Ante Gavranović
Održiva poljoprivredna strategija neophodan je alat za bolju budućnost. Poljoprivrednici, međutim, tvrde da predložak Svjetske banke za njezinu izradu nije usklađen s realnim odnosima i mogućnostima. Unatoč ozbiljnim (možda ne i dovoljno racionalnim) ulaganjima vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje pala je sa 33 milijarde kuna na samo 16 milijardi. Znači, prepolovila se!
Održiva poljoprivredna strategija morala bi odgovoriti na sva otvorena pitanja. To uključuje i pitanje bolje organiziranosti, ali i posebno povlači odnos poljoprivredno-prehrambene industrije i OPG-a prema najvećem tržištu – turizmu. Već gotovo 40 godina nismo pronašli jasnu formulu povezivanja plave i zelene magistrale.
Paradoksi hrvatske poljoprivrede
Ako pobliže promotrimo stanje, sučelit ćemo se s nizom nepovoljnih tendencija. Konkretno, proizvodnja svinja pala je sa 2 milijuna na samo 800.000; proizvodnja mlijeka s 900 milijuna na 400 milijuna litara. Hrvatska je svojedobno izvozila kvalitetnu junetinu, tzv, baby beef, u vrijednosti od 320 milijuna dolra, da bi se izvoz toga hrvatskog poljoprivrednog branda sveo na pukih 32 milijuna eura. Deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni hrane prelazi milijardu eura.
Hrvatska je stvarno zemlja paradoksa. Imamo 7000 hektara pod orasima, više čak nego jabuka, a ne proizvedemo ni tone. Livade i pašnjake povećali smo s 300.000 na više od 600.000 hektara otkako su krenuli poticaji po hektaru, ali nam usput nije rasla i stočarska proizvodnja.
Zdravko Dimač iz Podarvke „otkrio“ je još jedan tipično naš parakods: U najvećem hrvatskom prehrambenom brendu, Vegeti, nema ništa domaćeg. Čak 7000 tona sušenoga povrća uvozi se za Vegetu jer „nismo u stanju organizirati kvalitetnu domaću proizvodnju“.Sramota!
Racionalna ulaganja mogla bi povećati samodostatnost
Prema nekim procjenama, koje su izradili u Hrvatskoj voćarskoj zajednici, bilo potrebno samo jednu milijardu eura ulaganja u voćarstvo da bismo se oslobodili uvoza onog voća koje možemo doma proizvoditi. Ako se nastavi s ulaganjima u voćarstvo, te se poveća interes mladih ljudi za tim poslom, u idućih pet-šest godina Hrvatska bi mogla biti samodostatna u čak 70 posto potrošnje voća. Ovo tim više što je, uz Francusku i Italiju, Hrvatska jedina zemlja u Europi koja ima preduvjete za uzgoj i kontinentalnog i mediteranskog i suptropskog voća. Međutim, Hrvatska je u toj grupi na zadnjemu mjestu. Moramo se zapitati- ZAŠTO?
Slična su razmišljanja i u Zajednici udruga hrvatskih povrćara. Sve dosadašnje analize pokazuju da bi Hrvatska s današnjim tempom ulaganja mogla samodostatnost u 80 posto potrošnje povrća postići u roku od samo dvije do tri godine. Ovo tim više što krajnji korisnici, građani i veletrgovci, sve više traže domaće povrće. Ono što svakako otežava stanje je što u domaćem povrtlarstvu nedostaje mreža u koju bi se povezali povrtlari iz cijele zemlje.
Bez podrške trgovine
Na zelenim tržnicama i u trgovinama može se tako pronaći argentinski limun, španjolske jagode, rajčice i paprike, austrijski luk ili talijanski krumpir, talijanske jabuke ili makedonsko grožđe. Najmanje je voća iz domaće proizvodnje. Voćarstvo i povrtlarstvo se u nas predugo nisu doživljavale kao ozbiljna grana proizvodnje u koju vrijedi ulagati.
