Naša sugovornica ovom prilikom je Ivona Marciuš spisateljica iz Preloga, koja je trenutno na drugoj godini diplomskog studija Dramaturgije na ADU u Zagrebu, a povod je praizvedba njezine drame Kisela krv u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
- Kako se rodila ljubav prema pisanju i što vas je na to ponukalo?
Nemam neki konkretan odgovor osim toga da me to jednostavno zanimalo. Obožavala sam čitati pa je sve ostalo ja mislim došlo nekako prirodno. Uvijek su mi sastavci bili draži od zadataka iz matematike.
- Izabrali ste studij dramaturgije, je li opravdao vaša očekivanja i koji vam je kolegij najdraži?
Je, zaista. Ja sam na Akademiju došla bez ikakvih pretpostavki, možda i poprilično naivno u neku ruku, ali nisam se razočarala – barem što se dramaturgije tiče. Najdraži kolegij, hm. Pa vjerojatno bi to bilo Dramsko pismo.
- Kako je nastalo djelo Kisela krv čija je praizvedba večeras, na sceni HNK u Varaždinu i je li to i naslov vašeg originala?
Kisela krv (u originalu također) je tekst koji je nastao na trećoj godini preddiplomskog studija kao moj završni rad iz Dramskog pisma pod mentorstvom prof. Gorana Ferčeca. Neizmjerno sam zahvalna profesoru za tu godinu mentoriranja, Kisela krv je bio tekst koji mi je otvorio cijelu jednu novu perspektivu pisanja dramskog teksta i moj prvi susret s pisanjem na međimurskom dijalektu.
- O kojoj je tematici riječ, kakvim odnosima u obitelji i zašto su glavni likovi žene?
Tekst Kisela krv obračun je tri generacije žena iste obitelji – Mame, Bake i Unuke sa traumama iz prošlosti. To je vrisak koji se probija kroz godine i godine nasilja, patrijarhalnih obrazaca koji su dovedeni do ekstrema i dani kroz ritualni, krvavi običaj jedne međimurske obitelji – svinjokolju. Intima triju žena ispoljava se kroz ispovijesti čijih se priznavanja i same boje, ali još više – boje se onoga što bi sve moglo izaći kada se ona jednom izgovore, a da toga nisu ni svjesne. Unukina potraga za odgovorima i krivcem ovdje predstavlja specifičan izvedbeni okvir koji se puni ritualom, ispovijestima i krikovima – ostavljajući otvoren prostor za to je li bilo što od navedenog zapravo donijelo konačne odgovore. I jesu li oni, na kraju svega, zapravo važni.
U središtu priče su tri žene – žene na kojima se prelama patrijarhat jednog međimurskog sela, u ovom slučaju.
- Što ste tom dramom htjeli poručiti je li to isključivo vezano uz sredinu u kojoj ste živjeli ili se može preslikati i šire?
Moja namjera nije ni u kojoj mjeri bila osuđivanje, već adresiranje neuralgičnih točki mentaliteta koji poznajem i potreba da o tome progovorim. Nikako ne mislim da je Međimurje u pogledu spomenutih problema izolirani slučaj, mislim da je to poprilično jasno ako samo pogledate vijesti ili otvorite crnu kroniku.
- Jezik kojim se služite je kolokvijalni, kajkavski dijalekt iz dijela Međimurja, omogućuje li vam to neku drugačiju poetiku u pisanju u odnosu na standard?
Spomenula sam prije da mi je ovaj tekst otvorio jednu novu perspektivu u pisanju. Konkretno, prvi sam puta zapravo shvatila da se sukob ne mora uvijek događati na razini radnje – on može postojati i u jeziku. Time sam se i bavila u ovom tekstu. Sukob se u Kiseloj krvi događa na razini samog jezika, suprotstavljanja standarda i međimurskog dijalekta. Međimurski je dijalekt shvaćen kao tradicija, nasljeđe i sve uspomene i traume u tom zajedničkom prostoru življenja, dok štokavština kao standardni jezik predstavlja bijeg i spas od tradicije koja bi da se sve ponavlja
- Što vam znači uprizorenje vašeg djela u HNK Varaždin, jeste li zadovoljni režijom, izborom glumaca i načinom glume i kakve reakcije
očekujete u sredini iz koje potječete i šire?
Neizmjerno sam zahvalna na ovoj prilici. S obzirom na to da sam još uvijek studentica i tek nekako krećem u sve ovo, nisam mogla zamisliti bolji početak. Drago mi je da se polako otvara prostor mladim autorima, nadam se da će to postati puno češća praksa generalno.
Što se tiče autorskog tima, to su redom profesionalci s kojima mi je zaista bio gušt raditi, zahvalna sam im na prilici, trudu i tako lijepom prihvaćanju mene i mog teksta. Teško mi je reći što očekujem od svoje sredine, ali nadam se da nitko to neće shvatiti kao „napad“. Puno je tu slojeva, nadam se da će barem jedan od njih publiku navesti na promišljanje. Sve ostalo- vidjet ćemo.
- Kada biste radili intervju sa samom sobom koje biste pitanje i odgovor dodali kako bi bolje ocrtali vaš rad i osobnost?
Uh. Za ovo stvarno nemam ideju. Vjerojatno nije najbolji odgovor na pitanje, ali jedino mi to trenutno pada na pamet – jedan kolega mi je rekao da sam ja džepna verzija optimizma privatno, a u svojim tekstovima totalna suprotnost. Ima i u tome nečeg, priznajem
