Bivši i posljednji ministar vanjskih poslova u SFRJ, pa kasnije savjetnik predsjednika Mesića i Josipovića, karijerni diplomata Budimir Lončar u opsežnom razgovoru za subotnje ljubljansko Delo najviše je govorio o ratu u Ukrajini.
Iskusan hrvatski i bivši jugoslavenski diplomata pokazao se za slovenske medije prilično zanimljivim, jer njegova stajališta o rješenju ove ratne krize poprilično su drugačija od slovenskih pa i većine diplomacija Europske unije. Na prvi pogled Lončar vidi Ukrajinu kao problem Europe: „ Svi u Europi smo potreseni zbog ruske agresije na Ukrajinu, te krutog i krvavog uništavanja države i ljudi, prije svega mladih na obje strane“. Već ta prva rečenica pokazuje tendenciju izjednačavanja žrtava, posebno civilnih, jer u toj „mlađoj kategoriji“ su pored vojnika jedne i druge strane vrlo veliki broj poginulih i ranjenih žena, djece i nemoćnih i to isključivo na ukrajinskoj strani. Ipak Lončar proširuje područje rata u Ukrajini na globalnu razinu, ali samo uvjetno ili kako on kaže posredno: „Pratimo posrednički rat na jednoj strani između SAD i Europske unije, te Rusije na drugoj strani“. Činjenice govore, da su u Ukrajini sukobljene ruska i ukrajinska vojska, te da jedna i druga strana ima svoje prijatelje koji im pružaju pomoć u ovom ratu na tlu Europe. No, Lončar ne misli tako, jer i uzrok rata u Ukrajini vidi izvan Evrope i to u SAD, koja bi po njegovim riječima „morala poslije raspada Sovjetskog saveza pružiti ruku povjerenja i financijsku pomoć kako bi se Rusija postavila na noge i mogla ući u demokraciju“. To navodno nefer ponašanje Amerike Lončar vidi u činjenici da se NATO proširio na Poljsku i baltičke zemlje, što je za Rusiju bila nova opasnost, koja se još više pojačava sa ambicijama priključivanja Ukrajine Europskoj uniji i Natu. Tu Lončar ne dovodi u izravnu vezu akt agresije, koju na prvi pogled osuđuje i navodnu ugroženost Rusije od nezavisne države Ukrajine koju više puta ističe. On na široko govori o različitim interesima velikih sila i želji SAD da ima glavno mjesto u svijetu, ali ne spominje izravni povod napada na samostalnu Ukrajinu, jer tog povoda nije ni bilo, što je očito bio glavni preokret u svjetskim odnosima, potres ili kako Lončar kaže: “To je drama“. Lončar se usmjerava na traženje izlaza iz krize, koju je izazvala Rusija, iako on tako ne gleda i nastoji biti prividno neutralan, pa kaže da se može doći do pregovora o miru, „ali prvi je uvjet da se prekinu sva vojna djelovanja i onda moraju sukobljene strane početi pregovarati“. Kako je moguće, da Lončar ne zna ili ignorira prvi uvjet i prvi zahtjev za pregovore, kojega postavlja predsjednik Ukrajine Volodomir Zelenski, a to je da se ruska vojska povuče sa svih okupiranih teritorija Ukrajine ?
U svojim izjavama u razgovoru sa slovenskim novinarom Lončar upada u kontradikcije: „ Teritorijalna cjelovitost Ukrajine ne smije se postavljati kao pitanje u mirovnim pregovorima“ i zatim dodaje „Izuzetak je Krim, jer zbog njegove specifične prošlosti sada nije pravo vrijeme za rješavanje toga problema“, što začuđuje iz dva razloga: Krim je sastavni dio teritorija međunarodno priznate Ukrajine, a sam akt agresije na Krim je izvršen još 2014.godine. S takvom tezom Lončara dolazi se do opravdanja akta agresije na Krim, što se krije u još jednom njegovome objašnjenju zašto (još) ne vraćati Krim: „To ne znači da treba Krim priznati kao dio Ruske federacije, nego naprosto znači , da tako zapletenoga pitanja sada ne bi postavljali“. Poznato je da Ukrajina postavlja uvjet za pregovore upravo vraćanje i priznanje Krima kao neotuđivog dijela države Ukrajine. Lončar predlaže još jedan bezuvjetan ustupak Rusiji: „Uz to Donbas bi morao dobiti autonomiju“, iako dobro zna da je to unutarnje ustavno pravno pitanje Ukrajine, koje istina treba rješavati, ali unutar Ukrajine. Kada je sve te ustupke nanizao Lončar odgovarajući na pitanje o prijedlogu primirja i mira, na kraju zaključuje: „ Upravo na taj način bi Rusija dobila razlog za izlazak iz rata“ ili s drugim riječima, bez tih ustupaka Rusija bi imala razlog, da nastavi sa ratom.
