Ante Gavranović
(Piše: Ante Gavranović)
Prerađivačka industrija, koja u vanjskotrgovinskoj razmjeni ima i najveći udio, lani je zabilježila rast izvoza za 21,3 posto, na 18,7 milijardi eura, a uvoza za 32 posto, na 32,7 milijardi eura. To znači da nam je za rast izvoza prerađivačke industrije od 1 posto potreban uvoz u vrijednosti 1,75 posto.
Pažljiviji analitičari vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju ekonomske politike nedovoljno učešće industrijske proizvodnje i osjetno zaostajanje izvoza za uvozom. Recimo, izvoz je u 2021. Iznosio 18,4 milijarde eura, da bi u 2022. dosegao vrijednost od 23,96 milijarda. U isto vrijeme je uvoz iznosio 29,4 milijarde odnosno 41,57 milijarde eura. Opasnost se krije u činjenici da je izvoz rastao 30, 4 posto, dok je uvoz rastao po znatno višim stopama – 46,6 posto. Analiza uvoza pokazala bi da taj ogroman raskorak nije znatnije utjecao na razinu industrijske proizvodnje (što bi trebao biti osnovni cilj) i da tu ima mnogo prostora za uključivanje vlastitih kapaciteta za supstituciju (nepotrebnog) uvoza.
Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-u. Podaci pokazuju da RH u tom pogledu ozbiljno kaska: u zemljama EU, čak i onim tranzitnim, gdje je taj jpostatak dvostruko veći. Uzmimo samo odnos Hrvatske i Slovenije.Vrijednost izvoza po, stanovniku Hrvatske iznosila je u 2022. godini 6216 eura, dok je to kod susjedne Slovenije bilo 20.971 eura. Slovenija ima gotovo ujednačen odnos izvoza i uvoza, dok je Hrvatska samo prošle godine ostvarila deficit od 17,6 milijardi eura.
Takva drastična razlika proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne ekonommske politike, posebno prema prema izvoznicima. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna nepovoljna konstanta hrvatskoga gospodarstva. Presudan je upravo odnos prema indutriji, koji je godinama stavljen na marginu.Nekome se neće svidjeti podatak, ali on je statistički potvrđen: u 1989. u hrvatskoj prerađivačkoj industriji bilo je zaposleno 560.000 radnika. Danas ih je upola manje.
Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje. Zapravo, kao da nam nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta.
Sve počinje od ideje
U sada već zaboravljenim obećanjima i najavama snažnog novog investicijskog ciklusa (kojeg bez sredstava EU ne bi bilo) mnogo se govorilo o gospodarskom programu usmjerenom na „PET i“. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije. Time se, na određeni način, preuzelo misli uvaženog njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi „Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo“ također postavio svojih 'PET i'. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja
Razlike se osjećaju u praktičnoj primjeni tih postavljenih ciljeva. Kreatori hrvatske ekonomske politike i strategije u svojoj poslovnoj filozofiji polaze od brzih rješenja, traže prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježene idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročnije realniji pristup. Mi tražimo i pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima. Pogledamo li kako realizacije postavljenih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. To znači da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije.
Kako bez jasne strategije odrediti pravce obnove industrijalizacije? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije - ako ih i bude - odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo ono što ljude najviše zanima i koji s pravom postavljaju temeljno pitanje: kad će standard biti naša strateška odrednica?
Slabosti i zamke ekonomske politike
Hrvatska se, kao i većina tranzicijskih zemalja, liberalizacijom izložila nepripremljena, puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Hrvatska je također prihvatila „ideologiju“ makroekonomske stabilnosti a sve ostalo je trebala riješiti „nevidljiva ruka” (tržište). Takva politika je, radi neznanja i komoditeta političkih elita, usvojena i ona se provodi bez obzira na već svima jasno vidljive negativne posljedice. Nekritički je prihvaćen neoliberalistički koncept.
