U javnosti se naveliko raspreda o povišicama za stradalnike Domovinskog rata. Međutim, nema se tu što govoriti i raspravljati, stradalnicu su to već odavno zaslužili. Ali… stvarnost na terenu razotkriva i drugu stranu priče o hrvatskim ratnicima.. Naime, unatoč podmetanjima o basnoslovnim primanjima, većina onih koji su krvarili na bojištima danas doslovno gladuje, jer nisu uvršteni u rubrike „stradalnici“. Stoga, ujedno, unutar te teške priče, već desetljećima traje besramno zakidanje jedne posebne, potpuno odbačene skupine ljudi. Riječ je o istinskim braniteljima koje metak nije okrznuo. To su ljudi koji nisu puzali pred liječnicima tražeći potvrde o ratnoj traumi, već su odmah po skidanju odore zasukali rukave i otišli raditi.
Danas ti ljudi, koji su preživjeli pakao borbe 1991., s gorkim gnušanjem govore: „Zašto i mene nije pogodilo topovsko zrno?“ Činjenica da su ostali čitavi postala je njihovo prokletstvo. Ovaj nakaradni ustroj priznaje samo papir i tjelesno oštećenje, a iskreno domoljublje kažnjava potpunim zanemarivanjem. Službeni popis branitelja nakon rata narastao je preko svake mjere, skočivši s realnih 350-ak tisuća na stotine tisuća sumnjivih imena koja su „iskakala kao iz paštete“, a pravi ratnici gurnuti su u stranu. Javna je tajna da je temeljita provjera davno trebala pomesti te popise i izbaciti one koji su se naknadno ugurali preko politike i veza. Oni su do svog položaja došli jednako sramotno kao i pojedini političari do lažnih fakultetskih svjedodžbi na prvoj benzinskoj postaji preko granice. Vapijuća je nepravda da se država tim ljudima ne oduži barem simbolično, kroz prigodne božićne ili novogodišnje naknade, kao znak da njihova žrtva nije posve pogažena.
Gotovo jednaku sudbinu i tešku nepravdu danas trpe i hrvatski umirovljenici. Ljudi su crnčili 30 ili 40 godina, podizali poduzeća i gradili ovu zemlju, a danas preživljavaju od crkavice koja nije dostatna ni za kruh i lijekove. Godinama su im u poduzećima, poput koprivničke Podravke, ispirali mozak i ponavljali istu laž: „Odrecite se svojih prava sada, jer time osiguravate posao za svoju djecu“.
To je bila čista prijevara. Umjesto da djeca tih radnika, koji su podizali te velike tvornice, dobiju posao i ostanu u domovini, vrata su se širom otvorila podobnicima i nekim novim uvoznim upravama. Obećana budućnost pretvorila se u otimačinu, a radnički znoj u čistu dobit onih koji prstom nisu maknuli za stvaranje te vrijednosti. Vrijeme je za opći bunt protiv ovih nepravdi. I branitelji čistog obraza i umirovljenici poštenog radnog vijeka zaslužuju pravdu i poštovanje, a ne preživljavanje na mrvicama koje im bahato bacaju sa stola!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
