(Božidar Proročić, crnogorski književnik u povodu Dana državnosti Republike Hrvatske)
Draga braćo i prijatelji, poštovani Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i hrvatskoga dijela crnogorskoga primorja, vi koje je povijest ostavila na obalama Jadrana, i vi koje je sudbina rasula po dalekim zemljama Južne Amerike i Zapadne Europe, obraćam vam se kao Crnogorac, kao susjed, kao prijatelj i kao čovjek koji zna da se državnost ne rađa u jednom danu, nego u stoljećima iskušenja, rasutih sudbina, zavičajnih rana, povijesnog prkosa, borbe i katoličke vjere koja je u najtežim vremenima bila duhovna osovina opstanka. Državnost je trenutak kada narod prestaje biti predmet tuđih odluka i postaje gospodar vlastitoga povijesnog lica. Dan državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja, dan je kada se hrvatski narod uspravio pred poviješću i rekao da ima pravo na svoju kuću, svoju zastavu, svoj jezik, svoje ime i svoju budućnost.
U stihovima Viktora Vide, u pjesmi „Bokelji putuju“, čuje se jedna od najdubljih rana hrvatskoga zavičajnog iskustva u Boki kotorskoj. Kod Vide odlazak je trenutak kada se zavičaj pretvara u unutarnju ranu, a more u granicu između onoga što čovjek mora napustiti i onoga što nikada ne smije izgubiti. Kada u pjesmi zamiriše zavičaj, kada uspomene plove, kada iza ljudi ostaju neokrečeni domovi, prazne konobe, crkve, katedrale, čempresi, majke i muk, tada pred nama nije samo sudbina iseljenika, nego velika drama Hrvata Boke kotorske: otići iz siromaštva, ali ne izaći iz vlastitoga imena; napustiti prag, ali ne raskinuti unutarnju vezu sa zavičajem, Crkvom, morem i hrvatskom baštinom Boke kotorske. Te slike govore o Hrvatima Boke kotorske kao o ljudima čije su sudbine često bile razapete između doma i svijeta. Lađe su ih odnosile, siromaštvo ih je gonilo, tuđina ih je čekala bez milosti, ali zavičaj nije ostajao iza njih kao napuštena točka na obali. Nosili su ga u sebi kao unutarnji oltar – u jeziku, u molitvi, u sjećanju na majku, u crkvenom zvonu, u soli mora, u grobovima predaka i u hrvatskoj baštini Boke kotorske.
Zato danas, kada govorimo o Hrvatskoj, govorimo o narodu čija je povijest prošla kroz iskušenja, progonstva, iseljeništvo, siromaštvo, ratove i vrijeme u kojem su drugi pokušavali prepisati njegovu prošlost, oduzeti mu pravo na ime, zamagliti svijest o podrijetlu i pretvoriti njegovu povijest u ideološke dogme. Govorimo o narodu koji je, unatoč svemu, sačuvao svoju unutarnju uspravnost i ponos. Hrvatski narod znao je otići daleko, ali nije dopustio da udaljenost postane zaborav. Rasutost po svijetu nije poraz ako čovjek u sebi nosi nepomućenu svijest o pripadanju. Poraz počinje tek onda kada se čovjek odrekne imena, jezika, groba predaka i zastave koju su generacije sanjale.
Hrvati Boke kotorske posebno dobro znaju što znači živjeti između mora i granica, između zavičaja i odlaska, između manjinske svakodnevice i velikoga nasljeđa. Hrvatska prisutnost u Boki kotorskoj nije prolazna sjena na obali vremena, nego stoljetni rukopis na moru, oltarima, pomorskim knjigama, obiteljskim imenima i sjećanju koje se, poput zvonika Katedrale svetoga Tripuna, uzdiže nad stoljećima. Ona je jedan od najdubljih i najčasnijih segmenata hrvatskoga kulturnog, duhovnog i pomorskog identiteta.
Zato treba reći jasno: neka Hrvati Boke kotorske čuvaju svoju hrvatsku baštinu, svoje crkve, svoje stare kuće, svoje grobove, svoje arhive, svoje pjesnike, svoje bratovštine, svoje mandraće, svoje barke, svoje obiteljske uspomene i svoj jezik. Tko izgubi baštinu, izgubi i pravo da sutra objasni djeci tko su bili njihovi preci. Neka danas svaki Hrvat Crne Gore i crnogorskoga primorja, od Ulcinja do Herceg Novoga, ponosno razvije hrvatsku šahovnicu. Neka se ona vijori na brodovima, trgovima, bedemima, kulama, malim kapelama, crkvama, kućama, mandraćima i barkama. Neka ne bude samo znak države, nego znak opstanka. Neka bude odgovor na sve duge godine u kojima se hrvatsko ime čuvalo mirno, dostojanstveno i s dubokom vjerom u trajanje. Crvena, bijela i plava stoje na hrvatskoj zastavi kao tri povijesna svjedoka: krvi, čistoće i mora koje je hrvatski narod povezivalo sa svijetom.
Mi Crnogorci znamo što znači čuvati državu, ime i povijesnu čast. Znamo koliko je skupo kada se sloboda izgubi i koliko je sveta kada se obnovi. Zato vam se danas ne obraćam riječima koje se izgovaraju i zaboravljaju, nego riječima koje dolaze iz crnogorskoga razumijevanja slobode, časti i državne postojanosti. Govorim vam kao brat Crnogorac: čuvajte Hrvatsku. Čuvajte je od zaborava, od malodušnosti, od površnosti i od ravnodušnosti. Država se ne brani samo onda kada je napadnuta. Država se brani svakoga dana knjigom, školom, kulturom, jezikom, poštenim radom, sjećanjem i odgojem mladih.
Hrvatska državnost nije darovana. Ona je izborena dugim povijesnim hodom. Ona je san onih koji su odlazili u tuđinu, a nosili domovinu u grudima. Ona je nada onih majki koje su ispraćale sinove. Ona je molitva pomoraca. Ona je snaga onih koji su znali da sloboda ne dolazi onima koji je zaborave, nego onima koji je čekaju dostojanstveno i izdrže najteža iskušenja.
Dan državnosti Republike Hrvatske nije kraj jednoga sna, nego njegova najteža obveza. Jer ono što je jednom izboreno mora se svakoga dana potvrđivati znanjem, kulturom, poštenjem, povijesnom sviješću i snagom naroda. Neka Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i hrvatska dijaspora diljem svijeta čuvaju svoju hrvatsku baštinu kao živu obvezu. Baština nije ono što stoji iza nas. Baština je ono što nas obvezuje da budemo bolji od zaborava, hrabriji od ravnodušnosti i odgovorniji od vremena koje olako troši velike riječi.
Neka Hrvatska bude snažna, slobodna, europska, dostojanstvena i vjerna sebi. Neka Crna Gora i Hrvatska budu dvije bliske obale poštovanja, razumijevanja i prijateljstva. Neka se među nama nikada ne podižu zidovi tamo gdje su more, kultura i povijest već izgradili mostove.
I neka se danas visoko zavijori hrvatska šahovnica za one koji su je sanjali u vremenima kada se nije smjela slobodno razviti; za one koje je more odnijelo u svijet, ali im nije odnijelo zavičaj; za one koji su ostajali na svojim ognjištima, čuvajući ime; za one koji su pali vjerujući da Hrvatska nije samo zemlja, nego povijesna obveza; za sve one koji znaju da narod traje dok čuva svoju riječ, svoje korijene i svoju slobodu.
Sretan Dan državnosti Republike Hrvatske.