„Dugoročno razvijenije zemlje fakturiraju svoje troškove manje razvijenim zemljama, to je u prirodi funkcioniranja ekonomije. Bio sam protiv ulaska Hrvatske u eurozonu ne zato što j euro loša valuta, već zato što je Hrvatska ispodprosječno razvijena. Kada zemlja koja je ispodprosječno razvijena uđe na zajedničko tržište, prirodno i spontano postaje kolonija višrazvijenih zemalja, ako nije izgradila mehanizme zaštite i razvoja” naglašava naš istaknuti ekonomski analitičaar Ljubo Jurčić.
Nepripremljena, Hrvatska se otvorila svijetu, bez strukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Tako neorganizirana i nepripremljena nacionalna ekonomija izložila se svjetskoj konkurenciji koja je jednostavno „pomela“ hrvatsku proizvodnju. U svakom slučaju, lošiju perspektivu imaju zemlje koje su se razvijale na staroj infrastrukturi, a nisu u dovoljnoj mjeri uspostavile novu. Hrvatska se, nažalost, nalazi u toj skupini zemalja.
Ne možemo dalje bez strategije industrijskog razvoja
Hrvatska očito treba izlazak iz krize i daljnji razvoj gospodarstva i društva bazirati u suvremenoj industrijalizaciji države. Na razvoj suvremene industrije utječe se industrijskom politikom. Industrijskom politikom ujedno se odgovara na temeljna pitanja ekonomije: što, kako i za koga proizvoditi. ŠTO proizvoditi određeno je raspoloživim resursima i onima koji se pod optimalnim uvjetima mogu pribaviti. KAKO proizvoditi, određuje tehnologija proizvodnje, obrazovanje i organizacija proizvodnje. ZA KOGA proizvoditi određeno je strukturom tržišta. Potpora ostvarivanju industrijske politike nalazi se u institucionalnoj infrastrukturi specijaliziranih instituta, agencija, zavoda, direkcija u okviru koji se poboljšavaju postojeći i stvaraju novi proizvodi i djelatnosti. Teško je očekivati razvoj i kompatibilnost mnoštva različitih inputa spontano zbog čega se industrijskom politikom određuju smjerovi i standardi, osnivaju potporne institucije i osiguravaju financijske potpore djelatnostima koje će činiti buduću strukturu gospodarstva.
Slijedeći razlog je proces globalizacija koja pojačava konkurencijsku utakmicu sa sve više sudionika. Na globalnom tržištu ne konkuriraju samo proizvodi, usluge i poduzeća, nego i industrije, regije, države i kontinenti. Svatko se u svom prostoru organizira kako bi bio efikasniji na globalnom tržištu. Onaj tko se ne organizira taj nema šanse za uspjeh i razvoj.
Kako iskoristiti komparativne prednosti?
Hrvatska je mala zemlja. Njen udio u svjetskoj ili europskoj proizvodnji je daleko ispod jedan posto. Samo iskorištavanjem prirodnih resursa i položajne rente ne može se osigurati pristojan standard građanima. Apsolutne prednosti su premale da bi Hrvatska mogla živjeti od njih. Komparativne prednosti kao osnova konkurentskih prednosti na svjetskom tržištu tek treba steći. Komparativne prednosti u uvjetima globalizacije mogu se steći obrazovanjem, suvremenim tehnologijama i organizacijom države s jasnim ciljevima što, kako i za koga proizvoditi u narednih pedesetak godina. To je sadržaj industrijske politike koje Hrvatska još nema.
Primjenom odgovarajuće industrijske i regionalne politike proizvodnja u postojećim djelatnostima u Hrvatskoj mogla bi se kroz dugi niz godina povećavati stopama većim od 5% godišnje. Osnova za takvo povećanje su neiskorišteni raspoloživi resursi, počevši od zemlje, šuma, mineralnog i rudnog bogatstva do neiskorištenih industrijskih kapaciteta, a prije svega ogromnog broja radno sposobnih a nezaposlenih ljudi. Uz to treba imati na umu da naša fizička infrastruktura može podržati već sada dvostruko veći bruto domaći proizvod nego šta ga Hrvatska stvara.
