Ante Gavranović
Piše: Ante Gavranović
Previše je upitnika u našoj privrednoj svakodnevici. Upitno je hoće li se ostvariti program reformi i investicija koji je najavila Vlada; upitna je dinamika ostvarenja; upitno je u kojoj će se mjeri strani i domaći kapital usmjeravati na te investicije. Međutim, zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla bitnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. Isto tako, bez ulaska u reforme nema očekivanog napretka.
Svi realni ekonomski analitičari slažu se u ocjeni da bez jačanja industrijske proizvodnje nema realnih mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ni povećanog prostora za intenzivniju orijentaciju prema izvozu. Bez novih radnih mjesta i većeg zapošljavanja, napose mladih, nema ni većih uplata za mirovinski i zdravstveni, pa ni školski sustav, a svaki daljnji pomak u nepovoljnom pravcu ozbiljno ugrožava sve te sustave na kojima i počiva socijalna država.
Investicije su pritom najvažnija karika, pa treba učiniti ozbiljne dodatne napore da se privuku strana ulaganja u domaću proizvodnju. Isto tako, nastojanja su usmjerena na jačanje modela privatno-javnog partnerstva .Osim ovih problema nepoznat je i način sučeljavanja s dugoročnim rizicima poput nepovoljnih demografskih trendova. Sve je nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika. Hrvatska jednostavno nema dovoljno aktivnog stanovništva da bi mogla promijeniti te odnose.
Potrebni odlučnost i odgovornost
Činjenica je da svi ti elementi neizvjesnosti bitno utječu na provođenje ozbiljnih reformi i potrebnih rezova u cijelom društvu, što će se nepovoljno odraziti i na ukupna gospodarska kretanja. Očito je da Vlada mora preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću, bez stranačkih kalkulacija, ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu. Upravo je pomanjkanje realnog optimizma trenutno najveća boljka cijeloga društva.
Najveći problem je u tome što realni sektor nije u posljednjim desetljećima restrukturiran, pa razina njegove konkurentnosti i učinkovitosti ostaje niskom. Teško je očekivati da će se u 2022. slika bitno mijenjati. Pogledamo li kako realizacije takvih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. Praksa očigledno pokazuje da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije. Kako bez jasne strategije odrediti pravce te obnove? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta.
Hrvatskoj potreban rast i razvoj
Proizvodnja i izvoz su očito dvije glavne postavke na kojima se zasniva naša ukupna gospodarska budućnost. Udio prerađivačke industrije u BDP-u u nas, međutim, stalno se smanjuje. Kako u tim uvjetima mijenjati praksu? U složenoj i problemima bremenitoj hrvatskoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj.
Hrvatska ima dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu. Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban.
Uspjeh ili neuspjeh Vlade upravo na tom planu može biti odlučan za oporavak gospodarstva. Ovako smo sučeljeni s godinom strepnje, ali i pritajene nade da će gospodarski trendovi krenuti ipak drugim pravcem.
Demografski kolaps - najveća opasnost
Veliku opasnost za održivi razvoj u hrvatskom društvu krije u sebi demografski kolaps, koji prijeti urušavanju gospodarskog, a – vezano na to – zdravstvenog i mirovinskog sustava. Naglašeni proces starenja stanovništva, nerazmjer smrtnosti i rađanja, sve manji broj radno sposobnog stanovništva, a time i sve veća nezaposlenost, ugrožavaju temelje na kojima počiva održivost ukupnog društveno-ekonomskog sustava.
Loši demografski trendovi pokazuju da se u Hrvatskoj nije vodila dobra demografska politika. Broj se stanovnika smanjuje i postaju sve stariji, a nezaposlenost mladih raste. Za preokretanje tih trendova treba promijeniti demografsku politiku kako bi se izbjegli negativni efekti demografske tranzicije u politiku koja će znatnije stimulirati natalitet. Bez stimuliranja nataliteta neće se moći dugoročno osigurati važan proizvodni faktor – rad. Da bi se osigurao porast rada za 20-ak godina potrebno je već sada početi s demografskim rastom. A s obzirom na društvenu i ekonomsku klimu to neće doći spontano, već se treba osigurati ekonomskom politikom. Ako se iz temelja ne izmijeni odnos prema poremećenim demografskim (ne)prilikama nećemo imati potomaka, ali ni budućnosti.
Neravnoteža između broja rođenih i umrlih
Hrvatska je u mnogočemu vrlo zanimljiva i posebna zemlja. Recimo, broj stanovnika u svijetu stalno, čak rapidno raste; u Hrvatskoj se smanjuje. Do 2050. broj stanovnika na planetu Zemlja porasti će na 9 milijardi. U Hrvatskoj je posljednji popis ponovno ukazao na veliku boljku i opasnost hrvatskog naroda – broj stanovnika stalno se smanjuje. Prema stručnim prognozama, 2050. bit će nas samo 3,5 milijuna.
Taj svojevrsni paradoks govori o teškom povijesnom nasljeđu, u kojem je Hrvatska gubila, trajno ili u najboljim godinama života, svoje najpotencijalnije kadrove, zahvaljujući prije svega ratu i ratnim posljedicama, ali – još bolnije – trajnom iseljavanju. Ranije su to bili uglavnom neobrazovani i nekvalificirani kadrovi; danas se iseljavaju upravo obrazovani ljudi. Samo u posljednje dvije godine Hrvatsku je napustilo više od 100.000, pretežito mladih i sa cijelim obiteljima.
