Od Kaira do Kuala Lumpura - putovanje osmjesima

U kairskoj zračnoj luci dočekao me gluhonijemi prijatelj Mohamed s najvećim osmijehom koji me razbudio nakon podužeg leta Air Franceom preko Pariza. No osmijeh je uobičajen u Egiptu. Koliko mi se puta dogodilo da mi netko dolazi ususret, spontano se nasmiješim, čak namignem, a zauzvrat dobijem tako krasan osmijeh!
Pregled prtljage, ponovna prijava na let i kontrola putovnica obavljeni. Malo se još namirisati parfemom Scandal u Duty Free Shopu i slijedi ulazak u vrlo udoban zrakoplov Saudije s kabinskim osobljem iz raznih država. Polijetanje pa dijeljenje odlične hrane koja nadmašuje mnoge druge zrakoplovne tvrtke – ovaj put čak i Turkish.
Let do Džede u Saudijskoj Arabiji protekao je zabavno i brzo, a zračna luka je prekrasna. Jedina mana je što besplatan Wi-Fi ne radi. Upitao sam mladog Saudijca koji je bio na usluzi putnicima kako si to može dopustiti tako bogata država, a dobio sam odgovor da ponekad ipak radi.

Osam i pol sati trebalo je da stignemo do Kuala Lumpura. Vrijeme je opet brzo proteklo budući da sam tijekom leta učio znakovni jezik, promatrao hodočasnike i njihovu odjeću te se divio molitvenom dijelu u trupu zrakoplova. Naime, nedaleko od Džede nalaze se Meka i Medina, središta islama. Svaki bi vjernik trebao barem jednom u životu hodočastiti na ta mjesta pa su Saudijski zrakoplovi uglavnom dupkom puni, a k tome je i Malezija muslimanska država.
Kuala Lumpur je šesti najposjećeniji grad na svijetu, a turisti uglavnom stižu preko Zračne luke Kuala Lumpur (KUL), smještene čak 50 km od grada, do kojeg se može stići autobusom, vlakom za pola sata ili taksijem. Svakako koristite Grab, inačicu Ubera. Postoji i terminal za niskotarifne prijevoznike kao što su AirAsia, Tiger Airways i Cebu Pacific. Iako dijele istu pistu, cestom su dva terminala međusobno udaljena gotovo 20 km.
Kuala Lumpur posjetitelje dočekuje s vlagom u zraku i stalnim ljetom, iako je u nekim trgovinama izložena zimska odjeća. Na začuđeni upit odgovorili su mi da odjeća dolazi iz Europe, ali da je ne kupuju samo stranci već i Malezijci – za putovanja u hladnije krajeve.
Kratak boravak u glavnom gradu Malezije sveo se na dan posjeta trgovačkim centrima, od kojih me Pavilion u živahnoj četvrti Bukit Bintang, prepunoj opuštenih kafića i elegantnih barova, oduševio izborom najvećih svjetskih marki, ali i onih za svačiji džep. O tome mi možemo samo maštati, iako bismo to mogli i ostvariti. No sve je to u rukama naših turističkih djelatnika i organizacije turističke ponude.
Večer je utrošena na kinesku večernju tržnicu s obiljem hrane – od one koja izaziva jezu do raznolikog i često nepoznatog voća – dok nas je u zraku pritiskao miris duriana. Da, onog smrdljivog voća. Ipak, ništa nas nije spriječilo u haranju po štandovima s očišćenim i lijepo upakiranim voćem.
Od 11 četvrti za smještaj preporučujem Bukit Bintang u središtu grada, iz kojeg se lako može doći do Starog grada koji uključuje Kinesku četvrt, „Zlatni trokut“ s kultnim tornjevima Petronas i mnoštvom luksuznih hotela, kao i živahne trgovačke četvrti Tunku Abdul Rahman / Chow Kit. Preporučujem još Brickfields s glavnim željezničkim kolodvorom KL Central i „Malom Indijom“ te četvrt Bangsar s restoranima i klubovima. Centar Kuala Lumpura kompaktan je i izvrstan za istraživanje pješice. Vozači uglavnom poštuju pješačke prijelaze. Prelazak ulice izvan zebre tehnički je ilegalan, ali se često krši.

Malezija je svojevrsna dihotomija. S jedne strane, to je vrlo konzervativna država s nekim od najstrožih zakona na planetu. Istovremeno je multikulturalna. Oko 61 % stanovnika su muslimani, a ostatak je mješavina budista, kršćana i hinduista – što pomaže da se zemlja ne pretvori u potpunu šerijatsku državu. I sve je više mladih, otvorenih ljudi.
Bilo nam je lijepo šetati bez obveza, trošiti po jeftinim dućanima, ali se našlo novca i za kupovinu u trgovačkom centru Pavilion – samo ne u prizemlju, gdje remen za hlače stoji 750 eura! To sam saznao nakon što mi je moj puknuo, točnije – rasprsnuo se, kada sam ga pokušao zakopčati nakon obavljene nužde u zahodu „po izboru“. Naime, postoje čučavci, zahodi sa školjkama kao kod nas i posebni s manjim školjkama za djecu. Naravno, svi imaju crijeva za pranje intimnih dijelova nakon nužde, kao i toaletni papir.
Od turističkih atrakcija izdvojio bih Rijeku života, okruženu zanimljivim zgradama s grafitima, šetnicom i pogledom na džamiju Sultan Abdul Samad Jamek iz 1909. godine, koju vrijedi posjetiti i opustiti se u miru i tišini. Zatim slijedi nedaleki Trg Merdeka sa zastavom visokom 95 metara, velikim travnjakom, starim kućama i anglikanskom katedralom sv. Marije iz 1895. godine.
Na sve se nadovezuje Indijska četvrt s ozračjem Indije – kroz trgovine, ugostiteljske objekte, hramove, način odijevanja i zanimljive izloge, osobito zlatarnica (pogledajte ženino poprsje obloženo zlatom na jednoj od slika). Odlučili smo jesti u jednom od indijskih restorana, koje inače zaobilazim u širokom luku, i nisam požalio. Sve je bilo ukusno i slabo začinjeno, po našoj želji. Osim umaka u zasebnim zdjelicama – bez njih se može, zar ne?

Mjesta s puno ljudi daju dušu gradu, pa je Old Market Square – središnja tržnica kao kulturna baština s obnovljenom art deco fasadom – ispunjena trgovinama s doista velikom količinom kineskih proizvoda po načelu „za svakoga ponešto“. Jeftino i na prvi pogled privlačno, uz restorane i zalogajnice. No ako ste očekivali posebnu ljubaznost i osmijehe, prevarili ste se. Nekako mi je u Kuala Lumpuru nedostajala srdačnost Egipćana, njihov osmijeh i uslužnost... (I zato volim Egipat.)
Ipak, najljepši osmijeh dobili smo prilikom prijave za povratni let u Kairo. Kada je službenica na šalteru vidjela da je riječ o gluhonijemom putniku, okrenula je tri telefonska broja, ispričala se što na znakovnom jeziku zna samo reći „hvala“, a rezultat je bio – najbolje mjesto u zrakoplovu. Tako je bilo i prilikom polaska iz Kaira, kada su se o mom prijatelju Mohamedu, pri prijavi za let i provjeri treba li mu viza za Maleziju (a ne treba), brinule dvije krasne Egipćanke i njihov nadređeni.