Josip Grgevčić, akademski kipar i sveučilišni profesor u mirovini, nedavno je u varaždinskoj galeriji Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin izložbom na kojoj je prikazao presjek svog kiparskog rada obilježio 50 godina svog plodnog stvaranja. Porijeklom iz Jelse na otoku Hvaru, ali naturalizirani Varaždinac, znao je u svom radu iskoristiti ono što je upio tijekom života na obje te destinacije, no, više ga je čini se obilježilo podneblje iz kojeg je potekao i iz kojega je ponio tu jadransku i mediteransku poetiku i strast za stvaranjem.
Njegova je izložba bila pravi mali priručnik ljepote, pogled na genijalno promišljanje prostora i stvari koje su ga tijekom života na neki način fascinirale i zaokupile njegovu pozornost do te mjere da ih zabilježi u kamenu. Umijeće stvaranja doveo je profesor Grgevčić također do savršenstva, pa su i njegovi oblici lišeni svake pa i najmanje "neravnine", ocrtavajući bit, a ne stvarnost. S profesorom Grgevčićem uvijek je privilegija razgovarati, a ovom prigodom tema nam je bila izložba.
- Rijetko izlažete u posljednje vrijeme pa je prava blagodat vidjeti tako puno vaših djela na jednome mjestu, osobitp zbog toga što je riječ o skulpturama i to mahom od kamena, što ste željeli pokazati ovom izložbom?
- Izložio sam dio skulptura, svojevrsni presjek kroz moj rad u tih 50 godina. Prostor nije dozvoljavao niti kipovi koji su kod mene, ne bi mogli zadovoljiti kontinuitet i izlaganje svih skulptura već prikazujem svoj rad fragmentarno prema vremenu u kojem sam stvarao u jedno određeno vrijeme. Tako ovdje na izložbi ima struktura nastalih pred jedno 25 godina pa do 30 godina pa u razmacima od 5 godina i zadnje su evo neki crteži koji su nastali pred par mjeseci. To je i ono najbitnije jer veće skulpture se ne nalaze ovdje, one su uglavnom rađene za vanjski prostor, a originali su odvezeni posvuda jer ih nisam imao gdje smjestiti, koji su bili od gipsa. Moje su skulpture postavljene po manjim i većim gradovima Hrvatske, Varaždinu, Čakovcu, Rijeci itd. Tamo su gdje sam radio da popune vanjski prostor, jer one i služe da popune prazninu prostora. Zadnja skulptura koju sam radio bila je skulptura galeba za moje rodno mjesto Jelsu koja je postavljena na vrh lukobrana.
To je skulptura dva s dva metra, od bronce i teži 500 kg, a poslije toga sam više manje radio samo figurice. U materijalima poput kamena u kojima sam prije radio sada ne radim puno. Nisam u toku s 21. stoljećem jer nastavljam svoj rad tako da se prvenstveno držim toga da okolina i predmeti okoline utječu na mene, a ja ih onda na svoj individualan način izražavam putem skulpture. Nije mi cilj interpretirati doslovno vanjski prostor ili vanjski oblik, već mi je cilj doživljaj na tom obliku prenijeti u određenoj formi koja je u stvari mom stilu prilagođena.
- Koji su to materijali, jer vidimo da nije samo jedna vrsta kamena u pitanju?
- Nije jedna, različit je to kamen pa i kamen koji sam miješao sa poliesterom. Prašinu kamena sam miješao i polirao sa poliesterom tako da tvore jednu masu i tako da izgleda kao da je pravi kamen. Smjesa od kamena je čista i nema nikakvih drugih primjesa osim kamene prašine koja je unutra i zrnaca koja su od dva do tri granulata. Na ovoj izložbi su izložene 33 skulpture i 13 crteža. Crteži su isto tako nastali u razdoblju od 25 godina i od 15 godina kada sam imao vremena da ih radim i kada bih dobio inspiraciju. Nisam se oslanjao na motiv oko mene da ga doslovno kopiram ili da ga prikažem kao objektivnu stvarnost već sam objektivnu stvarnost pretvarao u svoj individualni izraz putem forme i oblika. Meni je uvijek bio najvažniji oblik, a koji je onda morao govoriti jezikom jedne forme koja nije dosadna, koja je razigrana, niti je toliko statična. Kod mene su većinom sve figure dinamične i tu je u stvari moj likovni izraz najvažniji.
- Bavili ste se i keramikom?
- Bavio sam se keramikom ali ne toliko jer keramika zahtjeva jedan kompliciraniji proces, nije samo da ideš raditi u glini, a nisam imao niti prostora. Sa studentima sam je neko malo vrijeme radio.
- Koliko ste dugo predavali na fakultetu?
- Oko 40 godina sam radio na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, te sam umirovljen s radom od 42 godine, ali radio sam dvije godine i na Tekstilno tehnološkom fakultetu u Varaždinu, honorarno. Tamo sam predavao dizajn obuće, ali sam se uglavnom bavio kiparstvom i to radim i danas ali ne onim intenzitetom kojim sam radio u početku gdje je to zahtijevalo puno veću fizičku snagu.
- Rekli ste da ste u stvari vi osnovali HDLU u Varaždinu?
- Da, ja sam bio član HDLU-a 1968. i kad sam došao u Varaždin, poslije Njemačke, organizirao sam udruženje.Bilo nas je u početku samo tri-četiri, a kasnije su nam se pridružili umjetnici iz Čakovca, pa onda i umjetnici iz Koprivnice i tako smo stvorili jedno udruženje koje se u međuvremenu transformiralo malo drugačije ali do dandanas evo radi. Ja sam jedan od najstarijih članova i htio sam sada prikazati svoje radove, ali ne naravno ove koji su nastali u zadnjih par godina već one koji su nastajali kontinuirano u mojih 50 godina rada.
- Kako vi gledate na to da je javnost u jednu ruku otupjela na umjetnost. Zašto danas ne bi ukrasili neki trg s jednom skulpturom? Je li to danas toliko skupo ili je neki drugi problem?
- Prije su nekadašnja poduzeća dobivala oslobađanje od poreza ako su od umjetnika kupile skulpturu.Za onu varaždinsku skulpturu koju sam ja radio za Koku, tvrtka je dobila stimulans od 10 milijuna dinara za izradu te skulpture. Skulptura je rađena od bronce i ona je i danas tu, a takvu skulpturu danas može naručiti eventualno vlasnik neke privatne tvrtke, jer Grad za to rijetko ima novaca. Nisu ni pokazali interes da bi mogli naručiti takvu jednu skulpturu. Rad na skulpturi je dosta fizički naporan i zahtijeva dosta novaca, prostora i vremena, a ne možete nikako skulpturu naplatiti kao što bi trebalo jer za to ljudi nemaju novaca. Zato se sve manje otkupljuju skulpture. Eventualno se tu pojave pojedinci za slike, ali za skulpture ne.