Treći, svakako najbolniji i dugoročno s nesagledivim posljedicama, problem demografskog kolapsa odnosi se na trajnu neravnotežu između novorođenih stanovnika i smrtnosti. Upravo starenje stanovništva ima nepovoljne posljedice i šire implikacije na porast i smanjivanje broja stanovnika u radnoj dobi te na stupanj aktivnog stanovništva. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono kod kojeg je udio osoba starijih od 65 godina veći od 7 posto. Prema posljednjem popisu, u Hrvatskoj je taj udio na razini iznad 18 posto.
Nužna jasna populacijska politika
Nas najviše zanima odraz tih nepovoljnih trendova na ekonomska kretanja, a napose na budućnost u Hrvatskoj. Broj novorođene djece posljednjih godina stalno je manji od broja umrlih osoba. Analize pokazuju kako je demografski deficit vjerojatno naš najvažniji, najteži i najdalekosežniji strukturni problem. Vodeći hrvatski demografi već godinama upozoravaju na važnost definiranja nacionalne populacijske politike smatrajući je prvorazrednim političkim i gospodarskim pitanjem. Ukratko, demografski trendovi vrlo su nepovoljni i, što je bitno, oni se stalno pogoršavaju. Dobar dio Hrvatske već se nalazi u fazi demografskog izumiranja. To uostalom pokazuje struktura veličine naselja gdje 6759 njih ima manje od 500 stanovnika. Čak 2489 naselja ima ispod 100 stanovnika. Svako treće naselje manje je od 300 stanovnika, a u njima je starosna struktura toliko nepovoljna da je onemogućena svaka prirodna reprodukcija. Drugim riječima, ta će naselja prirodnim procesom – nestajati.
Činjenica je da su demografski potencijali sve veći ograničavajući čimbenik daljnjeg razvoja. Činjenica je, također, da za takav razvoj Hrvatska sada nema demografskih potencijala. Konačno, činjenica je da je Hrvatska danas država s najnižom stopom radno aktivnog stanovništva u Europi. Radi samo 1,48 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencijalno radno sposobnog stanovništva. Drugim riječima, čak 2 milijuna ili 54,6 posto potencijalno radno sposobnog stanovništva je trajno izvan tokova zapošljavanja i tržišta rada. Ujedno, sve je izraženiji manjak kvalificirane i stručne radne snage koja je godinama bila čvrsta okosnica hrvatskog gospodarstva.
Sve manje stanovnika, sve starije stanovništvo
Ono što posebno zabrinjava jest okolnost da bi prema projekcijama stanovništva Hrvatska opada populacija u dobi od 25 do 30 godina čak za 30 posto. Istodobno, znatno raste broj starijih od 59 godina koji se smatraju nisko aktivno ili potpuno radno neaktivnim dijelom stanovništva. Ovo pitanje se zaoštrava jer se u nas ni u tragovima ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja da je pronatalitetna politika poticaj za „proizvodnju“ buduće radne snage.
To, uostalom, potvrđuju i recentne analize mirovinskog sustava gdje je prosjek umirovljenika ispod 60 godina uz drastično nepovoljan odnos aktivnog stanovništva i umirovljenika. Nažalost, taj se trend i dalje pogoršava. „Demografija će određivati sudbinu hrvatskoga društva“, ističe predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić,, bivši predsjednik HAZU naglašavajući da je Hrvatska ušla u treću fazu starenja u kojoj se javlja nepovoljna inverzija dobne piramide.
Demografske analize pokazuju da će smanjivati broj stanovništva u dobi od 15-64 godine (700.000), a povećavat će se broj stanovnika sa 65 i više godina (300.000). Prema tim demografskim procjenama u 2060. će čak 30 posto ukupnoga stanovništva biti starije od 65 godina, a trećina ukupnog stanovništva bit će u mirovini. Uz to, demografski stručnjaci upozoravaju na porast očekivanoga trajanja života što sasvim sigurno zaoštrava pitanja oko mirovinskog sustava. U takvim kretanjima se ozbiljno postavlja pitanje nedostatka radno sposobnog stanovništva, koje i sada sudjeluje na tržištu rada samo s otprilike 50 posto kao aktivno radno stanovništvo.
Pri svemu tome valja imati na umu da su gabariti za razrješavanje svih otvorenih pitanja vrlo ograničeni. Upravo stoga valja razgovoru ili bilo kakvoj promjeni u mirovinskom sustavu treba prilaziti s potrebnom dozom odmjerenosti i racionalnosti. Tu nema prostora za strančarenje, jer učinci daleko prelaze mandate pojedinih vlada. Nažalost, u javnosti se čuju glasovi da se ne uvažavaju kritike i prijedlozi koji dolaze od neistomišljenika i da o mirovinskom sustavu govore samo jedni, a zapostavljaju se drukčija mišljenja i stavovi. Međutim, upravo je mirovinski sustav platforma gdje bi se moglo i moralo u praksi potvrditi želja da se određenim reformama stvarno dogovaramo na nacionalnoj osnovi i i sve mjere i odluke budu prihvaćene nacionalnim konsenzusom.
