Tko nije putovao ruskim vlakom, taj nije upoznao Rusiju. Svi znaju za Transibirsku željeznicu, poneki koji su iz lektire imali dobru ocjenu znaju i za Anu Karenjinu koja se bacila pod vlak, a ostalim ljubiteljima književnosti je dobro poznato Jerofejevo putovanje na relaciji Moskva-Petuški. Golema prostranstva i puno vremenskih zona čekaju putnika namjernika, a navijačima ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva u nogometu se baš posrećilo. Po prvi puta u povijesti tog velikog i važnog natjecanja, prijevoz za sve navijače koji imaju kupljene ulaznice za utakmice, ali i za veliku medijsku ljudsku mašineriju - je besplatan i odlično organiziran. Čak 728 vlakova povezivalo je i još uvijek povezuje 11 gradova u kojima se odigravaju utakmice. I zamislite, sve besplatno. Dobra je to stvar za navijački proračun.
A navijačima vlakovi pašu, iako su putovanja u većini slučajeva prilično duga, od četiri sata na relaciji Moskva - Nižnji Novgorod ili čak preko deset sati do Kazanja sve do astronomske dvije noći drndanja vlakom do Sočija kamo će se uputiti mnogi ljubitelji hrvatske i ruske reprezentacije.
Medenjaci i votka, dobitna kombinacija
U navijačkom vlaku iz Kazanja do Moskve nisam sreo ni Tolstoja ni Vronskog, ali sam sreo navijače Argentine, Francuske, Hrvatske... i mnogih drugih zemalja koji su daljinom liječili poraz svoje reprezentacije ili uz jeftino rusko pivo slavili pobjedu i pjevali svoje drage pjesme. I ono što je posebno zanimljivo, vlakovi su multinacionalni i prepuni (uvijek se traži besplatna karta više), a tolerancije ima napretek. Vlakove krasi urednosti, čisti toaleti i simpatični konzervativni interijer. Kupee krasi smrad navijačkih čarapa, znoja i miris piva, ali Bože moj, ljudi smo, a čovjek u Rusiji sve može izdržati.
Ispred vagona 15. - dočekuju me ljubazne i svježe našminkane kondukterke. Tu je i prevoditeljica, u slučaju da nešto krene krivo. Ali sve je u redu, ta divanim ruski. Pokazujem svoju akreditaciju i putovnicu, sve se uredno provjeri da ne bih zalutao i službena procedura je gotova. Kako se radi o noćnom vlaku, moj je se ležaj nalazi u središnjem kupeu pod brojem 19. Kupe je ugodan, klimatiziran i s malim stolom te jednom utičnicom napona 220 V za punjenje mobilnih uređaja. Čeka me i komplet posteljine, pokrivač, deka, jastuk i ručnik. Opušteno sjedam na donji ležaj (od ukupno 4, dva gore i dva dolje).
Izgleda da sam došao previše rano, vagon je još pust, u daljini čujem španjolski, onda njemački i ruski. Stižu umorni navijači, pomislim... jer navijač nije biti lako. Puno se mora hodati do stadiona, bezbroj je točaka na kojima se događa sigurnosna provjera, a i kada bi čovjek popio pivo ili neki koktel, ne može se kupiti jer je prodaja takvih napitaka u blizini stadiona zabranjena. Čovjeku preostaju gazirani sokovi i voda, a ukoliko uspije sa sobom ponijeti bočicu konjaka ili votke za duga putovanja vlakom, to je pravi uspjeh i nije zabranjeno. Kažu naši navijači da votka nije rakija, ali kao u Bajaginoj pjesmi, ali noćas udara.
A onda je prvo došla Ruskinja Maša, moskovska odvjetnica koja je zaljubljena u Hrvatsku. Rođena je u Kazanju, ali ovaj put putuje u Moskvu kako bi dočekala svoju hrvatsku kolegicu Danijelu iz Splita. Desetak minuta prije polaska (a polazak je predviđen u 23.14) stižu i dvojica navijača u argentinskim dresovima. Argentinci, pomislili bi i odmah se prevarili. Otac i sin iz Izraela koji su odmah komentirali igru hrvatske reprezentacije koja je ponizila Messijevu momčad, ali kako kažu, i zasluženo pobijedila....
