Nacionalni muzej moderne umjetnosti izložbenu sezonu 2025. u Galeriji Josip Račić započinje izložbom “Jelena Bando i Marija Ujević Galetović – Raskrižja”, koju organizira u suradnji s platformom Nomad - Hrvatskim uredom za suvremenu umjetnost. Radovi dviju zagrebačkih umjetnica različitih generacija nakon premijernog predstavljanja u Galeriji Frank u Beču u studenom 2024. ponovno se susreću u dijalogu - ovaj put u Galeriji Josip Račić u Zagrebu. Uz ulja na platnu srednjeg formata iz nove serije (2023. – 2024.) akademske slikarice Jelene Bando, zagrebačka kulturna javnost imat će priliku vidjeti akril na platnu „Supermici“ (2004.) i brončanu skulpturu akademkinje Marije Ujević Galetović pod nazivom “Kozo jedna” (2015.) , koja je za ovu prigodu posuđenu iz obiteljske kolekcije. Prema riječima povjesničarke umjetnosti i kustosice izložbe Jelene Tamindžije Donnart riječ je u radu koji utjelovljuje kvalitete jedne od najprominentnijih hrvatskih kiparica koje se očituju u humoru i skulptorskoj preciznosti izvedbe, ali i promišljenoj kulturnoj i filozofskoj poruci karakterističnoj za njezin opus.
(…) Postavljanjem dviju umjetnica u svojevrsni razgovor različitih medija, generacija i pristupa nastoji se stvoriti jedinstveno iskustvo kojim se aktualizira ostavština jedne od najproduktivnijih hrvatskih kiparica. (…) - piše u tekstu dvojezičnog kataloga izložbe Jelena Tamindžija Donnart.Izložba se u Galeriji Josip Račić može razgledati od 10. siječnja do 2. veljače 2025., a otvorenje će se održati 9. siječnja u 19 sati.
Sliika - Jelena Bando, 74, 2024. ulje na platnu, 180 × 130 cm, Foto: Damir Žižić.
Intersections / Raskrižja:
Jelena Bando i Marija Ujević Galetović
Nakon dijaloškog postava u bečkoj galeriji Frank u studenom 2024. godine, umjetnica Jelena Bando i rad nažalost recentno preminule Marije Ujević Galetović (1933. – 2023.) ponovno dolaze u zajednički narativni okvir u Galeriji Josip Račić u Zagrebu. Dvije zagrebačke umjetnice ispisuju i otvaraju prostor onome što belgijsko-francuska redateljica i fotografkinja Agnès Varda naziva pejzažima od kojih se sastoje ljudska bića. U svojoj filmskoj autobiografiji „Agnèsine plaže“ šetajući po plažama svog djetinjstva Varda navodi: „Kada bismo otvorili ljude, pronašli bismo pejzaže. Kada bismo otvorili mene, pronašli bismo plaže“.
U novoj seriji slika ulja na platnu Jelena Bando traga za svojim „plažama“, duboko osobnim prostorima, koje pronalazi u zagrebačkoj Vlaškoj ulici u kojoj se i nalazi njezin atelje. Svakodnevno prolazeći ulicom, ona je promatra i doživljava kao vlastiti radni prostor. Nastojeći prikazati stvarni život ulice, odnosno njezine stanovnike, prošlost i trenutno stanje, Bando započinje istraživanje povijesti pojedinih zgrada paralelno s upoznavanjem ljudi i njihovih stanova koji su zapravo najintimniji prostor i odraz određene osobe s kojom se tek zbližavamo. Rezultat ovih paralelnih dijaloga prikaz je interijera isprepletenog s pričama i anegdotama njihovih života u određenom prostoru. Prikaze interijera slikarica kombinira s vanjštinom zgrade u kojoj se određeni stanovi nalaze, te tako dolazi do određenih simboličnih elemenata koji stvaraju prividan kolaž dajući im upravo element apstrakcije. Same slike okupljene pod nazivom serije „I don’t look at the nature anymore / Više ne promatram prirodu“ otkrivaju puno slojeva jer se njime nastoji apostrofirati slojevitost zgrade, odnosno slojevitost nečijeg života u navedenom prostoru.
Tako prva faza kreće izvana te se gradi prema unutra, odnosno prema prostoru stana pojedine zgrade. Nakon početnog bilježenja strukture fasade i oblika, Bando posebnu pažnju posvećuje ispisivanju motiva i njihovoj simbolici unutar privatnog prostora. Same slike nose nazive zgrada 51 / 74 / 99a / 103 / 105 koje Bando promatra kroz arhitektonsku i simboličku prizmu.
Vrlo je važno naglasiti da se u svim prijašnjim serijama Jelene Bando ističe njezina posvećenost istraživanju tematike koju obrađuje u određenoj seriji. U ovoj se pak seriji radova umjetnica posvetila razgovoru sa stanovnicima bilježenih zgrada u kojem se isprepliće opća povijest kulture stanovanja s njihovim osobnim pričama. Odabrane kolorističke kombinacije koje unosi u svoja djela srednjih formata nisu rezultat tek puke opservacije kromatskih sinteza pojedinih interijera, već boja ovdje poprima i psihološku narav označujući određenu boju glasa govornika, odnosno stanovnika navedenih zgrada.
