Središnje misno slavlje u 11 sati u varaždinskoj katedrali na Cvjetnicu 24. ožujka predslavio je varaždinski biskup mons. Bože Radoš, uz koncelebraciju umirovljenog biskupa mons. Josipa Mrzljaka, kanonika Stolnog kaptola preč. Josipa Kopreka i biskupovog tajnika vlč. Marka Domitera.
U spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem, mons. Radoš je prije svete mise u parku iza katedrale tradicionalno blagoslovio maslinove i druge grančice te cvijeće. Vjernici su se potom, predvođeni biskupom, u svečanoj procesiji uputili u katedralu gdje je nastavljeno misno slavlje Nedjelje Muke Gospodnje kojim Crkva započinje slavlje Vazmenog otajstva, muke i uskrsnuća Kristova.
U pjevanju Muke po Marku sudjelovali su preč. Josip Koprek u ulozi evanđelista, vlč. Marko Domiter u ulozi Isusa dok su solisti i članovi katedralnog zbora "Chorus liturgicus" pod ravnanjem orguljaša Višeslava Jaklina otpjevali ostale uloge.
U svojoj propovijedi biskup Radoš je nakon navještaja Muke Gospodina našega Isusa Krista najprije pozvao vjernike da kroz Veliki tjedan odvoje vrijeme, da se ponovno vrate na Markov izvještaj o Isusovoj muci koji se sastoji od 14 slika, kao 14 postaja Križnoga puta te razmatrajući njegovu muku pripreme svoje srce za slavlja najvećih otajstava naše vjere.
U nastavku je biskup izdvojio i ponudio na razmišljanje tri pitanja, odnosno tri scene iz naviještene Muke. Prvo je Isusov osjećaj trpljenja, odnosno „Zašto Bog trpi? Bog po sebi nije podložan trpljenju i smrti. Isusova muka, njegovo trpljenje i smrt vrhunac su solidarnosti Boga s nama ljudima u našem najtamnijem, najtežem, najbolnijem iskustvu smrti“, kazao je biskup podsjetivši na pročitani odlomak iz Pavlove poslanice Filipljanima: Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ No kazao ja nadalje biskup kako se Božja solidarnost s čovjekom u njegovoj smrtnosti nastavlja dalje u pobjedi nad smrću, nadom u vječni život.
Druge pitanje od mons. Radoša ponuđeno na promišljanje bilo je pitanje Isusove boli koja kulminira u osjećaju napuštenosti jer ga napuštaju njegovi učenici koje je ljubio, napušta ga mnoštvo koje je maločas vikalo 'Hosana', rekao je biskup, te se zapitao gdje je Bog u Isusovom osjećaju napuštenosti. „Kad napuštaju najdraži, prijatelji, oni koji su stajali uz nas, učini nam se da i Bog polako napušta patnika. Najteže ljudsko iskustvo je da i Bog u najtežoj patnji nije prisutan, nije snaga, nije onaj koji drži, tješi. To iskustvo ima i onaj čovjek na križu koji viče: 'Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?' No važno je potražiti odgovor zbog čega sve ovo. Mržnja ljudi, strah učenika, ostavljenost od Oca, sve se to slijeva u ovu ranu Isusovu u koju želi da i mi ispraznimo sve svoje boli, sve svoje patnje, ali i svoje slabosti i grijehe. Da njegova bol bude utočište naših rana jer njegova bol ima spasenjsku moć, moć ozdravljenja“, pojasnio je biskup.
'Križ, poraz ili pobjeda?', bilo je treće pitanje nad kojim je razmatrao propovjednik. Istaknuo je kako su učenici u iskustvu života s Isusom gledali njegova čudesa, znakove, slušali njegove riječi, ali pravo prepoznavanje uslijedilo je tek u znaku križa na Golgoti. Posebno je istaknuo biskup vjeru jednog satnika koji gledajući Isusovo umiranje na križu dolazi do biti kršćanske vjere. „Smrt predanja u ljubavi u Očeve ruke tako zahvaća ovoga čovjeka da mu se rađaju i otvaraju oči vjere. Očima vjere vidi i prepoznaje 'Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!'. Satnik ispovijeda vjeru u Boga koji je došao među nas da nam svojim umiranjem na križu podari život i otvori oči vjere“, kazao je mons. Radoš te zaključio homiliju molitvom i željom za milosni i plodonosni hod kroz otajstva Velikog tjedna.
