Dvadesetjednogodišnji Erik Vrbanec iz Strahoninca srčano kroči putem vlastitog sna, s trubom u rukama i talentom kojim glazbenom instrumentu daruje život. Bez Erikova dara, truba je tek predmet, sjajan i tajnovit, ali bez svrhe i bez moći da dopre do čovjekove duše. Kao dječak od 11 godina, u jednom iznimnom doživljaju, povezao se s trubom osjetivši njezin zov.
„Prvi susret s trubom dogodio se na moj 11. rođendan. Malo sam duže spavao, a moja obitelj mi je priredila iznenađenje, te su nam na kućni prag stigli svirači trubač i harmonikaš. Kad sam začuo zvuk trube, u prvi mah nisam znao je li to san ili java… Zvuk me cijelog ispunio te se sjećam da sam istrčao iz sobe i u oduševljenju spontano zagrlio trubača Sandija“, prisjeća se svog glazbom osvijetljenog djetinjstva Erik Vrbanec. Danas iz tih raspjevanih godina u svoju trubu unosi i zvuk međimurske popevke, te kaže da su mu osobito zanimljivi noviji aranžmani našega glazbenoga blaga.
Prva lekcija koju je Erik naučio po rođenju bila je borba. Život mu je odredio putovanje strmom uzbrdicom koju je morao savladati. Problemi vezani uz prijevremeno rođenje ostavili su posljedice na zdravlje. Većinu je pobjeđivao velikom upornošću te uz snažnu podršku obitelji, no sljepoća je ostala.
„Dok sam bio mali, tata mi je stalno puštao ploče, uglavnom domaći pop i rock iz kasnih 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, no tek nakon sudbonosnog susreta s trubom, započeo je moj interes za taj instrument“, priča Erik, a njegova majka Kristina evocira uspomene na to doba i dodaje: „Erik je od malih nogu pokazivao interes za brojna područja i trebalo ga je usmjeriti i zadržati mu pažnju na nečemu. Zato smo suprug Robert i ja od njega tražili da započne školovanje za trubu, što je bio uvjet da mu kupimo instrument“, kaže Kristina Vrbanec.
I tako je dječak došao „na ogled“ Vjeranu Vidoviću, prof.: „Prvo mi je profesor Vidović držao privatne sate trube, neformalno, tijekom ljeta, a od jeseni sam, s 11 godina i krenuo u Umjetničku školu „Miroslav Magdalenić“ u Čakovcu. Paralelno sam pohađao i smjer opće gimnazije u Srednjoj školi Čakovec, te Srednju glazbenu školu u Varaždinu u klasi profesora Tomislava Ratkovića. Time je na neki način zacrtan moj put, pa sam prošle godine ostvario najbolji uspjeh na prijemnom ispitu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu upisavši smjer Truba u klasi prof. Darija Teskere“, s osmijehom govori Erik, iako ga je tek tada čekao veliki izazov.
Uzbuđenje zbog otvaranja novog poglavlja u životu jednako je svakom mladom čovjeku, no priprema za to poglavlje i put do praga ostvarenja vlastitog sna u Erikovom slučaju nisu nimalo nalik na okolnosti koje prolazi većina mladih ljudi. Da bi počeo pohađati nastavu na Akademiji, Erik prolazi program nazvan Orijentacija i kretanje uz korištenje dugog bijelog štapa po gradu Zagrebu, kao i obuku o svakodnevnim i socijalnim vještinama. Dio obuke već je odradio u zagrebačkim centrima „Vinko Bek“ i „Silver“, a do početka nastave, 7. listopada, mora odraditi i zadnju „rundu“: „Cilj obuke je da sigurno i u što većoj mjeri automatizirano prolazim put od smještaja u studentskom domu „Cvjetno naselje“ do Muzičke akademije, uz ostale vještine potrebne za život. Nije jednostavno jer u svakom trenutku moram znati gdje se nalazim, a moram naučiti pješice proći dionicu od smještaja do tramvajske stanice, pa nakon šest stanica sići na Trgu Republike Hrvatske, prijeći križanje sa Savskom i Klaićevom, te na kraju sigurno doći do zgrade Akademije. Malo me brine kako će me prihvatiti profesori i studenti te kako ću se snaći u novom prostoru“, kaže Erik i dodaje da je u ranom djetinjstvu bio otvoreniji nego danas, te da je najsnažniju koheziju osjećao tijekom osnovnoškolskog obrazovanja: „Ako je u smislu povezanosti s ljudima osnovna škola kruta tvar, srednju bih nazvao fluidom, a akademija će biti nešto poput plina“, promišlja mladić o onome što ga čeka, pa nastavlja: „Ipak, jedva čekam da započne akademska godina jer sam dvije godine bio „u praznom hodu“, a to ne odgovara mojoj prirodi jer bolje funkcioniram pod pritiskom i u stalnom pokretu.“
Prije godinu dana, Eriku je župan Međimurske županije Matija Posavec uručio novu trubu uz riječi da njegov način svladavanja prepreka predstavlja nadahnuće, te da ga u budućnosti želi vidjeti na svjetskim pozornicama. Erik je tada odgovorio županu: „Vidjet ćete me i to iz prvog reda.“
Ni taj odgovor nije satkan od pustih snova, već od plana čijoj je realizaciji Erik predan. Svira u bendu duhovitog naziva „Rimljani ite doma“ koji njeguje ska i punk glazbeni izričaj: „U bendu su i Benjamin Vučaj, naš glavni vokal, zatim Josip Skledar – prateći vokal i klavijature, Davor Bacalja - gitara, Mario Janković - trombon, Vinko Jakupak – prateći vokal i bas, Tin Brkljačić – bubnjevi i perkusije, te Lovro Kopač – saksofon. Pred nama je nastup u Karlovcu 31. kolovoza. Najesen izlazi treći album pa s veseljem najavljujem i koncert u Čakovcu u META baru, također najesen“, kaže Erik, dodavši da s ovim bendom misli ozbiljno jer jednom planiraju živjeti od nastupa. Erik će još ljetos stići i do Zadra, na radionice digitalne audioprodukcije, kako bi svladao rad u programu za obradu zvuka jer naš sugovornik je energija koja svoja svjetla pali znanjem. Zanimaju ga mnoga područja, od tehnike do književnosti. Svakom svladanom vještinom, svakom spoznajom osvjetljava nove godine svoga puta.
„Volio bih jednom napisati knjigu o ljudima koji su unosili radost u moj život. Čak bih, umjesto vođenja dnevnika, upisivao imena dragih ljudi u excel tablicu i povezao ih s osjećajima koje su u meni pobudili ili ih još uvijek bude“, kaže mi Erik.
Ne znam kakvo je nebo u Erikovim svjetovima, kako izgledaju oblaci i kako iskri vatra, no sada znam da njegov svijet vrvi bojama i da nije lišen doživljaja darovanih videćima. Erikov svijet satkan je od raskošnih boja zvuka i boja dodira.
Autor: Željka Drljić