Upoznao sam svoje suputnike s kojima ću dijeliti više od desetak sati i vlak je potiho krenuo... Eto već kondukterke s jeftinim čajem, negdje oko pet kuna za šalicu. Izbora previše nema, baš kao i svugdje u Rusiji, ili ćeš zeleni ili crni, voćni ne postoji! Zapravo, ponudila nam je i kavu, ali poučen prijašnjim iskustvom, odlučio sam se za zeleni čajčić. Baš tako sam rekao i na ruskom jeziku jer Rusi i ruski voli deminutive...pa zašto se onda malo ne poigrati i s našim hrvatskim jezikom.
Sprijateljio sam se s ruskim brezama. Onako usputno, toliko ih je uz prugu da morate postati prijatelji, htjeli ili ne htjeli. I dok je vlak socijalističkim brzinama plovio kroz toplu rusku noć, tamo dalje, iz jednog zaključanog kupea, čule su se argentinske pjesme. I bile su vesele, odškrinuli smo vrata kako bi bolje čuli... Pilo se pivo, lagano se pjevalo, putovanje je dugo, vrijeme skratiti treba. Onda sam u hodniku čuo glasne Mađare sa svojim okrutnim jezikom, Poljake, Kineze....
Ruskinja Galjina puna dojmova s utakmice u kazanju
Ruskinja Galjina se posebno razveselila kada je upoznala novinara iz Hrvatske. Zajedno je sa sinom Aleksandrom gledala utakmicu u Kazanju i puna je dojmova.
- Nama Rusima ove besplatne karte za vlak dobro dođu. Ulaznice za utakmice su oko 9000 rubalja (900 kuna op.a.), a povratnu kartu za vlak do Kazanja bih sigurno platila više od 6.000 tako da je ovo dobra investicija, putovanje i dobar nogomet - priča mi Galjina iz Tule. Grad je to poznat po medenjacima, najfiniji su Tulski medenjaci koji se za desert često poklanjaju i u zrakoplovima Aeroflota. I naravno, kako da odem u Hrvatsku, a da mi Rusi nešto ne poklone. Već su mi u ruke strpali pet pakiranja medenjaka i čokoladu iz Tule. Naravno, nisam stigao reći ne! Izljubili smo se i zaželjeli laku noć.
Dok su neki pjevali, u mom se čarobnom kupeu jeo kebab, šljive, banane i medenjaci. Pričali smo na engleskom jeziku i o raznim temama, od politike pa sve do nezaobilaznog nogometa, Ronalda i Messija, Modrića i Perišića te o znamenitostima naših zemalja. I tako puna dva sata dok u hodniku nisam sreo Kolumbijce. U njihovom sam kupeo popio nekoliko čašica votke. Onako, za lakši san. Drag mi je to narod, posebno što sam prije dvije godine posjetio njihovu prekrasnu zemlju. Kad su vidjeli da sam iz Kroacije, nisu skrivali oduševljenje našom pobjedom nad Argentinom... eto, koliko smo sada popularni...još samo da sredimo Dance i plasiramo se dalje, pomislio sam tada....a onda sam se vratio u kupe i ubrzo utonuo u san baš poput mojih cimera, od umora valjda ili od vrućeg zraka kojeg ni ugrađena klima nije mogla ohladiti.
Sjećam se da sam te noći odlično sanjao, volim putovanja vlakom... Ruski vlakovi u meni probude romantiku i osjećaj pustolovine. Zapravo, taj osjećaj u meni rijetko jenjava, ali nekako se nakon vožnje vlakom kao nakon afrodizijaka javi želja za nekim daljim prostranstvima i kontinentima.
"Nasilno" nas je probudila kondukterka, ponosna vlasnica ključa koji otvara sve kupee - točno jedan sat prije dolaska na moskovsku stanicu Kazanjskaja. Odlazak u čisti toalet, iako se prilično čekalo u redu, a onda opet gledanje kroz prozor u breze i divljenje ljepoti. Vlak je ubrzo okončao svoje dugo putovanje do Moskve, oprostio sam se od svojih suputnika koji su poželjeli sreću i vatrenima i meni.
I navijači iz cijeloga svijeta su se razbježali na sve četiri strane svijeta. Više se nikada nećemo sresti, ali uspomene će zauvijek ostati. Na Svjetsko prvenstvo, vitke breze, odličan nogomet i ukusne medenjake iz Tule.
