Akademski slikar Andrej Tomić, diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 2016. godine, no zahvaljujući svom iznimnom slikarskom nervu već uspješno izlaže, evo što nam je o svom slikarskom pozivu, nadahnućima, motivima i inspiraciji povezanoj uz rodni Osijek rekao u razgovoru za portal HIA.
- Pripadate skupini najmlađih hrvatskih umjetnika, rođeni ste 92., 2016. ste diplomirali na zagrebačkoj ALU, imate već iza sebe nekoliko zapaženih, samostalnih izložbi. Je li to pravi početak ?
- Iskreno, ne znam što bi to točno bio pravi početak. Nakon što sam završio studij na Akademiji bilo mi je bitno održati kontinuitet u radu. Bio sam svjestan toga da okolnosti nisu na mojoj strani i da trebam prihvatiti ono što mi se nudi i s time izvući maksimum. Tog se stava držim i danas. U suštini donio sam par dobrih odluka u danom trenutku i osigurao si radne uvjete i Želite li možda reći: za sada to sve nekako uspijevam balansirati. A izložbe su dobar poticaj za rad i često nas navedu na konačna rješenja s kojima zaokružimo priču.
- Slikate na velikim formatima, ali i na manjim. Koliko je format bitan za Vas?
- Tijekom studija se nekako uvijek inzistiralo na većem formatu što podržavam jer to je za većinu ljudi najpovoljniji period za rad i mislim da se osoba koja studira slikarstvo svakako treba okušati u tom izazovu. Prilično je oslobađajuće suočiti se sa nečim što je veće od vas i pokušati ovladati tim prostorom. No mislim da veličina formata za kvalitetu rada i nije od neke važnosti. U suštini, odabir formata ovisi o tome što se na njemu želi slikati, i za što se želi slikati.
- Slikate šumu, imaginarnu, stvarnu. Što je ključno u Vašem pristupu ovom motivu?
- Šuma podrazumijeva množinu, većina mojih dosadašnjih slika su bile orijentirane ka pojedinačnom. Točnije bi bilo reći da polazim od isječka šume, od pojedinačnog sagledavanja vegetacije. E sad, što se tiče pitanja zašto baš vegetacija mogu reći da su me oduvijek privlačile forme koje u sebi nose nekakav gusti splet različitih tokova i prožimanja. Kada slikam bitno mi je da me motiv intrigira svojim pikturalnim potencijalom, da u njemu osjetim buduću sliku koju bi htio naslikati. Cjelokupni proces koji zatim slijedi je svojevrsno „destiliranje“ svega što je u tom motivu prisutno u sliku koja mi se čini zanimljivom, cjelovitom i koja je dosljedna unutar sebe. A to je u mom slučaju jedan dugotrajan proces. Uvijek sam sumnjičav prema prvom sloju, ne djeluje mi uvjerljivo. I tako se dogodi da se pojedinačnoj slici vraćam u etapama, kroz dulji period koji zna trajati mjesecima. Naravno, uvijek radim na više slika odjednom.
- Vaš je kolorit razigran, izrazit, ima u njemu određene vedrine.
- Boja kao izražajno sredstvo mi je svakako bitna, no ne mogu reći da je koristim s nekim strogim predumišljajem. Ona „izraste“ intuitivno, iz samog procesa traženja rješenja. Štoviše, dosta često slike započnem crno-bijelo i tek postupno unosim boju. Tako lakše držim cijelu stvar pod kontrolom. Svaka nova boja je poput dodatne nepoznanice koju unosite u jednadžbu. A cjelovitost slike ne smije trpjeti.
- Vaš opus pripada nefigurativnom slikarstvu?
- Pa, tu vidim sebe više kao granični slučaj. Jasno mi je da će mnogima moje slike djelovati apstraktno i da u njima neće odmah na prvu prepoznati početni motiv. Kod nekih slika će to biti uočljivije a kod drugih ne. No, u razmišljanju sam uvijek figurativan. Po meni, istinski apstraktni slikar je onaj kojemu je motiv sama materija s kojom pokušava ovladati i pretvoriti je u nešto artikulirano. Istinski apstraktni slikar ne reprezentira ništa doli samu sliku kao materijalnu činjenicu.A ja uvijek krećem od figurativne ideje koju kroz proces rada preoblikujem u ono što se meni čini kao srž tog početnog impulsa. U suštini, do sada sam uvijek bježao od previše doslovnog prikaza, no bez obzira na to, ono i dalje idejno ostaje to što je i u početku bilo: splet listova, kora drveta itd. koju pokušavam reprezentirati.
- Koje motive preferirate?
