Najpoznatiji hrvatski filolog druge polovice 20. stoljeća Dragutin Rosandić, jedan od doajena hrvatskog školstva i vodećih metodičara nastave hrvatskog jezika, preminuo je u nedjelju u Zagrebu u 89. godini života, a bit će pokopan 9. svibnja na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Dr. Dragutin Rosandić Rosandić, Dragutin, hrvatski filolog (Gospić, 18. VIII. 1930) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. a doktorirao 1965. s temom Pripovjedna proza Vjenceslava Novaka. Bio je dvije godine asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost (1962.-1964.), a potom je utemeljio Katedru za metodiku nastave hrvatskog jezika i književnosti, prvu takvu na Sveučilištu u Zagrebu. Bio je predstojnik katedre do odlaska u mirovinu 2000. godine.
– Desetljećima je kao autor ili koautor bio jedan od najplodonosnijih autora srednjoškolskih udžbenika hrvatskog jezika i književnosti i priručnika za nastavnike te vodeći metodičar nastave hrvatskog jezika i književnosti (Pismene vježbe u nastavi hrvatskoga ili srpskog jezika, 1990; Hrvatski jezik u srednjoškolskoj nastavi, 1996; Metodika književnoga odgoja, 2005).
Bio je ne samo profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, utemeljitelj zagrebačke metodičke škole već i više od pola stoljeća zagovornik reforme u obrazovanju. Njegova monografija “Metodika književnog odgoja”, obvezna je literatura za studij metodike na domaćim i stranim sveučilištima, a u Sloveniji korištena je i kao polazište za reformu tamošnjeg školstva. Bio je gost-predavač u mnogim zemljama među kojima su Švedska, Mađarska, Njemačka i Austrija.
Utemeljitelj je znanstvene metodike koja je uključena u studijske programe i na ostalim nastavničkim fakultetima u Hrvatskoj, a 1973. pokrenuo je i poslijediplomski studij iz metodike nastave jezika i književnosti. Dragutin Rosandić desetljećima je kao autor ili koautor bio među najplodonosnijim piscima srednjoškolskih udžbenika hrvatskog jezika i književnosti i priručnika za nastavnike.
Rosandićev znanstveni, stručni i praktični rad snažno je pokrenuo suvremeni metodički način mišljenja i interdisciplinarno povezivanje znanstvenih spoznaja radi školskog poučavanja, pa se stoga ubraja među najveće metodičare u Hrvatskoj uopće.
Kao učitelj hrvatskog jezika u Osnovnoj školi u Zlataru objavio je 1950. godine svoj prvi stručni rad koji je najavio njegovu metodičku usmjerenost. Godine 1954. postao je profesorom Varaždinske gimnazije i pokrenuo istraživačke projekte o stjecanju estetske kompetencije u nastavi književnosti. U suradnji s profesorom psihologije dr. sc. Vladimirom Stančićem uspostavlja projekt o estetskom vrednovanju lirske poezije.Bio je profesor klasične gimnazije u Zagrebu i pisac mnogih udžbenika (Pristup književnom djelu, 1962., i drugih) koji su popraćeni i priručnikom za nastavnike. To je označilo početak novog metodičkog sustava koji postavlja književno djelo u središte nastavnog procesa i uvodi učenika u literarno-estetsku komunikaciju.
Dolaskom na Filozofski fakultet ostvaruje obuhvatan znanstveno-istraživački rad u povijesti hrvatske književnosti. Uz mentorstvo akademika Ive Frangeša uključio se u projekt Znanost o književnosti Šenoina doba. Drugi njegov znanstveni projekt bio je posvećen Miroslavu Krleži kojim je pripremio građu za Krležin zbornik u povodu književnikove sedamdesete godišnjice života i pedesete godišnjice njegova književnoga rada.Bio je autor i urednik mnogih stručnih projekata i mentor u zemlji i inozemstvu, a uz njegovo ime vezivala se i atribucija kao učitelju učiteljǡ. Uz teorijski i stručno-praktički metodički te znanstveno-književni, iznimno je bogat i Rosandićev književno-kritički opus.
