U suvremenom hrvatskom javnom prostoru, a posebice unutar kulturnih i braniteljskih krugova, ime Mladena Pavkovića već desetljećima izaziva snažne reakcije, polarizira javnost i predstavlja sinonim za neumornu, gotovo fanatičnu produktivnost. Njegov profesionalni put, koji se proteže od lokalnih varaždinskih i koprivničkih okvira pa sve do najviših nacionalnih instanci, obilježen je pozicijom vuka samotnjaka koji svjesno i bez zadrške ulazi u klinč s političkim elitama, kulturnim establišmentom i glavnom strujom domaćih medija. Dok ga neistomišljenici nerijetko pokušavaju marginalizirati ili prešutjeti, brojke i opipljivi rezultati njegova rada govore sami za sebe, svrstavajući ga među najproduktivnije publiciste i društvene aktiviste u novijoj hrvatskoj povijesti.
Teško je pronaći autora koji je na razini države potpisao toliko novinarskih članaka, komentara, intervjua i feljtona, no ono što Pavkovića ključno odvaja od cjelokupnog ceha jest nevjerojatno širok spektar djelatnosti kakav ne posjeduje nijedan njegov kolega novinar. Dok se većina struke drži isključivo pera, on je svoje djelovanje proširio na snimanje dokumentarnih filmova, organiziranje velikih koncerata, vođenje javnih tribina te postavljanje vlastitih autorskih izložbi fotografija, pokazujući svestranost bez presedana na medijskoj sceni, što potvrđuju i njegove velike izložbe fotografija na samom Trgu bana Jelačića u Zagrebu.
Zahvaljujući takvom neumornom radu, Pavković je u nacionalnim medijima, na televiziji i radiju, bio prisutan daleko više nego svi njegovi koprivnički kolege novinari zajedno, čime je davno prerastao lokalne okvire i postao prepoznatljivo ime na razini cijele države. Njegov publicistički utjecaj prešao je i državne granice, budući da je godinama redovito pisao i objavljivao za slovenske listove i časopise, šireći teme od zajedničkog regionalnog i povijesnog interesa. Pored toga, priređivao je promocije knjiga i izložbe pretežno ratne, domoljubne tematike u Austriji i Madžarskoj. Ta nesvakidašnja energija i organizacijski talent došli su do punog izražaja u Domovinskom ratu, gdje je na polju informativno-političke djelatnosti (IPD) bio dokazano najagilniji, djelujući na prvoj crti i pretvarajući riječ u snažno obrambeno oružje. Pokrenuo je prvi hrvatski vojni list „Gardist“, kojem je bio i urednik, prvu ratnu izložbu fotografija u Zagrebu, u veljači 1992., koju je posjetio cijeli državni vrh na čelu s dr. Tuđmanom, zasad jedini objavio knjige o Kati Šoljić, Josipu Joviću, Marku Miljaniću, Branku Borkoviću… Njegova oštrica, usmjerena prema onome što sam definira kao nedostatak domoljublja ili zaborav povijesnih vrijednosti, stvorila mu je vojsku protivnika, ali i golem krug štovatelja koji u njegovu radu vide glasnogovornika prešućene Hrvatske. Posebno mjesto u Pavkovićevu opusu zauzima borba za očuvanje digniteta Domovinskog rata, u kojem je i sam aktivno sudjelovao kao ratni izvjestitelj i nositelj relativno visokog vojnog čina natporučnika Hrvatske vojske, ističući se istodobno i pokretanjem golemog broja humanitarnih akcija za pomoć potrebitima i obiteljima stradalih. Njegov vizionarski aktivizam i organizacijski pothvati trajno su upisani u povijest jer je upravo on organizirao prvi putnički vlak za vrijeme mirne reintegracije na relaciji od Zagreba do Vukovara, premostivši tako godine izolacije i povezavši ponovno hrvatski istok s ostatkom domovine.
Na njegovu inicijativu u krugu legendarne vukovarske bolnice postavljen je veliki Spomen križ, koji je još uvijek tamo. Kroz Udrugu hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., kojom godinama predsjeda, (ranije je bio 12 godina predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Podravke), Pavković je pretvorio publicistiku u sredstvo izravne borbe protiv zaborava, inicirajući podizanje čak trideset i dva spomen-obilježja i ploča na ključnim povijesnim lokacijama od Vukovara i Knina, Lipika, Aržana do Zagreba.
Kolosalni obim njegova rada vidljiv je i u filmskoj umjetnosti kroz organizaciju većeg broja revija dokumentarnih filmova, među kojima se posebno ističe pokretanje prve u svijetu revije ratnih igranih filmova, čime je stvorio jedinstvenu platformu za ekranizaciju povijesne istine. Njegov životni i ratni put inspirirao je autore pet dokumentarnih filmova, dok je o njegovu radu tiskano čak šest zasebnih knjiga, što je počast kakvu nije doživio nijedan drugi suvremeni hrvatski novinar. Inat kojim odgovara na otpore i zidove šutnje velikih medijskih kuća rezultirao je pokretanjem prepoznatljivih nacionalnih projekata, poput nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata ili tradicionalnih dočeka Nove godine koje je godinama organizirao kod Križa na ušću Vuke u Dunav u Vukovaru.
Njegova posvećenost žrtvama nema premca na javnoj sceni, što dokazuje i činjenica da je više od deset godina neumorno organizira karavanu „Da se ne zaboravi“ prelazeći 2500 kilometara diljem Hrvatske, pri čemu doslovno nema groblja ni masovne grobnice u Domovini gdje osobno nije zapalio svijeću i odao počast. Čak i kada se čini da stoji potpuno sam naspram cjelokupnog društvenog i političkog sustava, Pavković dokazuje da jedinstvena svestranost i ustrajnost pojedinca mogu nadvladati ignoriranje i stvoriti trajnu baštinu koju je nemoguće izbrisati iz kolektivne memorije naroda. Njegovi tekstovi ne ostavljaju prostor za neutralnost; oni provociraju, tjeraju na zauzimanje stavova i ostaju trajni podsjetnik na to da se istinska neovisnost na javnoj sceni plaća potpunom izolacijom, ali i donosi slobodu kakvu rijetko tko u suvremenom novinarstvu posjeduje.
