U poznatoj svjetskoj uspješnici, filmu Aleksandar Veliki iz 2004. godine, makedonski vladar prikazan je kao simpatičan, živahan mladić s genijalnim osjećajem za ratovanje. Loše strane njegove osobnosti ostavljene su za neki drugi film jer, zaboga, riječ je o čovjeku na čijoj je baštini, helenskoj tradiciji, stasala naša dična europska civilizacija. Kako takav čovjek može imati mane? Halo! Je li bio bog, kakvim se sam pokušao prikazati, ili najobičniji razbojnik, kakvim ga i danas smatraju baštinici nekad moćnog Perzijskog Carstva - to je stvar percepcije. No sudeći prema ocjeni A.V. Benna, veliki Aleksandar bijaše po pitanju ljudskih kvaliteta poprilično malen. Bio je "pijanac, bahat, okrutan, osvetoljubiv i užasno praznovjeran". Eto vam vašeg Aleksandra Velikog, ogoljenog do gaća. Iznenadili biste se koliko takvih „velikana“, porazbacanih po smetlištima povijesti, u ovome našemu svijetu ima. Neki je mudrac jednom rekao: „Kada bi ljudi znali kako se postaje velik trgovi bi opustjeli.“ Drugim riječima, kada bi ljudi znali kako se dobiva prišivak „veliki“, uklonili bi i porazbijali sve spomenike na gradskim trgovima. Nezahvalno je imenovati te „veličine“, jer su uvijek nekome prirasle srcu, ali ružni i gadljivi detalji njihova života oborili bi vas s nogu i uništili brižljivo njegovanu sliku o njima kao savršenim primjercima ljudskoga roda.
Primjere poput Aleksandra Velikog, izvučene iz krajnje rafiniranog povijesnog konteksta, mogli bismo nabrajati unedogled, no spomenimo - jer ide u prilog ovom tekstu - još samo jedan, vrlo zanimljiv slučaj francuskog kralja Luja XIV. iliti Kralja Sunce, kako je taj tipični napuhanac sam sebe nazivao. Hollywoodskom optikom gledajući, vidjeli bismo ga kao svemoćnog apsolutističkog vladara, koji se poigrava sudbinom svojih podanika, vlastitog naroda i drugih država. Jezično i komunikacijski liberalniji Međimurci, a običan puk je u tom pogledu prokleto slobodouman i kreativan, nazvali bi ga jednostavno - jaka rit. Kad ono - mućak! Lik je bio ćelav, poprilično ružna lica te je poput kakve dvorske lude trčkarao beskrajnim versajskim hodnicima u čipkastim dokoljenkama, čizmicama s visokom petom, smiješnom vlasuljom, napudran i nacifran kak bistrička fućka. Smješnijeg tipa ne biste vidjeli niti na raskalašenoj berlinskoj Paradi ponosa. Usto, nije se kupao, osim jednom i nikad više pa bi mu umjesto naslova Kralj Sunce kudikamo više pristajao naziv Smrdljivi martin. Smiješno? Pa baš i nije, jer je taj komični, feminizirani smrdljivko izdao naše Zrinske. Obećavši im savezništvo protiv Habsburga, u presudnom im je trenutku okrenuo leđa i ostavio na milost i nemilost svom bečkom pandanu s otromboljenom donjom usnom koja se kod habsburgovaca redovito ponavljala, a kod gingavog Leopolda hipertrofirala do karikaturalnosti.
Usto, francuski vlastodržac, čiji bi tjelesni smrad u bijeg natjerao i smrdljivog martina, jedini je značajniji europski vladar koji se nije protivio pogubljenju Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Ali tko to danas uopće spominje? O Luju XIV. ostala nam je blještava hollywoodska prikaza nenadmašnog moćnika, graditelja velebnog Versaillesa, vještog diplomata, sposobnog državnika i velikog kicoša, a gotovo je nepoznato da je tek nakon njegove smrti izdana zapovijed da se svakog tjedna s hodnika kraljevskog dvorca u Versaillesu uklone fekalije i ostale tjelesne izlučevine. Kronični nedostatak toaleta - u Versailles ih je uveo tek Luj XV. - nastojao se nadomjestiti noćnim posudama u kutovima palače, skrivenima iza velikih lonaca s cvijećem. U kući prepunoj dvorjana, gostiju i posluge zacijelo je smrdjelo kao u septičkoj jami, bez obzira na brdo pudera i parfema u kojima su se doslovno gušili.