Ova tematika preuzima i oblik instalacije stvarajući rad na skoro šest metara dugom papiru oslikanom tehnikom tuša i pastela. Bando ponovno poseže za apstraktnim motivima koje preuzima iz svakodnevnog pogleda kroz prozor ateljea: zagrebačke fasade koje se pred ateljeom mijenjaju svjedok su promjena tkiva grada. U radu „Popucali horizonti” nastavlja se istraživanje Bando na tragu prostora i stvaranjem svojevrsnog novog prostora u slici koji je kombinacija detalja iz stvarnog svijeta i imaginarnog prostora.[1] Odlučujući se ovog puta za formu instalacije, jedinstveni rukopis Jelene Bando još uvijek ostaje vjeran njezinom prepoznatljivom stilu i prije svega, kvaliteti izvedbe.
Isprepleteni između apstraktnih fragmenata Bando, izranjaju skulpture Marije Ujević Galetović.
Rad Ujević Galetović, posuđen iz obiteljske kolekcije pod nazivom „Kozo jedna”, utjelovljuje kvalitete jedne od najprominentnijih hrvatskih kiparica koje se očituju u humoru i skulptorskoj preciznosti izvedbe, ali i promišljenoj kulturnoj i filozofskoj poruci karakterističnoj za njezin opus. Ujević Galetović, u svojoj maniri, započinje od postulata klasičnog figurativnog slikarstva ističući monumentalnost i snagu prikazanog lika slijedeći put nasljednice i studentice kipara Frana Kršinića. No potom slijedi proces čišćenja i poliranja formi pri čemu se prepoznaje njezino specifično suvremeno čitanje skulpture kao poligona za preispitivanje forme i funkcije skulpture u određenom prostoru i društvu.
Animalističko-ženske skulpture postaju njezin vizualni jezik kojim odašilje poruke o stanju žene u društvu, dodatno potenciran kroz njezin angažman kao prve profesorice na kiparskom odjelu Akademije u Zagrebu. U ovom pak radu, izraz pejorativnog karaktera koji bi u korištenju bio upućen isključivo ženama, Ujević Galetović pretvorila je u sarkazmom prožet rad koji apostrofira ženinu domišljatost i u formiran, odnosno u ovom slučaju izmodeliran stav. Ovakva fuzija dvaju bića na gledatelja isprva djeluje zbunjujuće, no Ujević Galetović jasno ističe odliku iznenađenja, odnosno određene začudnosti, po kojoj se prepoznaje vrsna skulptura. Kiparica nikad nije tajila da je u ženskim tijelima uvijek pronalazila više vitalnosti jer „one pokrivaju puno više segmenata života nego muškarci“[2].
/tekst Jelene Tamindžije Donnart
Dijalog mlade zagrebačke umjetnice i jedne od sinonima zagrebačke likovne scene navodi nas na čitanje intertekstualnosti u umjetničkom stvaranju, odnosno promatranje umjetničkog rada kao teksta koji nikad nije u potpunosti u izolaciji. Prema semiotičaru Barthesu, svaki tekst zapravo je intertekst jer u sebi sadrži niz prijašnjih već napisanih tekstova, kao i segmente iz konteksta određene kulture i naslijeđa. Julija Kristeva intertekstualnost propituje kao proces međusobne interakcije tekstova pri čemu neprestano dolazi do ponavljane transformacije ili apsorpcije drugih tekstova. Bilo da se radilo o svjesnom ili pak nesvjesnom činu, stvaratelj novog rada unosi motive i strukture iz tekstova, odnosno umjetničkih djela, ali i segmente iz repertoara ideja s kojima je došao u kontakt tijekom svog obrazovanja i odrastanja u određenoj sredini.
Često naglašena teritorijalnost u njihovom radu, kojom se afirmira urbanost njihove sredine, grada Zagreba, spona je između dviju umjetnica koje se pronalaze na ovoj intersekciji, odnosno raskrižju: onom fizičkom i metafizičkom. Postavljanjem dviju umjetnica u svojevrsni razgovor različitih medija, generacija i pristupa nastoji se stvoriti jedinstveno iskustvo kojim se aktualizira ostavština jedne od najproduktivnijih hrvatskih kiparica. Snažan pečat koji je ostavila na razvoj zagrebačkog suvremenog kiparskog izričaja u prostoru obvezuje nas na daljnju nadogradnju i rekontekstualizaciju njezina rada. Dovodeći je u izravan dijalog s umjetnicom Jelenom Bando, čija recentna tematika radova ima težište u ispitivanju trenutne zagrebačke stvarnosti, rad Marije Ujević Galetović artikulira se u jednom novom kontekstu. Ovaj drukčiji okvir iščitavanja rada još jednom potvrđuje neprolaznost njezine snažne likovne i društvene geste koja se ne libi uvođenja novih diskursa u infrastrukturu grada, tvoreći uvijek nove Agnèsine pejzaže.
Jelena Tamindžija Donnart
[1] Stvaranje novog prostora koji je fuzija stvarnog i imaginarnog prostora tematika je koja se provlači kroz prijašnje serije Jelene Bando: Nice to meet you / Drago mi je (2020.), Pravi prostor (2018.), Drugo (2015.)
[2] Intervju s Marijom Ujević Galetović (animirano-dokumentarni film: Mačka je uvijek ženska, Martina Meštrović i Tanja Vujasinović, produkcija: Kreativni sindikat, 2019.)
