Hrvatski domoljub, humanista, gospodarstvenik i ugledni hrvatski iseljenik Anton Kikaš , o kojem je snimljen i dokumentarni film „Nisam se bojao umrijeti“, 31. kolovoza 1991., u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, učinio je izniman podvig, kakvih je bilo malo i u svijetu. Naime, kao što je poznato, toga je dana dopremio oružje (oko 19 tona!) u zagrebačku zrakoplovnu luku Pleso, u zrakoplovu Uganda Airlinesa Boeing 707, s kojim je i sam stigao, svjestan da zbog tog čina stavlja na kocku i svoj život.
Ovaj junački pothvat zabilježili su i mnogi mediji u svijetu, što je također doprinijelo da se sazna istina o hrvatskoj borbi za slobodu. Kad je zrakoplov prisilno prizemljen, i kad su iz njega izašli piloti i jedan od Junaka Domovinskog rata – Anton Kikaš, zločinci zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) srdačno su se pozdravili s pilotima, a jedan naoružani pripadnik JNA s nekoliko bombi na prsima povukao je Kikaša na stranu, dok ga je drugi s uperenim oružjem zatražio dokumente.
U tom trenutku netko je dobacio –„Sredite to ustaško đubre!“… A u zrakoplovu nalazile su se iznimno velike količine svih mogućih oružja i naoružanja, poklon hrvatske zajednice iz Toronta, Ministarstvu unutarnjih poslova, Zboru narodne garde i hrvatskim braniteljima.
Takav domoljubni podvig nije zabilježen ni u jednom ratu, bez obzira što je neslavno (zbog izdaje) propao. Čak su pojedinci, u svezi s time proglasili Kikaša i „udbašem“, „kosovcem“ i lažno mu nametali druge razne pogrdne nazive, ali Kikaš je i to podnio, iako je sve to bila jedna dobro smišljena laž, kao što nije bila istina da su i za njega sakupljali novac da ga se oslobodi.
Nakon prisilnog slijetanja, Kikaša je JNA prebacila u jednu od ćelija vojnog zatvora u Beogradu, gdje su ga dodatno mučili, gotovo tri mjeseca. Slomili su mu rebra ili kako naš narod kaže- „U njemu su pretukli Boga!“ Uz slomljena rebra, gležnjeve i drugo, trebao je preživjeti i svakodnevne prijetnje da će ga strijeljati.
„Ode ti svom Poglavniku, mi samo čekamo naredbu da te izbušimo ko fudbalsku loptu“ – govorili su mu., a o tome u Sedlarovu dokumentarnom filmu svjedoče i dvojica vojnika, čuvara u zatvoru.
Nakon muka koje je prošao u beogradskom vojnom zatvoru, Kikaš je oslobođen 25. studenoga 1991.. Razmjena zarobljenika je obavljena u zračnoj luci Pleso. Na taj dan kazao je ponovno sam se rodio! Međutim, kad su ga nakon povratka u Kanadu pitali – bi li to opet učinio, rekao je: „Ako bi bio napad od strane vanjskog agresora, ponovno bih to učinio i za Kanadu, kao što sam to učinio za moju domovinu Hrvatsku!“
Predsjednik RH Zoran Milanović, za ovaj čin, odlikovao ga je visokim državnim odličjem – da se ne zaboravi!
Mnogi se pitaju: odakle mu toliko snage i energije, a on često odgovora- ništa mi nije teško za Hrvatsku, ali i za svoju drugu Domovinu - Kanadu!
Biskup Juraj Jezerinac, koji je svojedobno i nazočio u Predsjedničkim dvorima dodjeli priznanja, još je davno rekao: „Anton je renesansni čovjek. Pun je pozitivnog duha, uzvišenih ideja i uvijek odlučan ispuniti svoje ciljeve. Njegova ljubav prema čovječanstvu je vrhunac njegove iznimne ostavštine!“ No, manje je poznato da Kikaš u Torontu već godinama uspješno uređuje i jednu tv emisiju, posvećenu Hrvatskoj i Hrvatima, koja ima veliku gledanost, a treba spomenuti i to da se uspješno bavi i pisanjem poezije.
Tako nam je ovih dana poslao pjesmu: „Domovino mila“.
„Stoljećima svoju povijest pišeš/sve na ponos hrvatskoga roda/od krunidbe Kralja Tomislava/pa do obrambenog Domovinskog rata/ Tukle su te bure i oluje/prisvajali veliki i mali/ali im se nisi dala/u OLUJI ti si procvjetala/Domovino srcu mome mila/ja te zdušno volim/i zauvijek sretna bila/Ti si ruža najljepšega sjaja/kao bajka zemaljskoga raja/Sad su došli mladi naraštaji/oni vjerom, zajedništvom/sve kroz pjesmu i s ljubavlju dišu/novu povijest za Hrvatsku pišu/Na daj Bože da zatreba/bit će spremni u boj krenut/Za hrvatski dom, živote položiti/i Lijepu Našu, više nikom dati/“/.
