Grupa Zagrepčanki koje je vodila stilistica i modna savjetnica Alma Premerl Zoko "napale" su Samobor i Zaprešić. Djelovanja odreda žena na području Zagrebačke županije trajala su 12 sati.
Najprije je "osvojen" rudnik Sveta Barbara. Rudnik je Rudama, pet kilometara jugozapadno od Samobora, u mjestu Rovi, kako se zvalo u 13. stoljeću, kada je u ovom kraju cvalo rudarstvo. Od 2015. godine na listi je zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na ulazu u rudnik, obavezno je odijevanje - na tijelo ide kuta, a na glavu se stavlja kaciga . Kroz rudnik je grupu žena provela Barbara Mrvoš, otkrivajući 350 metara dugačke obnovljene rovove koje su davno ručno iskopali rudari i to alatima koje su izrađivali najbolji prijatelji rudara – kovači. Na ovom mjestu je u 16. stoljeću bila velika proizvodnja bakra, čak dvostruko veća od cjelokupne proizvodnje bakra u Engleskoj. Većina prvih rudara u rudniku bili su doseljenici iz Saske iz Njemačke , a stanovništvo je tada bilo vrlo siromašno, jer vlasnici rudnika bili su veleposjednici.
Rudari su odlazeći na posao nosili slani sirni kolač greblicu koja se priprema i danas, posebice u srpnju kada festival greblice organiziraju KUD Oštrc i pekarska obitelj Nikl. Samoborska greblica ima oznaku nematerijalnog kulturnog dobra, a nastala je prema predaji, naravno, u ženskoj kuhinji! Žene su počele pripremati rudarsku greblicu sredinom 16 stoljeća koristeći samo brašno, mlijeko, jaja i svježi kravlji sir. U skromnim se obiteljima kolač koji je dobio ime po greblici, drvenom alatu kojim se razgrtao pepeo u krušnoj peći, posluživao i kao glavno jelo.
Posebnu priču imaju i još dvije gastro posebnosti Samobora Bermet i Samoborska muštarda! U Podrumu Filipec je Antun Filipec unuk Josipa Filipeca, vlasnika tvornice kože, koja je bila upravo na mjestu gdje je sada podrum. U prošlom stoljeću, Joco, kako su ga zvali, 1946. godine ostao je bez svoje manufakture pa je počeo proizvoditi ozbiljnije količine Bermeta i muštarde (senf s gorušicom i pekmezom od grožđa). Obiteljski posao su naslijedili njegovi sinovi – Vojko je nastavio raditi Bermet, a Antun Dubravko muštardu. Bermet, su Samoborce naučili raditi Francuzi. Piće od vina, pelina i začina proizvodilo se u Samoboru još 1750. godine i prodavalo kao lijek za želudac. I recept za muštardu je francuski koja se odlično sljubljuje sa samoborskim češnjovkama.
Janja Severović (Samobor walking tours) zna zanimljive priče o Samoboru. Ispred crkve svete Anastazije priča kako je ilirac Stanka Vraza bio zaljubljen u samoborsku ljepoticu Julijane Cantilly koju je otac udao za bogatog trgovca iz Slovenije. Legenda kaže da je kasnije, shvativši koliku je grešku napravio pozvao Vraza da ukleše svoje stihove na njezin grob u sjeni crkve.
„Ivekova pivnica“, kultna je Samoborska gastro adresa. Sve je domaće, samoborsko, ali i jedinstveno i drugačije. U hladu vrta ispred pivnice, sama vlasnica Nadica Ružić poslužit će salatu „Kaj smo u vrtu našli“, potom „Rolice na kiši“ (kombinacija mljevene junetine i povrća nadjevenog u tijestu s maslacem) i brioche pecivo sa domaćom debrecinkom s hrskavim lukom te baguetteom s namazom od tune. Svi okusi s drvenog tanjura sljubljeni su sa osvježavajućim „pivskim pjenušcem“ s okusom muškata Istarske pivovare, koji je samo jedno od posebnih piva koja se mogu kušati na ovom mjestu.
Na Women's days by modniALMAnah putovanju održana je i Curaprox radionica.
Mnogi koriste Skelu Medsava koja svakog dana preko rijeke Save povezuje Samobor i Zaprešić.To podsjetnik na stara, ali praktična prometna rješenja. Naime,skela u Medsavama između Samobora i Zaprešića skraćuje put za 17 kilometara. Skela je pričvršćena na čelično uže i jednostavno: kako Sava teče, tako ona - klizi.
„Dobar dan, dobro došli. Ja sam Anka plemenita Jelačić“ dočekuje turiste Mihaela Žugec Saračević odjevena kao plemenita Anka s ljupkim, čipkastim suncobranom. Anka Jelačić alijas Mihaela Žugec goste vodi ulicama Zaprešića otkrivajući skrivena i posebna mjesta s autohtonim užitcima za sva čula. Tako se u njezinom društvu, u slastičarnici Lucijana na Trgu Franje Tuđmana može kušati "Zaprešić torta" s laganom kremom od vanilije i sjeckanih oraha.
Nakon kave i torte, Anka pl.Jelačić vodi u Nove dvore, jedinstveni spomenik kulturno-povijesne baštine. Vlasnici Novih dvora bili su, kroz nekoliko stoljeća, Zrinski, Čikulini, Sermagei, Feštetići i grofovi Erdödy, od kojih ih je, 1851. godine kupio hrvatski ban Josip Jelačić, a u vlasništvu ove obitelji ostali su do 1934. godine kada su ih kćeri Đure Jelačića, Vera i Anka, oporukom i dobrotvornom zakladom ostavile hrvatskom narodu. U perivoju se može razgledati „Vršilnicu“, jedini, najstariji takav objekt u Hrvatskoj, spomenik nulte kategorije, potom obnovljeno nekadašnje spremište plodina, žitnicu koja je danas Muzej „Matije Skurjenija“ sa stalnim postavom slika tog umjetnika naive. Put dalje vodi do dvorca koji je nažalost znatno oštećen u petrinjskom potresu. Tu je i neogotička kapela Sv. Josipa koju je 1855. ban Josip Jelačić dao sagraditi na livadi pored dvorca i impozantna obiteljska grobnica od bijelog kamena izgrađenu 1884. godine prema projektima Hermana Bolléa. Nakon što je ženska ekipa "osvojila" Nove dvore, pred kraj šetnje šumom, na malom proplanku, u debelom hladu čekali su dm ručnici i vizažistica i savjetnica za kožu Sara Grahovac Justin koja je održala korisnu dm radionicu o zaštiti kože ljeti- od sunca, ali i čestih stanovnika prirode - komaraca i krpelja.
Osim po bogatoj povijesti Zaprešić je poseban i po mnogim kreativnim adresama iza kojih se kriju žene. Na jednoj takvoj, u Glinarij Anamarije Rede može se opustiti oblikujući, stvarajući, mijeseći, te dodirujući glinu. To je doživjela i sama Anamarija koja je napustila stalan, dobro plaćen posao, završila tečaj keramike u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu i sada se bavi glinom i u svojoj „Glinariji“ održava tečajeve keramike.
Ženski "napad" na Samobor i Zaprešić u trajanju od dvanaest sati završio je druženjem u OPG-u Vedra kuća gdje je domaćica Vedrana Perica predstavila proizvođače zaprešićkog kraja: vina iz vinarije Žnidarić, sireve iz Mini sirane Fürnkranz i kolače slastičarnice Lucijana.
Foto: Nikola Zoko
