Na svečanom otvorenje 17. Vriska – riječkog sajma knjiga i festivala autora u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Art-kvartu „Benčić“ upravo je proglašen ovogodišnji dobitnik V.B.Z.-ove književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman. Riječ je o Goranu Samardžiću, poznatom sarajevskom piscu i pjesniku.
Službena je ceremonija otvaranja 17. Vriska održana u popunjenoj velikoj dvorani Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u predivnom Art-kvartu Benčić na kojoj su, uz organizatore, predstavnici grada Rijeke, Primorsko – goranske županije i Ministarstva kulture i medija proglasili dobitnika V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman.
Goran Samardžić ovogodišnji je pobjednik te mu je tom prilikom pripala i izdašna nagrada od 15 000 eura. Uslijedio je zatim koncert kultnog slovenskog rockera i legende Novog vala Zorana Predina i njegova benda koji se pobrinuo da 17. Vrisak započnemo u dobrom i veselom raspoloženju.
U konkurenciji od 108 žanrovski i tematski, ali i kvalitativno doista raznorodnih rukopisa, koliko ih je ove godine prispjelo na natječaj, kao i svake godine bilo je izuzetno teško odabrati najbolji. U drugom krugu selekcije članovi žirija: Vanja Kulaš, Strahimir Primorac, Mile Stojić, Drago Glamuzina i Jagna Pogačnik (predsjednica) među 10 polufinalista odabrali su pet romana koji se svojom kvalitetom i originalnošću izdvajaju od ostalih.
Žiri za V.B.Z.-ov roman godine svakog proljeća u mogućem je problemu, raspoloženje oscilira između uzbuđenja pred kutijama novih anonimnih rukopisa i strepnje, jer što ako se među više od stotinu proznih tekstova ne nađe nijedan za koji bi se članovi žirija zalagali da, baš taj, ponese naslov najboljeg i vrlo vrijednu novčanu nagradu?
S druge strane, što ako odličnih bude više? Otkad natječaj postoji u dva smo navrata imali slučaj da je dvoje autora podijelilo nagradu – čitatelji su bili na dobitku jer su, umjesto jedne, neočekivano mogli pročitati dvije knjige vrijedne pažnje, dok su laureati bili ipak u nekoj mjeri oštećeni, jer lišeni su ekskluzivnosti.
Ove smo godine pak imali iznimnu situaciju jer izdvojila su se čak tri rukopisa, umjetnički neupitna, a tematski i stilski intrigantna; rukopisi u tom času još nepoznate nam autorice ili autora, koje smo na našim sastancima gorljivo, nadam se i argumentirano zagovarali kao moguće pobjednice, odnosno pobjednike. Iako su imena autora bili šifra, bilo je jasno da su u pitanju apartni autorski glasovi.
Važno je naglasiti da odluku nismo donijeli ishitreno, o kandidatima se promišljalo i vijećalo dugo, između susreta uživo nizale su se dinamične prepiske. Preostala dva rukopisa koja žiri bezrezervno pohvaljuje i preporučuje za objavljivanje večeras nećemo otkrivati, o njima će se u nadolazećim mjesecima zasigurno govoriti, bit će čitani i voljeni, i tome se radujemo.
Taj jedan, međutim, za koji smo se naposljetku jednoglasno odlučili ima moć da čitatelja zgrabi i ne pušta, ma kako to zvali – faktor x ili je ne sais quoi. Ima, dakle, specifičan pripovjedački drive i neospornu literarnu allure, konačno, strast, sigurno i očaj, čak brutalnost životnog iskustva koje je moralo biti ispisano baš evo sada i upravo tako. Priča je to o gašenju jedne velike ljubavi, o roditeljstvu, psima, jednom mitskom gradu, o užasu, ali i komici srednjih godina, o rizicima te svakako i nužnosti novih početaka. O vjeri u život u dobi kad se čini da bi možda najjednostavnije bilo od njega odustati.
Pokazat će se da se iza šifre krio autor uz čiji su romaneskni debi neki mladi ljudi neskloni knjizi zavoljeli književnost, shvativši da može biti uzbudljivija od filma pa i od života samog.
„Grobar pasa“ izmrvljena je proza rašpaste teksture i velikog dramskog naboja, melanž brutalnih epizoda i žovijalnih ekshibicija, fatalističko balansiranje na rubu titrava ushićenja i prijeteće melankolije. Saldo trijumfa i gubitaka, samoizlažuće i autoironično pismo poraženog enfant terriblea. Teško je tu, doduše, govoriti o kakvom kobnom životnom debaklu, jer kod pripovjedača, velikog dječaka nespojivog s njegovom kronološkom dobi šezdesetogodišnjaka, i previše je još mangupske vitalnosti, zaigranosti, spremnosti na svaki rizik.
Pripovjedni je glas sav u kontradikciji, i drčan i iznemogao, opor, a opet i iznimno nježan. Priču pokreće i nosi njegov monkey mind, hiperaktivni, razbarušeni um koji taj izlomljen tekst pumpa prema neočekivanu kraju, a sve u kratkim fragmentima, u efektnim praskovima. Na stranu tema i struktura, ono što tu knjigu čini magnetičnom naprosto je dobar stil, proza krcata poezijom i šašavi humor, uvijek i isključivo na vlastiti račun.
Debi ovog prozaika, pjesnika, izdavača poodavno je ušao u mit, a s „Grobarom pasa“, taman dvije decenije kasnije, dobiva punokrvnog nasljednika.
Nakon čitanja tog romana možemo raspravljati je li Goran Samardžić – jer upravo on je naš ovogodišnji pobjednik – autorski tek u zenitu ili čak možda na novom početku, no obje varijante za nas čitatelje itekakva su premija.
Goran Samardžić rođen je 1961. godine u Sarajevu. Završio je studij književnosti. Radio kao novinar, urednik, priređivač, promotor. Piše poeziju, prozu i književne prikaze. Suvlasnik je izdavačke i knjižarske kuće Buybook. Dobitnik je domaćih i regionalnih književnih nagrada za priču i roman, a njegova je proza uvrštena u antologiju Best European Fiction 2011. Zastupljen je u antologijama i prevođen na strane jezike. Živi u Sarajevu.
Pratite 17. VRISAK na: Facebooku i Instagramu
Prijenos uživo večernjih programa iz MMSU pratite na YouTube kanalu VBZCroatia
