Predviđa se da ćemo do 2050. ostati bez 800.000 ljudi. Za spas gospodarstva potrebno je milijun novih radnika, no ne znamo kako do njih. Između kritika o rušenju cijena rada s jedne i brige o očuvanju kulturnoga identiteta s druge strane, jasno je da moramo donijeti pametne imigracijske politike i rušiti vlastite predrasude kako bismo opstali. Zaključci su to jednoga od panela u sklopu konferencije Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država koja se održava od 6. do 8. prosinca u Zagrebu.
„Hrvatsko gospodarstvo nema nikakve šanse bez imigracije jer je odlazak ljudi puno veći ekonomski gubitak nego što bi njihove doznake ikad mogle nadoknaditi“, poručio je savjetnik predsjednika HGK za radnu politiku i zapošljavanje Davorko Vidović na panelu pod nazivom Migracije i tržište rada.
Krešimir Ivanda, doktorand na katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, prezentirao je hrvatsko tržište rada iz perspektive doseljenika kazavši kako imamo strukturne probleme poput nesrazmjera potreba tržišta rada i obrazovanja, vrlo kasnoga zapošljavanja i ranoga odlaska radnika u mirovinu, a uz sve to muči nas i iseljavanje. „Izniman nedostatak radne snage zbog negativnih demografskih kretanja nas tek očekuje. Prema projekcijama za 2051. godinu županije će prosječno izgubiti 30 posto radno aktivnog stanovništva ako se zadrže današnje stope aktivnosti. Pa iako smo zemlja iseljavanja, oduvijek smo bili i zemlja useljavanja. Neki sektori, poput građevine, turizma i prerađivačke industrije već desetak godina ovise o imigrantima“, istaknuo je Ivanda, dodavši kako se ljudi koji doseljavaju ponašaju kao i domaće stanovništvo po pitanje ekonomske aktivnosti što nije dobro jer bi njihova aktivnost trebala biti značajno viša.
Docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Željko Bogdan osvrnuo se na utjecaj doznaka iseljenika na naše gospodarstvo. „Hrvatska dijaspora može pomoći hrvatskom gospodarstvu kroz osobne doznake jer one nose veću domaću potražnju, pozitivno se odražavaju na gospodarski rast, ali priljev inozemne valute može negativno utjecati na cjenovnu konkurentnost robnoga izvoza“, izjavio je Bogdan, naglasivši kako njegova analiza pokazuje da utjecaj doznaka na rast gospodarstva nije pretjeran, ali da su u razdoblju krize pomogle.
Na njegovo izlaganje nadovezala se Antea Barišić, asistentica na Katedri za međunarodnu ekonomiju EFZG-a, dodavši kako doznake djeluju kontraciklično, a u Hrvatskoj su prema podacima Svjetske banke u 2017. iznosile 4,5 posto BDP-a. Tu se radi samo o doznakama preko tekućega računa, a projicira se da je iznos u realnosti od 30 do 50 posto viši.
„Emigracija ima socijalni i politički utjecaj, ali nas prvenstveno zanima onaj ekonomski. Prema neoklasičnom modelu dobitnici su radnici u zemlji emigracije i kapitalisti u zemlji imigracije“, pojasnila je Barišić, napomenuvši kako se zbog emigracije smanjuje BDP generalno, ali raste BDP po glavi stanovnika.
Na tom tragu bila je i prezentacija istraživanja Danijela Kneževića koji je predstavio rezultate istraživanja utjecaja migracijskih kretanja na održivi ljudski kapital u Hrvatskoj. „Ispada da što više ljudi iseljava, kvaliteta ljudskih potencijala raste, odnosno ostaje više onih koji mogu naći posao. Prema toj korelaciji odlaze oni koji su nekompetentniji, ali strašno je da smo konkurentniji na temelju toga. Dugoročno s takvim trendom možemo imati stopostotnu zaposlenost, ali je priča svejedno katastrofična“, zaključio je Knežević.
U ostalim današnjim panelima bilo je riječi o tržišnoj ekonomiji i poduzetništvu, migracijama i turizmu, iseljavanju visokoobrazovanih stručnjaka te pozitivnim primjerima migracija u ženskom poduzetništvu. Zaključak koji se nametnuo kroz gotovo sve rasprave je da su migracije neizbježne, ali da se njima može donekle upravljati pametnom migracijskom politikom koja mora biti uklopljena u širu ekonomsku strategiju razvoja društva.