Jedino voće u kojem je Hrvatska samodostatna je mandarina, pa donekle jabuka. Ostaloga voća uvozimo u prosjeku između 90 i 95 posto. Stručnjaci iz područja agrara tvrde da je na uvoz voća u proteklim godinama državne samostalnosti utrošeno znatno više od tri milijarde eura. Samo ove godine je na uvoz voća i povrća „otišlo“ više od 300 milijuna eura.
Komaparativne prednosti
Hrvatska ima komparativne prednosti u proizvodnji jabuka, mandarina, višanja, a kada je riječ u povrću u prvom redu su to zelje, češnjak i rajčica i dr., istaknula je ne jednom savjetovanju potkraj prošle godine Katja Logatcheva sa sveučilišta u Wageningenu, koja je jedna od koautorica studije o faktorima uspješnosti ovog sektora. Hrvatski sektor voća i povrća ima dobru perspektivu i potencijal za ostvarenje rasta i uspješne proizvodnje, a trendovi potrošnje u EU su stabilni, dok domaće tržište s domaćom potrošnjom i turizmom ima mogućnosti daljnjeg razvoja.
Domaća potrošnja je i dalje najznačajniji pokretač za ovaj sektor. Unatoč tome Hrvatska je i dalje veliki uvoznik voća i povrća, a sektor godišnje na uvoz potroši oko 300 milijuna eura, dok je vrijednost domaće proizvodnje oko 155 milijuna eura (bez krumpira, grožđa i maslina), naglašeno je na forumu „Izazovi razvoja sektora voća i povrća u Hrvatskoj“, održanom početkom studenoga ove godine. Hrvatska, naime, proizvodi 157.000 tona povrće i 130.000 tona voća, no to je još uvijek nedovoljno iako su potencijalni za povećanje proizvodnje ogromni. Čak 70 posto proizvodnje povrća odvija se u kontinentalnoj Hrvatskoj, dok je voće, posebice agrumi, dominantno u području primorske Hrvatske.
EU aktivno podupire sektor voća i povrća kroz Zajedničku poljoprivrednu politiku i organizaciju tržišta te je postavila četiri važna cilja i to da sektor mora biti konkurentniji i tržišno orijentiran, da je potrebno osigurati da dolazi do manjih udara na farme povezane s krizama u prihodima proizvođača, te kako je potrebno poticati veću potrošnju, kaže neovisna konzultantica Zvjezdana Blažić.
Na forumu je zaključeno kako je za povećanje konkurentnosti proizvodnje potrebno osigurati veće poljoprivredne posjede jer su sada premali, te osigurati jeftina kreditna sredstava za kupnju zemljišta. Situacija u maloprodaji ukazuje na visoku konkurenciju i za očekivati je smanjenje marži, pa proizvođači ne mogu očekivati da će moći dobiti više cijene na račun veleprodajnih ili maloprodajnih marži.
Uz to prerađivačka industrija često počiva na uvoznim sirovinama a da bi se mogla osloniti u većoj mjeri na domaće proizvođače važno je povećati efikasnost proizvođača, stabilnu proizvodnju, dovoljne količine i cijenu. Za to je potrebno osigurati horizontalnu integraciju poljoprivrednih proizvođača i vertikalnu suradnju u lancu. U odnosu na ostale zemlje članice EU izuzetno mali dio tržišta voća i povrća zauzimaju udruženi proizvođači kroz zadruge i proizvođačke organizacije, zaključeno je na spomenutom forumu. Naše je pitanje: mora li biti tako?
Održiva poljoprivredna strategija morala bi odgovoriti na sva otvorena pitanja. To uključuje i pitanje bolje organiziranosti, ali i posebno povlači odnos poljoprivredno-prehrambene industrije i OPG-a prema najvećem tržištu – turizmu. Već gotovo 40 godina nismo pronašli jasnu formulu povezivanja plave i zelene magistrale.
Ante Gavranović
