Na dan 11. veljače blagdan je Gospe Lurdske. Za sve vjernike prenosimo poruku Postulature za kanonizaciju bl. Ivana Merza.
Poštovani štovatelji bl. Ivana Merza!
U duhu našega Blaženika koji je bio veliki štovatelj Gospe Lurdske o kojoj je mnogo pisao, tri puta je sam hodočastio u Lurd te promicao njezino štovanje, šaljem Vam ovaj mail danas na Njezin blagdan, kao i u spomen našega bl. Ivana. Svake godine 11. veljače slavimo Gospu Lurdsku. Toga dana 1858. g. u Lurdu, malom gradiću na jugu Francuske, nebo se otvorilo te prosulo i još uvijek prosipa mnoštvo svojih milosti na čovječanstvo, pogotovo na one koji se odazivaju Gospinu pozivu što ga je preko Bernardice uputila svijetu. Cijela lurdska poruka može se sažeti u samo jednu jedinu rečenicu: „MOLITE I ČINITE POKORU ZA OBRĆENJE GREŠNIKA“.
Objavljujemo dio teksta iz knjižice LURD SUSRET NEBA I ZEMLJE koja je priređena prema autentičnim lurdskim izvještajima koje je prikupio najveći proučavatelj i poznavatelj lurdskih ukazanja poznati francuski svećenik-teolog Rene Lorentin. Knjižica autentično prikazuje kronološkim redom lurdska ukazanja i potom njihovu poruku. Mnogima koristi sljedeći način čitanja ove knjižice: prate događaje po danima tj. pročitaju određenog datuma opis ukazanja koje se toga dana dogodilo u Lurdu. Glavni dio ukazanja zbio se u razdoblju od 11. veljače do 4. ožujka. Nakon toga bilo je još samo tri ukazanja, 25. ožujka (Blagovijest), 7. travnja i završno ukazanje 16. srpnja (blagdan Gospe Karmelske). Ukupno 18 ukazanja.
Evo jedan veoma zanimljiv detalj za koji mnogi ne znaju, a koji je tako poticajan i ohrabrujući za svakoga tko moli krunicu. Gospa se Bernardici uvijek ukazivala s krunicom u ruci. I ne samo to. Kad je Bernardica molila na svojoj krunici (uvijek na početku svakoga ukazanja), Gospa ju je pratila na svojoj krunici. Ona nije micala usnama, nego je samo nizala zrnca na svojoj krunici. Time je Gospa dala dvije velike poruke svima nama. Prvo, kad se ukazivala s krunicom u ruci potvrdila je da je krunica važna molitva te da je treba svakodnevno moliti. Drugo, kad molimo krunicu i nas Gospa prati na svojoj krunici; svaku našu Zdravomariju pamti, bilježi i pohranjuje u svome srcu i dijeli potom svoje milosti onima koji joj se obraćaju tom molitvom.
Vrhunac lurdskih ukazanja bio je blagdan Blagovijesti, 25. ožujka 1858: Gospa je tada konačno objavila svoje ime: JA SAM BEZGRJEŠNO ZAČEĆE.
NAŠA GOSPO LURDSKA, MOLI ZA NAS !
MARIJO BEZ GRIJEHA ISTOČNOGA ZAČETA
MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJEČEMO ! Evo nekoliko misli našega bl. Ivana o Lurdu i molitvi krunice:
„U Lurdu sam zavolio krunicu koja će mi uz sv. Euharistiju biti najvjerniji prijatelj do groba. Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite sa potpunim predanjem u Volju Božju.“
Srdačan pozdrav svima i puno milosti od Gospe Lurdske!
Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza.
Objavljujemo dio teksta iz knjižice LURD SUSRET NEBA I ZEMLJE
U ZNAKU SVETOGA KRIŽA
P r v i s u s r e t
Četvrtak, 11. veljače 1858. Hladno zimsko prije podne. U cachot-u je također zima. Nema drva. Majka Lujza šalje svoje dvije kćeri Bernardicu i Toinette-u s njihovom prijateljicom Jeanne Abadie da idu nakupiti granja. Djevojčice odlaze. 11 je sati. Odlučiše poći uz lijevu obalu Gave do Massabiellske pećine.
Mjesto baš nije ugodno ni po danu, a pogotovo ne po noći. Ali ondje Gava naplavi dosta granja. Toinette i Jeanne već su prešle bose rukavac Gave, koji se nalazi između spilje i rijeke. Bernardica se skanjuje. Slabo zdravlje, majčine opomene, na koncu hladna voda što bi je trebalo pregaziti... sve je to zadržava. Uzalud pokušava pronaći uže mjesto gdje bi mogla preći a da se ne izuje. Vraća se pred spilju i počinje skidati obuću. Odjednom začuje šum, kao udarac vjetra. Digne glavu, pogleda prema livadi preko rijeke. Sve mirno. Nastavi izuvanje. Opet isti šum. Ovaj put pogleda pred sebe prema spilji. Na desnoj strani spilje pokraj tamne udubine, tri metra iznad zemlje jedan se trnovit grm zanjihao.
