Plesna predstava “Otelo”, u koreografiji Maše Kolar, koprodukcija HNK-a Varaždin i HNK-a Split u sklopu konzorcija nacionalnih kazališta K-HNK te Kazališta Marina Držića Dubrovnik, donosi jedno od najpotresnijih kazališnih iskustava sezone. Shakespeareovu tragediju o ljubavi, ljubomori i izdaji, Kolar pretvara u plesno-scenski krik – tih, surov i nezaobilazan.
Predstava nas uvodi u prostor gdje riječi više ne mogu – gdje sve progovara kroz tijelo. Koreografija u ovom djelu nije samo sredstvo izraza, već nositelj priče, njezina srž. Kolar, majstorica suvremenog plesnog izraza, vješto rekonstruira složenost ljudskih odnosa, prelamajući ju kroz jezgru fizičkog i emotivnog sukoba.
Radnja Shakespeareova „Othella“ je poznata – general mletačke vojske, zaveden i zatrovan sumnjom koju mu u glavu sije pobočnik Jago, postaje ubojica vlastite supruge Desdemone. No, u ovom „Otelu“ povijesna okosnica postaje samo okvir za univerzalnu, razoružavajuću poruku: nasilje nad ženama nije daleka prošlost – ono je naša svakodnevica.
Tijelo kao teren istine
Svaki od plesača donosi preciznu, emocionalno snažnu i tehnički zahtjevnu izvedbu u kojoj tijelo postaje kanal izražavanja neizrečenog. Koreografija se gradi kroz suptilne dodire i nagle eksplozije pokreta, čineći predstavu psihološkom studijom kroz pokret. U izvedbi Ennia Zappale kao Othella, ples postaje borba između razuma i strasti. Njegova je kretnja impulzivna, ranjiva, ponekad brutalna – savršen kontrapunkt eteričnoj, bolno nježnoj Desdemoni, koju utjelovljuje Nika Lilek Rep. Njihova međusobna plesna dinamika oscilira između privrženosti i nesigurnosti, između dodira i udara. Gianmarco Martini Zani, kao Jago, svojom tehničkom preciznošću i suzdržanom hladnoćom unosi sablasnu stabilnost – silu koja razara iz sjene. U posebno dojmljivoj sceni prologa, Mirabelle Tošković i Josephine Mansfield plesom sugeriraju ono što riječi ne mogu – putenost, slutnju, tijelo kao predosjećaj tragedije. Njihov duet, gotovo hipnotičan, postavlja ton cijelom djelu.
Scenski minimalizam, svjetlo i glazba kao dramaturgija
Scenografija je minimalistička, ali premda naizgled jednostavna nije siromašna. Upravo suprotno – svaka promjena svjetla, svaki pomak reflektora, u suradnji s precizno osmišljenim teatrom sjena, kroz nju djeluje kao udar. Svjetlo ne obasjava – ono otkriva, otkriva prešućeno, potisnuto, unutarnje. Reflektori se pomiču poput misli – od fokusiranog pogleda do razbijene istine.
Glazba Damira Martinovića Mrleta dodatno podiže dramaturšku napetost. Njezina elektronska, pulsirajuća tekstura, mjestimice agresivna, mjestimice gotovo nečujna, nije samo pozadina – ona je drugi lik predstave. Glazba i pokret ne surađuju – oni se međusobno hrane, tjeraju, oponašaju i sukobljavaju. Glazba Damira Martinovića Mrleta nije tek pratnja – ona je emocionalna okosnica predstave, njezin ritmički motor i dramaturška podloga. Njezina pulsirajuća snaga, elektronska tekstura i suptilna dramaturgija u potpunosti prate i potiču plesni izraz. Pokret i zvuk ulaze u simbiozu – jedan potiče drugi – u savršenoj sinergiji tijela, prostora i tona.
Vrhunac predstave nije trenutak smrti – već scena koja dolazi nakon nje. Na pozornicu izlazi kor plesača, nijemih, ukočenih – oni su društvo. Promatrači. Publika. Mi. Nitko ne govori. Nitko ne reagira. Tišina odzvanja jače od bilo kojeg zvuka. Ovom scenom Kolar briše granicu između scene i stvarnosti. Predstava ne završava. Ona traje u gledatelju, u nemiru, u onome što više ne možemo ignorirati.
Predstava koja ostavlja trag
„Otelo“ Maše Kolar nije samo izvanredno koreografsko postignuće, nego i društvena intervencija kroz umjetnost. U vremenu u kojem šutnja i okretanje glave prečesto pobjeđuju, ova predstava postaje poziv na buđenje. Ne kroz moraliziranje, već kroz estetski snažno, emocionalno razorno i intelektualno izazovno iskustvo.
Rijetke su predstave koje publiku natjeraju da ostane u tišini – ne iz poštovanja, već iz šoka. Ova to čini: "Otelo" je remek-djelo suvremenog plesnog kazališta.
