Slikar, grafički dizajner i ilustrator Nenad Marasović predstavlja se zagrebačkoj publici od 7. veljače do 5. ožujka svojim više nego zanimljivim i neobičnim radovima. Naime, Nacionalni muzej Moderne umjetnosti, u Galeriji „Josip Račić“, Margaretska 3, postavlja izložbu 'Mrtva priroda' Nenada Marasovića, čiju koncepciju, kao i postav izložbe, autorski potpisuje povjesničar umjetnosti i ravnatelj Nacionalnog muzeja Moderne umjetnosti Branko Franceschi. Zanimljiv je podatak da je upravo on prije točno trideset godina u Galeriji Miroslav Kraljević izložio Marasovićeve radove na temu ženskog tijela u pokretu. Za ovu najnoviju izložbu Branko Franceschi odabrao je radove iz manje poznatog, čak i zanemarenog, dijela bogatog opusa Nenada Marasovića. Riječ je o 11 ulja na platnu iz serije mrtva priroda s motivima hrane, nastalim u razdoblju između 2009. i 2012., a koja prema mišljenju Branka Franceschija 'predstavlja umjetnikovo najbolje ostvarenje i njegov je istinski doprinos žanru mrtve prirode u hrvatskom slikarstvu.' Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku, uz predgovor Branka Franceschija.
Donosimo nekoliko ulomaka iz predgovora Branka Franceschija, koji je naslovljen 'Do kosti', a govori o slikaru Nenadu Marasoviću, njegovom stilu, načinu pristupa temi, doprinosu žanru mrtve prirode itsl, ali i hrani kao čestom motivu za mnoge umjetnike:
'Neki od najljepših trenutaka kustoskog poziva događaju su kad u posjeti atelijeru ustanovite da je umjetnik sposoban za neočekivana iznenađenja. Izložba Nenada Marasovića rezultat je jednog takvog posjeta i predstavlja vam njegov zanemaren opus mrtvih priroda s motivima hrane kojima se posvetio između 2009. i 2012. godine. Marasović je od onih slikara koji od svog likovnog rada žive i ne libe se pragmatične poduzetničke strategije kojom odgovaraju na specifične zahtjeve i uvjete našeg kakvog-takvog tržišta umjetnina. Metijerski vješt, Marasović je svoju obimnu produkciju usmjerio prema žanru mediteranskog pejzaža i uopće gradskih veduta u kojima koloristički živo, prepoznatljive ili tipične motive uklapa u vibrante kompozicije bajkovitog ugođaja. (...)
Za izložbu u Galeriji Josip Račić odlučio sam se za slike koje nam predstavljaju sasvim drugačijeg umjetnika: slikara koji ne teži efektu i ne podilazi publici. U svojim mrtvim prirodama Marasović je fokusiran na ono bitno u samom motivu, ali i, što je važnije, na ono bitno za njegovo metijersko umijeće. Naime, Marasović je radio i kao ilustrator za likovnom opremom visokoprofilirane magazine poput Playboya, Starta ili Svijeta, pa su mu izrazito bliske ideje fotografskog realizma i hiperrealizma, kao i potrebna vještina izvedbe realističnijeg prikaza stvarnosti od one koju bilježi fotografska kamera, a koju podjednako vole urednici i čitatelji. No, Marasović je odlučio da se u izvedbi mrtvih priroda ne razmeće, pa svoje izvedbene sposobnosti cijelo vrijeme dugotrajnog stvaralačkog procesa disciplinirano kontrolira kako bi maksimalno dočarao taktilne osobine motiva nauštrb egzaltirajuće demonstracije vlastitih tehničkih mogućnosti. Marasović je prema motivu u duhu izvornog realizma izrazito objektivan. Redovito ga postavlja u središte prvog plana kompozicije, a pozadinu najčešće izvodi neutralnim nanosima komplementarne boje. Tonovi su prigušeni, zagasiti, a osvjetljenje ravnomjerno, bez ekspresivnih prodora svjetla ili njegove igre sa sjenom. Naizgled, kompozicije su monotone i opisne, što je izvrsno sumirano nepretencioznim nazivima kao što su, na primjer, Komad mesa, Raženi kruh, Voćni kolač, Sve za salatu ili Tri ribe. Ali oko privlači i pažnju plijeni intenzivan osjećaj prikazanog tkiva. Meso je sočno, svježe i zdravo, ljubiteljima mesa poput mene izazvat će apetit. Koža i oči ribe su vlažne, kora kruha je tvrda, a tijesto razabrano i elastično. Slastičarski kolači saharinski su slatki, povrće sočno, a ovojnica luka odgovarajuće sjajna, suha i hrskava. Vidljivo je da Marasović široku lepezu vlastitog likovnog izraza prilagođava prirodi motiva, evocirajući pritom različite povijesne pristupe žanru. Realistični prikazi komada mesa, voća ili kruha pokazuju kako se tradicija uvjerljivosti nizozemskog slikarstva mrtvih priroda održava još od 16. stoljeća, te i danas živo traje. Marasović ponekad u kompoziciju uključuje i virtuzno izvedenu providnost staklenog posuđa. Ono što je kod njega na ovim slikama moderno, redukcija je kompozicije na realistično slikan središnji motiv izveden na pozadini tretiranoj poput apstraktne površine, odnosno monokromne plohe boje. S druge strane, sočne kriške torti evociraju opsesiju pop-artista konfekcioniranom i uopće industrijski ili manufakturno proizvedenom hranom šezdesetih godina 20. stoljeća. Kad slika ribe, jedan od omiljenih motiva žanra mrtvih priroda tijekom hrvatskog modernizma, a naglašeno kad ih prikazuju sirove, Marasovićeva izvedba otklanja se prema hiperrealizmu. U kompoziciji Suicide Jump (Samoubilački skok) s temom ribe koja je neočekivano zaglavila u čaši, tendencija hiperrealstičnom efektu nadograđena je s izvjesnom dozom bizarnosti. (...)
Hrana kao temeljni uvjet ljudskog opstanka od početaka čovječanstva je zauzimala važno mjesto u društvenom i kulturnom životu. Izvedbe motiva hrane vezuje se uz osvit čovječanstva, kada je esencijalno ljudska potreba za ostavljanjem traga u svijetu kroz interpretaciju stvarnosti koja ga okružuje razdvojila čovjeka od ostalog živog svijeta. Od tada nema epohe, društva, niti kulture koja nije dala svoj doprinos potrebi za prikazom hrane. Bez obzira da li je riječ o opisnim ili simboličkim kompozicijama ili, pak, referencama na šire teme kao što su one klase, roda, politike ili religije, prikaz hrane umjetnici su uvijek koristili kako bi iskazali umijeće opservacije i njene realizacije u složenim suodnosima boje, oblika i teksture. Po mom mišljenju upravo po tim parametrima serija motiva hrane u radu Nenada Marasovića predstavlja njegovo najbolje ostvarenje i istinski doprinos žanru mrtve prirode u hrvatskom slikarstvu. Sada je konačno cjelovito predstavljena hrvatskoj likovnoj publici i profesionalcima.'