Neko blago svjetlo počelo je polagano rasvjetljavati udubinu. I u tom svjetlu pojavljuje se divna bijela mlada žena, više slična djevojčici. Smiješi se neizrecivim smiješkom. Širi ruke, naklanja glavu i kao da tom kretnjom želi reći: približite se... Obučena je sva u bijelo, na glavi bijeli veo; plavi pojas oko struka, krunica u rukama i na nogama po jedna ruža svijetložute boje kao i krunica...
Bernardica je kao prikovana. Uplašena. Ne usuđuje se približiti. Prva reakcija: trlja si oči odlučno da se možda ne vara. Ali divna prikaza je još uvijek ondje. I smiješi se. Nema druge nego potražiti pomoć drugdje. Gotovo nesvjesno ruku tura u džep svoje pregače i uzima krunicu. Prinosi križ čelu da se prekriži. Ali što je to? Ruka joj se zaustavlja i pada. Neka nevidljiva sila ne dopušta joj prekrižiti se. Strah postaje veći. U tom času divna prikaza uzima blistavi križ svoje krunice i čini lijepo, dostojanstveno lijepo, znak svetoga križa. Bernardica je slijedi; tek sada se i ona mogla prekrižiti. I započinje molitvu svete krunice. Zrnca krunice klize joj kroz prste. Ali i prikaza čini to isto.
Samo ne miče usnicama i ne moli. Bernardica je mirna, strah je iščeznuo, a radost joj je preplavila dušu. Po završetku krunice prikaza je iščeznula. Na mjestu gdje se pojavila, u udubini, još se nekoliko trenutaka zadržalo blago svjetlo, koje se potom raspršilo kao maglica. Bez poteškoće je prešla rukavac da bi se pridružila svojim drugaricama. Još jedno iznenađenje: voda je bila mlaka... - Niste li ništa vidjeli? – upitala ih je kad su se sastale.
Malo začuđene promatraju Bernardicu sjetivši se da su je malo čas vidjele kako kleči i moli krunicu, što im je bilo još čudnije... - A što si ti vidjela? Bernardica okreće razgovor na drugo, požalivši što je išta rekla. Ipak putem kući na navaljivanje djevojčica Bernardica im povjeri što je vidjela i zamoli ih da to nikome ne kažu. Ali, tko bi zadržao djevojčice! Čim su došle kući, majka je doznala za stvar. Ne samo da nije tome pridavala važnosti, nego je Bernardicu istukla, misleći da joj kćer pravi komedije.
Navečer kod zajedničke molitve uz ognjište Bernardičin glas je odjednom postao tih. Majka primjećuje suze u njenim očima: plače. Što se dogodilo? Ali je Bernardica previše 6 uzbuđena da bi mogla bio što odgovoriti.
Za vrijeme molitve Blaženoj Djevici obuzelo ju je nešto od radosti koju je doživjela danas kod spilje. Mama Lujza ide posavjetovati se s tetom Romaine, koja stanuje iznad njih. Potom obadvije ispituju Bernardicu. Zaključuju: »To je san, to je priviđenje«. Ipak, majka je uznemirena. Da nije, možda, kakva duša iz čistilišta? Zaspala je posljednja s molitvom na usnama; samo da od toga ne bude kakva zla.
Petak, 12. veljače 1858. Bernardica se digla sva snena. Toinette vreba priliku da nešto dozna novoga od svoje »starije sestre«, koja nije veća od nje; svega 1 metar i 40 cm visine i još izgleda kao mala djevojčica. Velike crne oči, na kojima joj Toinette pomalo zavidi, dobile su novi izražaj.
Toinette je znatiželjna što to krije ova tišina Bernardičina lica. Bernardica malo govori i na koncu zaključuje: - Nešto me vuče da idem k Massabiellskoj spilji. Toinette prenosi stvar majci. - Na posao! – glasio je majčin odgovor! Ipak, majka je zabrinuta. Povjerava svoju brigu prijateljicama.
Subota, 13. veljače Toinette je također stvar povjerila svojim prijateljicama. Događaj kod spilje dobiva razmjere tajanstvenosti. Te večeri duhovnik časnih sestara završava ispovijedanje. Među posljednjima je i Bernardica te između ostalog govori sigurnim i uvjerljivim glasom: - Vidjela sam nešto bijelo koje ima oblik jedne gospođe. Vlč. Pomian je naučen na pridavati važnosti ovakvim izjavama pa ni u ovom slučaju. Ipak ga iznenađuje sigurnost Bernardičinih odgovora. Na njegovu molbu Bernardica mu je dopustila da se o tome porazgovori s gospodinom župnikom. - Treba čekati – odgovorio je župnik kratko, a inače je veoma rastreseno slušao što mu je kolega pričao.
I obojica su prešli na razgovor o ozbiljnijim stvarima. * * * Da ne ostanemo u neizvjesnosti i da slijedimo uzbudljivi razvitak
