"Čini barona Tamburlana", urnebesnom komedijom koja će, uvjereni smo,biti njegov novi veliki hit, redatelj Krešo Dolenčić, ostvario je svoj redateljski prvijenac u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.Sretan je to spoj kazališta koje njeguje kajkavski izričaj, djela koje dosad nije bilo prilagođeno i obrađeno za izvođenje i glumaca, scenarista. kostimografa, autora jezične prilagodbe pa sve do skladatelja i glazbenika. Sve to rezultirao je predstavom koja će sigurni smo biti rado gledana i više sezona nasmijavati publiku, a to je bio i povod za naš razgovor s redateljem, koji nas svojim ostvarenjima uvijek iznova ugodno iznenadi.
- Imate iznimno bogatu biografiju što biste iz nje izdvojili kao vaš najveći uspjeh i ponos?
Ako pod biografijom podrazumijevamo ono što me najviše ispunilo i ispunjava, onda je moj najveći uspjeh i ponos moja obitelj. Ana, Marta, Đuro i Nikola. Sve ostalo je podložno promjeni, pa čak i sjećanje, ili kvalificiranje prošlosti.
- Kako je režirati u Hrvatskoj, a kako izvan nje i je li više novaca i slavnih glumaca, opernih diva garancija uspjeha neke predstave?
Ne režiram ja puno u inozemstvu, osim u zadnje vrijeme u Sloveniji relativno često. Da sam krenuo u inozemnu karijeru ne bi me bilo doma, a onda možda ovog mojeg prvog odgovora na vaša pitanja ne bi bilo. No, radio sam s ljudima iz sigurno tridesetak različitih zemalja svijeta. I prvo – svugdje su ljudi isti. Manje više dobri i pozitivni, pa bave se kazalištem, operom, glazbom. Cijepljen sam protiv primadona s velikim P. Što veći umjetnik, to jednostavniji i pristupačniji čovjek. To je gotovo pravilo. I nisu ta imena garancija uspjeha, nego zajednički život kroz tih nekoliko tjedana ili mjeseci na probama. Novac je važan u kazalištu, jer je važan kao ulaganje u kulturu, jer je ulaganje u kulturu, kao i u obrazovanje jedini način da neka zajednica opstane i postoji. Stoga, ako kažem da se za malo novaca, ili uopće bez novaca može napraviti odlična predstava, to je točno. Tome svjedočimo često u Hrvatskoj. Ali, kad bih rekao da je to dobro i poticajno, nije istina, jer time samo dajemo vodu na mlin onima koji ne razumiju da s jednim promilom smanjivanja sredstava za kulturu i obrazovanje punimo još pedeset autobusa ljudi koji odlaze iz Hrvatske. I sad da odgovorim – lijepo je režirati u Hrvatskoj. To ja gotovo jedino i radim. Imamo prekrasnih umjetnika, divnih ljudi, jedan polupani sustav i posvemašnju tupost svih vlada po redu, koje umjesto da odmah, hitno, utrostruče davanja za kulturu, oni ih smanjuju i „štede“. U Hrvatskoj imamo svake godine sigurno dvadesetak sjajnih predstava, od dječjih, lutkarskih, preko musicala, opera, dramskih, plesnih. Ali, doista odličnih. Zahvaljujući darovitosti, entuzijazmu i predanosti mnogih ljudi. To je kao i u našem sportu. Nitko ne zna čime smo mi zaslužili sve te uspjehe u jednom tako raskupusanom sportskom sustavu.
- Režirate i u Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u, Kini, je li ugodno stati kao redatelj na te velike pozornice, pred nove publike ?
Uvijek je to isti odgovor. Kazalište, bilo ono u Kini, SAD-u, ili Varaždinu je svugdje isto u svojoj osnovi, svojem poslanju i svojem htijenju. Publike su različite, ali to je beskrajno zanimljivo. To jest, nisu različite, ljudi svojim kulturološkim nasljeđem različito prihvaćaju određena umjetnička djela. Što ne znači da neki imaju, a neki nemaju pravo. U tome i jest čar. Negdje se na nešto smiju, negdje šute, negdje plješću, negdje plaču...Ljudi.