Lončar apelira na stvaranje dobre volje na ruskoj strani, jer kako kaže „ ništa nećemo postići u Rusiji sa vanjskim pritiscima i ratom. Rusija je pobijedila Napoleona i Hitlerovu Njemačku i takvu državu se ne može pobijediti na vojnom polju“. Koliko te tvrdnje Lončara odgovaraju činjenicama možemo se lako uvjeriti upravo na bojištu : nije ostvaren strateški plan pobjede Rusije za tri dana, zamjetno su veće ukupne žrtve vojske na ruskoj strani i civilne žrtve na ukrajinskoj strani, višemjesečnom zastoju kod navodno simbolične točke Bahmut ne vidi se kraja.
Lončar priznaje da je „vojna pomoć Ukrajini opravdana, ali samo za obranu države, ne pa za uništavanje Rusije“. To je potpuno nelogično. Agresor te napada svim sredstvima i prijetnjama, protjeraš ga i preko granica države, pa nastavlja napadati i ti mu ne bi navodno smio uzvratiti na recimo topničke udare? Budimo jasni, to je rat Ukrajine i Rusije i svaki napad Ukrajine na Rusiju koja je agresor predstavlja SAMO akt odbrane od agresije. I ništa više , i ništa manje.
Slijedeća Lončareva kontradikcija je oko slanju oružja, iako prije toga tvrdi kako je pomoć Ukrajini opravdana. On zamjera „zapadnim voditeljima da stalno govore samo o slanju oružja, a praktično ništa o mirovnim pregovorima. Ako Ukrajini šaljemo oružje onda sa time samo produžavamo rat „. Što reči na te riječi kontradikcije : pomagati, a ne davati !? Da, tako bi prestao rat. Ima pravo Lončar. Ukrajina bi ostala bez streljiva i oružja i bila bi prisiljena na bježanje ili predaju. Ali činjenice su ipak drukčije i zasigurno ne idu po volji agresora. Naravno da je moguć i to vrlo brz kraj rata, ako se Rusija odmah povuče iz okupiranih dijelova Ukrajine.
Koji potez kao prvi savjetuje Lončar onima, koji bi trebali više učiniti za mir: „Treba naći vjerodostojne ljude, koji će ići u Moskvu i pregovarati se za mir“. To je njegov apel cijelom svijetu, jer on ne vidi rješenje u Ukrajini: „Potpuna, ratna pobjeda Ukrajine nije realna“. Argument za tu tvrdnju Lončar vidi u navodnoj moći ili premoći Rusije: „Nitko ne može vojno podrediti Rusijo, koja ima izvanredno bogatu ratnu povijest“. Vjerodostojni ljudi? U Moskvu? Zelenski priznaje za sugovornika jedino Putina i tu je kraj priče. Taj koji bi uime svijeta išao na pregovore kod agresora izgubio bi vjerodostojnost. Možda bi trebao veći angažman OUN, ali Lončar tu organizaciju u kojoj je proveo najveći diplomatskog života jedva spominje u početnoj epizodi sa slovenskim diplomatom Alešom Beblerom .
Ostajemo kod oružja i pobjede Ukrajine. O potrebi oružja za obranu od agresije i o mogućnostima pobjede Ukrajine nad agresorom odlučuje Ukrajina i njeni prijatelji, među kojima je i Hrvatska i Slovenija, što su ovih dana potvrdili premijeri Plenković i Golob u Kijevu predsjedniku Zelenskom.
Moramo prihvatiti glavni savjet diplomata Budimira Lončara da sada najviše od svega „trebamo pregovore „ Na koji način ? Lončar kaže : „ Rusija mora dobiti razlog i mogućnost, da izađe iz rata sa čim manje sramote“.
(Ivan Botteri je dopisnik našeg portala iz Ljubljane i ujedno ugledni vojni analitičar, opaska urednice)
