Danas je Čista srijeda ili Pepelnica i počinje korizmeno vrijeme. Pepelnicom počinje vrijeme od 40 dana, ne računajući nedjelje, kao poseban oblik pokorničke priprave vjernika za proslavu Kristova vazmenoga otajstva - Uskrsa. Na Čistu srijedu ili Pepelnicu, 22. veljače varaždinski biskup Bože Radoš predslavit će svetu misu u varaždinskoj katedrali s početkom u 18 sati.
Čistom srijedom, naime, započinje pokorničko razdoblje liturgijske godine u trajanju od 40 dana kada su kršćani pozvani moliti, postiti i činiti djela ljubavi. Dan je to i obaveznog posta i nemrsa, dok na misnim slavljima okupljeni pristupaju obredu pepeljenja.
Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život. Obred pepeljenja poziva na obraćenje podsjećajući svakog ponaosob: "Sjeti se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti", odnosno "Obrati se i vjeruj Evanđelju."
Pepeo, dakle, označava ozbiljnost i pokoru, čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, ali i nadu u uskrsnuće.
Na Pepelnicu podsjećaju već 21. godinu za redom i umjetnici piše IKA, a u 30-tak gradova održat će se i kampanja inicijative „40 dana za život“.
Dvadesetiprva Pepelnica umjetnika, inicijativa dijaloga teologije i umjetnosti, održana je u utorak, 21. veljače na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U središtu razgovora bio je osvrt i promišljanje o iskustvima odsutnosti kulturnih događanja i umjetničkih javnih ostvarenja za vrijeme trogodišnjeg trajanja pandemije.
Što nam je nedostajalo za vrijeme pandemije u kontekstu kulture i umjetnosti? Koje nove spoznaje smo dobili?! Ima li nešto za što možemo reći da smo nesvjesno ili svjesno zapustili? I jesmo li što naučili – neka su od pitanja o kojima se razgovaralo na 21. ‘Pepelnici umjetnika’ koja se u utorak, 21. veljače održala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Sugovornici rasprave bili su: kazališna kritičarka i pjesnikinja Nataša Govedić, čembalist i dirigent Franjo Bilić, pisac i dizajner Stanislav Habjan, zatim pjesnik i teolog Anton Šuljić te pokretač ‘Pepelnica umjetnika’ dominikanac o. Frano Prcela.
O sličnostima između korizmenog i pandemijskog vremena o. Frano Prcela je rekao: „Nastojim biti nepopravljivi optimist i u kontekstu pandemije i u kontekstu korizme. Želim uzeti onu veliku pregršt darova koje sam dobio i koje sam naučio u tom vremenu i koje mogu naučiti u vremenu koje dolazi, dakle u korizmi. Korizma za mene nije primarno vrijeme odricanja, to je reduciranje korizme samo na neka ponašanja, na neke čine koji isto mogu pomoći, ali to nije cilj. Cilj korizme nije odricanje. Cilj korizme je da otkrijem sebe, da rastem i da budem velikodušniji prema svojim talentima i daru vjere i da onda to izgrađujem na dobrobit i drugih ljudi. Jednako tako ja sam doživio i pandemiju za sebe, nikada intenzivnije nisam živio svoj redovnički i samostanski život, nikada više zajedništva”, kazao je o. Prcela.
Govoreći što izgubili u pandemiji teolog i pjesnik don Anton Šuljić rekao je da se izgubila jedna socijalna dimenzija koju svaka umjetnost razvija i koju treba. “Umjetnost je u sebi komunikativna, ona u sebi sadrži potrebu da se komunicira. Tu negdje je i dodirna točka između teologije i umjetnosti, u potrebi da se ono što se u nekoj introspekciji, u nekoj usamljenosti, u nekom času nadahnuća ili milosti ili u nekoj potrebi da se uđe u sveto ili u bitno ili u ono što nas nadilazi ili u ono što naslućujemo, da to na svoj način uprisutnimo.
Čembalist i dirigent Franjo Bilić je rekao da su glazbenici u pandemiji naučili da je umjetnost koliko god je mi uzdizali i glorificirali u kapitalizmu industrija zabave. Ako vam nitko ne dođe na koncert, nećete imati prihoda. Mnogi umjetnici su tada imali pred sobom tri mogućnosti: hoće li ustrajati u svome poslu u nadi u bolju budućnost, mnogi su odustali od svoga poziva i promijenili su profesiju, a mnogi su otkrili da osim svog glavnog poziva i strasti imaju i neke druge talente za koje je baš u vremenu pandemije bila prilika da izađu na vidjelo. Naučili smo i to što je istinska sloboda, jer našu slobodu čak ako nas i zatvore u karentenu, nitko nam ne može oduzeti”.
Kazališna kritičarka i pjesnikinja Nataša Govedić istaknula je kako je tijekom spoznala da je ono najvrijednije što imamo povjerenja u zajedništvo. „Činjenica da nismo smjeli biti tu jedni za druge, da je ta živa voda prestala teći i da nismo bili nahranjeni u susretima s drugim ljudima meni je jedno traumatsko iskustvo pandemije”, kazala je Nataša Govedić.
Pisac i dizajner Stanislav Habjan istaknuo je kako je iz osobnih razloga jednog novog buđenja života vrijeme pandemije za njega bilo iznimno plodno, kao nijedno vrijeme u njegovom životu prije toga.