- Gledali smo vas u domaćim kazališnim kućama, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Riječkim ljetnim noćima, a sada ste u Varaždinu, gdje ponovno radite predstavu na kajkavskom, kakav je osjećaj?
Ovo „ponovno“ nije baš često, jer prvo, rijetko imam priliku raditi predstavu na kajkavskom, a u Varaždinu radim po prvi puta. Ja, po ocu Picok, iz Đurđevca, po mami Zagrepčanec, kajkavac, tek treća generacija familija koje su uopće vidjele more radio sam na starom i novom splitskom jeziku, više puta dubrovački, Dunda Maroja znam napamet, stari čakavski, primorski čakavski, Hvarski, vlaški, a evo kajkavski rijetko. Silno volim to bogatstvo hrvatskih jezika, kupati se u moru tih riječi koje postaju živom scenografijom predstave. Ali evo, tu je Tamburlano, tu je Varaždin, tu je Vid Balog, tu je Ernest Fišer, Zdenko Brlek, tu sam doma.
- Što publika može očekivati od vašeg Barona Tamburlana, kojega u varaždinskom HNK tumači Vid Balog?
Ja ne znam što publika očekuje, jer su očekivanja prvo dobra, ako ih uopće ima, a drugo pak mogu biti i iznevjerena. Ali naš je Tamburlano vrlo aktualan. Pisan je od nepoznatog autora, tamo negdje na samom početku devetnaestog stoljeća, možda čak 1800.,ili 1801. Napisan je prema predlošku Građanina plemića, Moliereovog. Taj sam tekst radio u zagrebačkom HNK 2009. I bio je sedam godina na repertoaru. Velika komedija-balet, uz sudjelovanje Hrvatskog baroknog orkestra, zbora, baleta, opernih solista i velikog glumačkog ansambla. Baš kao što su Moliere i Lully napisali. I tamo gospodin Jourdain, kao i naš Tamburlano čezne za društvenim statusom i nastoji ga kupiti. No, za razliku od Jourdaina, koji je bogat i plaća sve oko sebe, naš Tamburlano živi na dug, okružen korumpiranim sucima, prefriganim fiškalima, pohlepnom rodbinom, dvoličnim podanicima, glupanima i bedacima svake vrste koji se brinu isključivo sami za sebe pod krinkom velikih riječi o njihovom poslanju. Mi smo to sve prekomponirali, prepisali, prilagodili jezik, dodali svakojakih značenja u taj svijet koji živi na rubu prosvjetiteljskog pokreta u Europi. Možda ga je u to vrijeme u Europi bilo, ali danas ga svakako nema, pa su time i riječi našeg Tamburlana dobile drugi smisao. A kad me pitate o Vidu Balogu, pitate me o mojem prijatelju, o jednom velikom hrvatskom glumcu, o fantastičnom komičaru golema srca, ali i o možda našem najvećem znalcu kajkavskog jezika i književnosti. Nadam se da će napokon krenuti i više pisati i objavljivati, a posebno uređivati blago koje u različitim rukopisima i knjigama, koje je skupio. A igrati Tamburlana - to samo on može danas. I to u Varaždinu, gradu u kojem je donedavno postojao jedan veliki Lipljin, koji nas je itekako zadužio.Jasna Jakovljević je zvala, hvala joj,Ozren Prohić je predložio tekst. Odmah smo se dogovorili.
- Redatelj ste koji vrlo često režira i otvaranja festivalskih događanja, obljetnice te druge manifestacije, koliko je to drugačije i koliko je zahtjevno ?
Radio sam jako puno takvih događanja. Počeo još 1987. Na Univerzijadi u Zagrebu, kao asistent. Od tada do danas, sigurno preko stotinu i pedeset takvih manifestacija. I svi su takvi rituali jedan teatar, pa se uvijek nađe nešto zanimljivo. Uključim jednu drugu ladicu u mozgu i bude zabavno.
