Nedavna promocija knjige "Fenomen Thompson" autora Ivice Marijačića u zagrebačkom Studentskom centru osvijetlila je do kosti dugogodišnju anomaliju hrvatskog medijskog i kulturnog prostora. Više od tisuću ljudi okupilo se kako bi svjedočilo predstavljanju djela o pjevaču koji desetljećima puni stadione. Dvorana SC-a nije pamtila takav interes još od vremena kada su se predstavljale knjige o uzoritim hrvatskim ratnicima poput generala Ante Gotovine ili knjiga dr. Andrije Hebranga. No, unatoč krcatim dvoranama i nezapamćenom interesu javnosti, u mainstream medijima ponovno je zavladao dobro poznati – muk.
Inače, o Thompsonu je već nekoliko knjiga objavio i akademik Josip Pečarić, a jednu na ovu temu tiskali smo kao autori zajedno. Nekog značajnijeg medijskog odjeka, naravno, nije bilo., kao što je gotovo prešućena knjiga pjesama generala Ivana Tolja u tzv. velikim medijima.
U Hrvatskoj, očito, već godinama vrijedi suludo pravilo, da što je posjećenost neke domoljubne kulturne manifestacije veća, to se o njoj manje piše. S druge strane, svjedoci smo agresivnog medijskog guranja takozvanih „lijevih“ pisaca, koji su sramotno „okupirali“ i 3. program HRT-a. Kada autor iz tog povlaštenog kruga organizira promociju na kojoj se pojavi desetak ljudi, uglavnom uže rodbine i stranačkih kolega, mediji to odmah proglašavaju vrhunskim kulturnim događajem godine. O tome se odmah pišu opširne, da ne kažemo „svjetske“ reportaže.
Ovaj dvostruki standard još je gori kada se pogleda financijska pozadina. Te bezlične i narodu beskorisne knjige uglavnom su debelo financirane novcem poreznih obveznika. S druge strane, domoljubni se autori moraju sami snalaziti za svaki cent – od troškova tiskanja, preko zakupa dvorana, pa sve do propagande. Vrhunac tog apsurda i progona uz ostalo je da su neprocjenjive važne knjige generala Slobodana Praljka o istini u Domovinskom ratu u jednom trenutku od strane države bile sramotno proglašene „šundom“, kako bi ih se porezno uništilo.
Nažalost, knjige nisu iznimka. Taj se nakaradni obrazac primjenjuje na sve što miriše na domoljublje, Domovinski rat ili stvaranje hrvatske države. Thompson može održati koncert pred pola milijuna ljudi, ali će se i dalje suočavati s medijskim linčem i opstrukcijama.
Dok se ozbiljni domoljubni projekti sustavno ignoriraju, naši mediji i gradske vlasti padaju u trans pred nečim posve drugim. Kod nas se, naime, medijski najviše prate razne gradske i ine manifestacije po trgovima. Prostor se bez daha ustupa vašarima gdje se prodaju košare od šiblja i kobasice, i gdje za masne honorare nastupaju popularni pjevači, naravno uz besplatan ulaz za publiku. Za takvu jeftinu zabavu i skupe estradne angažmane medijski prostor je uvijek otvoren, a kamere su stalno upaljene. No, kada se na tim istim trgovima ponudi istinski, autorski i domoljubni kulturni sadržaj – nastupa potpuna blokada.
Najbolji dokaz toj sustavnoj cenzuri su moje vlastite kulturne manifestacije koje sam, uz pomoć i u suradnji s braniteljskim udrugama, priredio i organizirao, a koje su u medijima prošle pod kapom potpune ignorancije. Priredio sam nekoliko samostalnih, velikih izložbi fotografija na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Bile su to postave koje je, makar samo iz tramvaja, na dan vidjelo i preko 20 tisuća ljudi. Rezultat? Nigdje nije objavljeno ni jednog jedinog retka! Kada sam na istom tom središnjem zagrebačkom trgu organizirao veliku smotru hrvatskih dokumentarnih domoljubnih filmova, najznačajnijih hrvatskih autora, koju su popratile tisuće posjetitelja, mediji su sve to prokomentirali s tek nekoliko usputnih, hladnih redaka.
Da apsurd bude veći, službena Hrvatska već godinama sramotno ignorira svjetsku književnu scenu i ne predlaže ni jednog jedinog domaćeg pisca za Nobelovu nagradu. No, kada Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), na čijem sam čelu, preuzme inicijativu i službeno predloži našeg živućeg klasika i akademika Ivana Aralicu za to najviše svjetsko priznanje, ponovno nastupa zid! Umjesto nacionalnog ponosa i široke medijske podrške za čuvara hrvatskog identiteta, dočekala nas je – apsolutna medijska tišina.
U ovom sramotnom mraku glavne struje, jedino svjetlo ostaje šačica neovisnih medija. Da nema pojedinih domoljubnih portala i njihovih hrabrih autora koji odbijaju šutjeti, o velikim i ključnim domoljubnim akcijama u ovoj zemlji se doslovno ne bi ni znalo. Oni su jedina brana potpunom zaboravu i nametnutoj cenzuri.
Poruka koja se time šalje od „moćnih“, ali žalosnih struktura je jasna: sve što nosi hrvatski potpis i istinsko domoljublje, u vlastitoj je državi osuđeno na marginu i prešućivanje, poglavito od strane onih koji kontroliraju kulturne fondove i medijski prostor. No, krcate dvorane, moji posjećeni projekti na trgovima, odanost narodu i naša neprekidna borba za hrvatske velikane dokazuju da narod prepoznaje istinu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
