Diplomacija, mudrost odabira trenutka nisu moja područja. Imam kvocijent emotivne inteligencije sobne temperature. Možda nije trenutak, možda nemam osjećaj za mjeru, možda će reakcije biti: "Kako može? Pa zar ne shvaća?"
Imala sam nesreću samo jedan jedini put svirati uz Olivera, nekakav Novogodišnji, prigodni koncert. I da, bio je vrhunski profesionalac, nevjerojatno skroman, strpljiv, pristupačan. Došao je dobrih sat vremena prije generalne probe. Na podiju on, klavir, tehnika i moja malenkost. Sjeo je za instrument, bez glume obzirno pitao smeta li ikome. Naravno, svi smo utihnuli i onda je krenuo. Ozbiljan, udubljen, predan. Na mene je ostavio dojam introspektivnog umjetnika koji ono najbolje od sebe daje kada svoje jastvo pogurne u drugi plan. "Hladne glave i vrućeg srca" kako bi to odlično opisala moja profesorica Maja Dešpalj.
Hrvatska je ujedinjena odajući počast velikom umjetniku.
Ne želim biti zloguka proročica i upozoriti da zapamtimo ove dane jer pitanje je kada će se opet ponoviti kolektivno disanje ovakvog obima.Kontradikcije se pojavljuju u raspravama da li je ovakav odlazak ono što je Maestro želio.Mi to ne znamo. Njegova je obitelj donijela odluku o ceremoniji. Tko, kako, kada i gdje će pokazati svoju tugu.Nije na nama da o tome prosuđujemo. Umro je čovjek neopisivog pozitivnog utjecaja, zlatnom trakom otišao na ni jednom od nas živih znano mjesto. Ostavio nam je baštinu ljubavi, dobrote i dobre glazbe. Budimo žalosni, suosjećajni, povučeni ili odlučni u namjeri da nas ne zahvati kolektivni sentiment.
Osjećajmo, a dnevno-politička prepucavanja ostavimo nekim drugim ljudima...
R. I. P. Maestro. Posljednji od Velikih.
Sjećanje čitateljice, Oliveru za odlazak - Bio je "hladne glave i vrućeg srca"
