Dugo, pa čak i predugo je Anton Kikaš, ugledni hrvatski poduzetnik, kulturni djelatnik i filantrop iz Toronta (Kanada) čekao i na oficijelno priznanje hrvatske države, tim prije jer je pred više od 30 godina u želji da pomogne u borbi Hrvata protiv velikosrpske agresije učinio podvig vrijedan divljenja.
Naime, 31. kolovoza 1991. mnoge novine, ali i televizije diljem svijeta objavile su vijest da je ovaj iznimno hrabar domoljub, stavljajući svoj život na kocku, sletio Boingom 707 Uganda Airlinesa u zagrebačku zračnu luku Pleso iz Južne Afrike, iz Botswane, s 19 tona oružja za obranu Hrvatske!
Zbog očite izdaje nije uspio u svojem naumu. Na aerodromu su ga dočekali pripadnici zločinačke JNA, pretukli ga te potom sproveli u Beograd u ćeliju vojnog zatvora, gdje su ga mlatili, mučili, vodili na strijeljanje i na kraju nakon tri mjeseca pustili u zamjenu za srpskog ratnog zločinca, generala Aksentijevića.
Sve je to vjerno prikazao Jakov Sedlar, jedan od vodećih hrvatskih redatelja, u potresnom dokumentarnom filmu „Nisam se bojao umrijeti“.
Za junačko djelo, Kikaša su prvo nagradili hrvatski branitelji, dodijelivši mu Veliku zlatnu plaketu- Da se ne zaboravi, a potom, lani, (25.11.2021.) iz ruku Zorana Milanovića, predsjednika Republike Hrvatske primio je i visoko odličje – Red kneza Domagoja s ogrlicom za pokazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.
Na taj način pravda je napokon bila zadovoljena.
Uručujući visoko državno odličje, tada je predsjednik države uz ostalo rekao:
– „Ono što ste učinili za Hrvatsku zna svatko, ono što ne zna je zašto vam se Hrvatska minimalnom gestom nije odužila zadnjih trideset godina. Ne vjerujem da je bilo zle namjere, bilo kakvih niskih motiva, naprosto tako je bilo. Uručujem vam odlikovanje koje ste trebali dobiti davno“, kazao je Milanović.
Spomenimo još da je poglavito naglasio da je Anton Kikaš u najtežim trenucima za Hrvatsku skupljao novac i krenuo na jedan odvažan avanturistički put koji u prvi mah nije završio dobro, skoro i fatalno, ali da je na kraju Hrvatska ipak pokazala da već tada skrbi za svoje ljude.
Međutim, nakon što se vratio iz srpskog zarobljeništva u Kanadu, ovaj veliki i skromni čovjek, koji je tijekom svog života primio i niz svjetskih nagrada i priznanja, prije svega za uspjehe u gospodarstvu, ali i humanosti, nije se povukao, kao što bi to vjerojatno mnogi učinili.
Nastavio je i nastavlja pomagati svojoj i jedinoj Hrvatskoj, pretvorivši se u jednog od najvećih i najuspješnijih hrvatskih „ambasadora“ u svijetu.
Sve u svemu, podsjećajući se na 31. kolovoza 1991. malo je ako mu još jednom kažemo veliko-hvala!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
