Pjesma: Tomislav Ribić, "Ribočuvareva žena"
RIBOČUVAREVA ŽENA
obuzda je strahom kao brana rijeku
i ne obeća joj vjernost već kamenje za vodenicu
i bijelu pregaču u koju će odlagati žudnju
poklonio joj je kutiju s ispranim krilima leptira
i školjkama koje plaču noću za izgubljenim morem
skinula bi tužne naočale s lica drveća
kao što skida dane što se pretvaraju u mulj dok ga čeka
poravnala bi stijene uz obalu, istresla ih
u udobnu ležaljku kao što istresa jastuke
pa sjedne uz obalu i tka nemire u sebi
zavađajući vodenduha:
past će i razliti se u jezero
spojit će im se utrobe
disanje joj postaje vjetar
barke se sidre uz uzdignute obale
u šutnji oči cvjetaju grmovima lopoča
koje njiše vodenduh, jer ovo je miris smrti- kaže
vodeni miševi zasjeli su tornjeve
miris muškarca para utrobu
iskaču šarani, jegulje, pastrve, šljuke, vodeni konjici, daždevnjaci, gušteri, vretenca, komarci, razrijeđeni snovi
i rastrče se po obali.
a žena"