Naši Zrinski nisu imali sreću postati privlačnom, zanimljivom i izazovnom temom hollywoodskih filmaša, nisu živjeli u tako velebnom dvorcu kao Kralj Sunce i nisu nosili vlasulje i dvorske cipelice s visokom petom, nego vojničke čizme, kacige, oklop, mač i sablju, braneći od Osmanlija europsko kršćanstvo, ali i carske jazbine onih koji su im kasnije odrubili glave. Svojim nemirnim, ali prosvijećenim duhom, iskrenim domoljubljem i odbijanjem da bilo tko na njih gleda s visoka, zamjerili su se i bogu i vragu pa su čak i u vlastitoj zemlji prilično dugo bili proskribirani. Dakako, nisu ni oni baš u svemu bili savršeni, ali su najmanje po pitanju osobne higijene bili ispred onog francuskog kicoša i napuhanca, a kralj Leopold mogao im je zabiti nož u hrbat samo zato što je po moralnim i ljudskim kvalitetama bio iza njihovih leđa.
U izvještaju o rezultatima konzervatorsko-restauratorskih radova u Starome gradu u Čakovcu, koje je 2006. vodio konzervator i restaurator Ivan Srša, a referirajući se na popis konfiscirane imovine Zrinskih iz godine 1673., spominje se veliki hipokaust (majori hipocausto), tj. grijani prostor za održavanje osobne higijene. Prof. Srša smatra da Stari grad Čakovec nije imao tek jedan, nego više hipokausta iliti prostorija za znojenje. Dakle, u vrijeme kad je francuskom kralju i najvećem moćniku tog vremena pranje bilo potpuna nepoznanica, u vrijeme kad njegov kraljevski dvorac smrdi po ljudskom izmetu jer gosti i dvorjani seru u srebrne kahlice postavljene u kutovima pozlaćenih zidova, naši Zrinski u svrhu osobne higijene koriste kupaonice, hipokauste i prostorije za znojno kupanje. Zadivljujuće! Godine 1636. Nikola VII. Zrinski boravio je u Rimu pa se, među ostalim, zacijelo upoznao s takvim načinom održavanja higijene i zdravlja. Čitao je djela rimskog pisca, arhitekta i vojnog inženjera Vitruvija (Marcus Vitruvius Pollio, 80. pr. Kr. – 15. pr. Kr., Deset knjiga o arhitekturi) te je iz njih zasigurno štošta naučiti o antičkom nasljeđu glede osobne higijene, koja je u vrijeme renesanse i kasnije postala zanimljiva talijanskim graditeljima i aristokraciji. Prof. Ivan Srša naglašava da „smještanje prostorija za znojenje u sklopu prostorija koje su pripadale grofici Sofiji Mariji Löbl (ženi Nikole VII. Zrinskog, op.a.) svjedoči o tadašnjem visokom standardu kulture stanovanja i o Nikoli VII. Zrinskom kao visoko naobraženom predstavniku hrvatskoga i mađarskoga plemstva, koji je supruzi i svim ukućanima omogućio najviši stupanj udobnosti u čakovečkoj palači“.
Eto, zamislite da je tadašnji Čakovec pohodio Luj XIV. Zatečen urednošću i čistoćom doma Zrinskih zacijelo bi krajnje ponizno i sramežljivo priupitao domaćine treba li se izuti. Grofica Ana Katarina Zrinski, vrlo profinjena i naobražena dama, s blagim bi mu osmijehom uljudno odgovorila: Ne treba, Vaše veličanstvo! Bit će nam lakše kasnije pomesti, nego provjetriti.
Budimo, dakle, ponosni na svoju kulturnu baštinu, a osobito na svoje velikane jer u opisanom primjeru vidimo da se naša zavičajna i nacionalna povijest nema čega sramiti. Sudeći, međutim, po tome koliko je mi, njezini baštinici, cijenimo, uzvisujemo i poštujemo, koliko je koristimo kao duhovni i moralni putokaz i sredstvo niveliranja sa svijetom, čini se da ipak ima razloga osjećati mali stid.
mr. sc. Zlatko Bacinger