- Motivski gledano, moji interesi su puno širi. Sve oko nas nosi u sebi određeni slikovni potencijal. S vegetacijom kao motivom sam započeo na diplomskoj godini studija. Zanimalo me je u kojoj mjeri ono i dalje predstavlja legitimno polazište u današnjoj slikarskoj produkciji, mogu li ja propitujući tu temu nešto dodati na ono što je do sada rečeno. Sam diplomski ciklus je bio koncipiran kao svojevrstan dijalog s Adolfom Waldingerom, osječkim slikarom iz 19.stoljeća. Waldinger je bio minuciozni proučavatelj slavonskog raslinstva i šume. Njegov crtački opus me oduvijek fascinirao, unatoč tome što naše pozicije dijele skoro dva stoljeća. Osjetio sam bliskost s njegovim opsesivnim studiranjem vegetacije i isječaka iz šumskog kaosa.Htio sam ponuditi svoj ogled o tom motivu, kroz pikturalna izražajna sredstva koja sam ja usvojio tijekom formalnog umjetničkog obrazovanja na Akademiji. I time sam se uglavnom bavio tijekom protekle dvije i pol godine od završetka studija.
- Radite u školi, koliko se možete u posvetiti slikarstvu?
- Trenutno radim kao zamjena u jednoj osnovnoj školi. Iako se nisam primarno školovao kao likovni pedagog, dolazim iz prosvjetarske obitelji tako da mi ideja o podučavanju nije strana. U svakom slučaju rad s djecom mi je zanimljiv i nepredvidiv, a njihova spontanost me često oduševi. Samo iskustvo podučavanja mi se pokazalo korisno u utvrđivanju vlastitog znanja. Kada se nađete u poziciji da nekome morate objasniti neki pojam onda imate priliku osvijestiti i koliko vi njega uistinu razumijete. Što se tiče vremena za moj slikarski rad, uvjeti nikad neće biti idealni i treba se pokušati prilagoditi. U prosjeku dva do tri puta tjedno radim u ateljeu, a manjim stvarima i skicama se bavim kod kuće u pauzama od drugih obveza. To trenutno funkcionira a odmak od radova zbog školskih obveza mi se pokazao čak i korisnim. Slikanje nije rad na traci, stanoviti odmak je potreban a trenutna dinamika mi odgovara.
- Što je novo u atelijeru?
- Tijekom prošle godine sam se našao u jednom prijelaznom razdoblju u kojem sam započeo dosta različitih stvari. Nekako se koncem godine to iskristaliziralo u ideju o novom ciklusu slika koji je tematski, a donekle i pristupom, dosta različit od dosadašnjih slika. No sve je to još u povojima i mislim da nema smisla govoriti o nečemu što je još u procesu i sklono promjeni. Ako budu zadovoljavajuće, želja mi ih je prijaviti na Bijenale slikarstva koje nas očekuje u Zagrebu u drugoj polovici ove godine.Uz taj novi ciklus radim i na nekoliko pojedinačnih slika koje smatram mini-projektima sa strane, a tu je i dekorativni mural većeg formata koji slikam za gospođu Dagmar Meneghello. Sve u svemu, dosta posla, a dan nažalost ima samo dvadeset i četiri sata.
- Kako vidite aktualnu domaću likovnu produkciju?
- To je dosta široko pitanje na koje mi je teško dati jednostavan odgovor. Ima tu svega. Prvenstveno je to pluralizam suvremenih umjetničkih praksi koji čini sažimanje svega što se trenutno događa gotovo nemogućim. Također, u Hrvatskoj imamo četiri Akademije koje obrazuju potencijalne nove umjetnike, a stanovit broj se obrazuje i u inozemstvu. Svaki umjetnički rad zahtijeva određenu referentnu točku, a prvenstveno zahvaljujući internetu, velikom dijelu moje generacije referentne točke nisu lokalne već su globalne, usmjerene na ono što se događa u različitim svjetskim umjetničkim centrima. Pokušaj da ih se prenese u našu sredinu nije uvijek uspješan. Mi smo mala sredina s obzirom na sve tendencije koje kod nas postoje i ne posjedujemo toliko široku bazu koja bi sve to podržala. Veliki dio umjetnika se zbog toga nalazi van bilo kakvog institucionalnog okvira i lebde u nekakvom zrakopraznom prostoru nemajući priliku jasno kontekstualizirati svoj rad. Tu poziciju dodatno otežava i činjenica da je naše tržište umjetnina gotovo nepostojeće i jako maleni broj ljudi uspijeva svoj autorski rad i plasirati. U svakom slučaju sam pobornik toga da je širina i raznolikost uvijek dobra za društvo, no nažalost kod nas će umjetnička produkcija još dugo ovisiti o individualnom entuzijazmu.
