Maštovitost – utkana u djela iznimne slikarske vještine, jedna je od posebnosti naivnog slikara Franje Klopotana koji je u 81. godini umro u Novom Marofu. Potječe iz Presečnoga, no, počeci njegova slikarstva zapravo su vezani uz Hrvatsko zagorje, za prostor znatno manje koncentracije slikara naivnog izraza nego što je to Podravina i slabijeg ozračja od hlebinskog kruga, tj. od hlebinske škole.
Franjo Klopotan rođen je 16. rujna 1938., izučio je fotografski zanat, kratko je radio u tom zvanju, potom završava i školu za bolničare u Varaždinu. Prvu izložbu imao je u Sindikalnoj dvorani Bolnice Rebro u Zagrebu. Godine 1965. odlazi u Hamburg, radi kao restaurator u tamošnjem gradskom muzeju, završava školu za retuš dubokog tiska i radi u časopisima u kojima se njegove slike nalaze i na naslovnicama. U tijeku boravka u Njemačkoj stekao je veliki međunarodni ugled, slike mu se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama u toj zemlji, ali i u galerijama drugih europskih gradova i Amerike, a imao je samostalne i skupne izložbe u Hamburgu, Klagenfurtu, Innsbrucku, New Yorku, Dusseldorfu, Bratislavi, Philadelphiji, Pittsburgu, San Francuscu, Washingtonu, Milanu, Varaždinu i Zagrebu i to povratničko vrijeme bilo je aktivno prisutno na likovnoj sceni.
Josip Depolo svrstava Klopotana u „vrh tadašnje jugoslavenske naive, u klasike, ako se tako uopće može nazvati njegova nekonvencionalna umjetnost“. Kritičar Josip Depolo svjedoči Klopotanovu izvrsnu prihvaćenost u inozemstvu i to pripisuje njegovu jedinstvenom načinu rada kojim se u svijetu izdvajao iz cjelovitosti naivne umjetnosti tadašnje Jugoslavije. Klopotan se 1970. godine vraća iz Njemačke, danas komentirajući „ne znam kaj mi je bilo da se vrnem … trebal sam ostat“. No, u zemlji je izlagao na samostalnim izložbama, gostujući i u europskim galerijama s velikim uspjehom. Njegova su djela grafički urednici prestižnih časopisa, pa i onih za djecu i mlade, vrlo rado uzimali i tiskana su u brojnim publikacijama.
U Klopotanovu opusu su pred kraj umjetničkog puta češći biti motivi kršćanske ikonografije, njegova Noina arka je slikarev zaštitni znak sakralnog opusa, pa Mojsije, Isusovo rođenje, Kristov kalvarijski hod s prikazima, Veronikin rubac, odnosno, slika raspeća. Likovni kritičari su hvalili njegovu slikarsku paletu, topla je s difuznošću svjetla, ali i svjetlosnim prodorima usmjerenima prema odredišnoj točki, istican je njegov senzibilitet za boju, za njezinu zvučnost, sa sjajno usklađenim atmosferama i motivskom živopisnošću i s ljestvicom nijansi smeđih i žutih tonova barokne opojnosti – reći će Stanko Špoljarić.
Svijet umjetnika kojem u mašti nema premca u hrvatskoj naivnoj umjetnosti, uz njegova djela kojima se ponose brojni galerijski prostori, ali nažalost, ne i Hrvatski muzej naivne umjetnosti koji nije otkupio njegova djela za svoj postav, ostaje u monografiji „Imaginarni svijet slikara Franje Klopotana“ autorice Mirele Lenković koja je uz pomoć autora tiskana 2016. godine. Ostaju autorovi omiljeni purani, seoska dvorišta, živopisni vinogradi, crkvice i kapelice na bregu, njegova baka koja mu je pričala priče i legende, ostaju kukci, konji, „pospani mački“, opora tijela seoskih ljepotica, leptiri, kolijevke, zmije, seoske kuće šopom pokrite, drveće i cvijeće najčudnijih oblika, ptice čarobnih krila, i ukratko, sve ono što je ostalo zatvoreno i zaboravljeno u seoskoj „čudesnoj škrinji vlastita djetinjstva“ - kako bi rekao varaždinski književnik Ernest Fišer za njegovo slikarstvo.
