Svakog dana donosimo brojne odluke koje utječu na naš posao, na naš život i na živote onih koji su s nama povezani. Nekad su to sitnice poput odluke koju ću tjesteninu s police supermarketa smjestiti u svoju košaricu, a nekad o odluci o brojkama iza decimalnog zareza važne ponude ovisi uspjeh milijunskog posla. Ponekad je važno reagirati brzo, odlučiti bez puno razmišljanja ili "osnivanja povjerenstva" koje će razmotriti sve potencijalne aspekte naše odluke. Tada se oslanjamo na informacije koje imamo, na iskustvo koje smo u prošlosti stekli, a u nekim se prigodama oslanjamo i na sreću. Smatram da odluke trebamo donositi i da je bolje donijeti i pogrešnu odluku nego nikakvu. Iz pogrešnih odluka nešto možemo i naučiti, dok od čekanja tuđih odluka koje će utjecati na naš život i nema neke pouke.
Nisam siguran što su babe pod Biokovom, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mislile o namjeri Stipe Božića da se popne na Mount Everest. Možda bi, da je njih slušao, sad s bocom piva u ruci pred seoskom trgovinom s lokalnom ekipom raspravljao o tome kako je mogao stajati na vrhu svijeta ali bila su to druga vremena… pljuckajući u stranu i kriveći sudbinu, babe i susjede. Stipe je, uz sve uspjehe koje je u četrdesetak godina alpinizma nanizao, još uvijek među nama zahvaljujući i svojim odlukama da neke stvari ponekad ne treba učiniti. Mnogi su njegovi prijatelji ostali zagrljeni ledenom smrću okrutnih planina jer se nisu imali snage povući, pričekati ili (privremeno) odustati. Kad te planina neće, ne izazivaj je. Kad ti život šalje signale, slušaj ih. Kad sve ide kao podmazano, pazi da se ne oklizneš.
Većina nas je ovdje da bi trčala životni maraton, neki triatlon, a pojedinci imaju snage pobijediti i u Iron man utrci. Nismo svi stvoreni za sve. Ne moramo ni biti. Svatko od nas bira svoj put i ono što taj put nosi. Ponekad smo dojma da put bira nas, no mi svakako moramo kormilariti, ići provom u valove, jer ako pustimo valu da nas udari s boka može nas prevrnuti. Život stavlja kamenčić u cipelu da ne bismo mislili da je sve lako i jednostavno.
Naš put, najčešće, nije pravac koji u nekom dijagramu pokazuje neprestani rast. On često sliči serpentinama, zavojima kojima su stanovnici kurdskog sela Bolbar u stijene uklesali svoj zapadni izlaz iz prekrasne ali visokim planinama odsječene doline rijeke Sirwan. Propustio sam ih pitati koliko su dugo gradili taj put, koliko je ljudi pomoglo u njegovom nastanku da bih ga ja danas prihvatio djelićem mog životnog puta što se, eto, trebao dotaknuti s ljudima koji žive neki drugačiji život na granici Irana s Irakom. Pitat ću ih kad se ponovno zaputim tim zavojima do škola u kojima djeca uče o životu, a ja sam učio od te djece. Naši su se putovi dotakli nekom odlukom, ali i nekom srećom i magijom, obilježivši sve koji su našem susretu svjedočili.
Često me pitaju što mi to treba, čemu služe moji odlasci među ljude čije jezike i kulturu ne razumijem, a ja se trudim dati odgovore i sam ih tražeći u sebi, na putu. Odlučio sam učiti od svakoga kog na svom putu sretnem ne bih li sutra bio bolji no što sam danas. To je moja odluka, moj put kojim sam odlučio ići. Netko razumije, netko to nikad neće moći ili htjeti.
Dakle, neće svi razumjeti put kojim ste krenuli. To je sasvim u redu. To ionako nije njihov nego samo Vaš put, koliko god utjecao i na druge. A vi ste, pošavši njime, prihvatili sve njegove posljedice, njegove zamke, ljepotu i uspjeh. Sretan Vam put!
