Pjesma Tomislava Ribića iz zbirke pjesama Ribočuvareva djeca:
ŽETVA
ona zna da će doći mladić
prosijat će riječi u prozirne čahure
zaštićene od pšeničnih moljaca
da nabubre tokom zime u nizove rečenica
koje će probiti opnu i zasaditi klicu nadanja
čut će ih kerubini na oblacima
s dlanovima utonutim u sanje mladih djevojaka
dok gipko nadimaju nedozrele dojke i nevoljko
dopuštaju vjetru da se uvuče u rukave bluze
i vrišti po njihovu tijelu kao mladić
šutjet će drvoredi izgubljenih lica postrojeni
u vojničke redove na zategnutom nebu
koje bi razapelo jedra i otplovilo
a nema oči i neplodno je u svojim nastojanjima da
prikrije glasove zatočenika
usahlih korita rijeka: bez algi, riba, bez srebrne ljuske sirena
i riječnih lavova koji tjeraju krda slutnji
na mrjestilište nada, sanja u hodu
dok snovi ne zađu u korov i koprive,
čuje: daleki bubnjevi dozivlju oluju
dok
neoblikovane riječi traže putanju kretanja
uz cestu rastu knjige u samoći