- Preferirate li komediju, dramu ili operu? Što je vaš omiljeni žanr i kako gledate na moderni teatar?
Ništa ne preferiram. Volim raditi opere, jer sam negdje u sebi nerealizirani glazbenik. Klavir sam svirao cijelu jednu srednju muzičku, ali mogu reći da u dramskim predstavama, ili komedijama (koje zapravo jako, jako volim) često krećem od neke glazbe. Bilo poznate, bilo skladane, bilo one koja se nalazi u riječima. Otuda vjerojatno i ljubav prema hrvatskim jezicima. I drugo, ne postoji moderni teatar. Postoji samo dobar i loš. Postoji bleferski teatar, dosadan teatar, lažni teatar i onaj koji to nije. A takav se može naći i na ulici, kao i u velikim kućama, u malim amaterskim grupama, kao i u najboljim ansamblima. U Tamburlanu se spojilo. Tu je i maestro Ivan Josip Skender. Napisao nam je sjajnu glazbu. Na tragu Kurta Weila.
- Predajete glumu na Akademiji dramskih umjetnosti, a predavali ste i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Rice University u Houstonu, na londonskom Trinity College of Music... Volite li prenositi znanje i kakve su te nove generacije studenata?
Volim raditi sa studentima. Od kada sam na akademiji u Zagrebu radim na završnoj, petoj godini, ili 2.god MA studija glume. Preferiram klasike, pa sam sa studentima prošao Voltairea, Goldonija, Becketta, Shakespearea, Molièrea, Homera, Pirandella, Brechta...Nove generacije studenata su odlične u cijelosti, ali bi trebali više čitati, više gledati oko sebe, više slušati glazbu, više gledati izložbe i uopće više raditi na tome da ih se ne može manipulirati. To je jako važno, jer kazalište postaje jedna vrlo bitna umjetnost. Živi čovjek na pozornici koji tebi u tom trenutku, kroz tih sat, dva, tri nešto govori. Privilegij i nešto posebno u svijetu u kojem danas možeš virtualno doprijeti do bilo čega, bilo gdje. Ali taj doživljaj uživo, neponovljiv, jer ne postoje dvije iste izvedbe jedne predstave, to je jako bitan trenutak za podizanje svijesti gledateljima o tome da su važni, da je to baš taj tren samo za njih, da čuju, razmisle, nasmiju se, zapitaju, da i oni ne nasjedaju manipulacijama i ne postaju ono što se pod normalno zove „biračko tijelo“, a zapravo je vrlo nepristojna i ponižavajuća konstrukcija. Sretan sam jer u predstavi igraju i moji donedavni studenti. Jakov Jozić, Denis Bosak i Ognjen Milovanović. Sjajni dečki.
- Za svoj rad nagrađeni ste nizom nagrada, priznanja pa čak i odlikovanja, što smatrate najvećim priznanjem?
Ne znam. Nagrade su lijepa stvar, pogotovo kad dođu iz struke, a još ljepše kad ih publika izglasa. Ne znam koju bih izdvojio. Možda jednu među prvima, Denis de Rugemont, nagradu udruženja Europskih festivala za mladog umjetnika. I nakon dvadeset pet godina još uvijek ju nastojim opravdati.
- Imate li neku neostvarenu želju i što ćete raditi nakon Varaždina?
Stara je poslovica „Sačuvaj me Bože ostvarenih želja“. Jer što onda poslije toga?A ja, kako god ovo preuzetno zvučalo i nemam nekih želja. Radim poziv kojeg volim, sa ljudima koje volim, na mjestima koja volim, predajem mladim ljudima i imam prekrasnu obitelj. Što bih trebao željeti više?
Nakon Varaždina u Gavelli radim tekst Filipa Šovagovića „Cigla“. Rekli bi Monty Pythoni „And now something completely different“!
