„Napiši pismo, napiši, olakšaj sebi,reci im što im imaš reći“,  savjetovala me moja teta J. I tako sam ja pisala svom ocu u Sarajevo, majci u Njemačku, prijatelju u Australiju. I čim bih napisala, osjećala bih se bolje. Problem bi se umanjio, moja ljubav prema onima kojima sam se pismeno obraćala, vratila bi se. Pisma i nisam odnosila na poštu. Ostavljala sam ih u svom radnom stolu i u vrijeme velikog pospremanja spaljivala.

U danima travnja vraća mi se slika kuće moga odrastanja, vraćaju mi se rečenice moje odlučne i pravedne tete. Ona nikada nije otišla u postelju  s neriješenim problemom, ona je uvijek odmjerenim rečenicama iznosila svoje mišljenje. Nije vrijeđala druge, ali nije ni – kako je govorila – davala na sebe. Kao što nije davala ni na mene. A ja danima razmišljam kako bih trebala napisati nekomu pismo, i to na temu državne mature. Možda nekoj prijateljici koja je ravnateljica gimnazije, možda bivšoj studentici koja je članica komisije za ispravljanje eseja na maturi, možda nekoj majci… „Napiši ministrici“, znam  da bi sad rekla moja teta. I znam da bi nastavila: „Napiši pismo, olakšaj si, a i dužna si…“ I  podsjetila bi me da sam, uostalom, o tome već i pisala i da sam sad, kad se svijet preslaguje, i obavezna nešto reći. Da, pisala sam o pisanju eseja na državnoj maturi, o ocjenjivanju na kakvom bi negativnu ocjenu dobili i Antun Šoljan, i Vlado Gotovac, i Viktor Žmegač i Dalibor Cvitan, napisala sam i tekst u kojem bih eliksir mladosti (onaj iz fantastičnog trilera „Zaborav“) poslala našoj ministrici samo zbog toga da nakratko postane gimnazijalka i da upiše klasičnu gimnaziju, i suoči se s tim da je tamo važnija matematika, da potom ode u matematičku gimnaziju i zaključi da je u njoj važniji latinski, da se prebaci u katoličku, a u njoj vjeronauk bude sveden na petnaest minuta ćaskanja. Rekla sam i to da vladajući nisu smjeli – u tom trenutku – najvažniji resor prepustiti koalicijskom partneru. Ne zanima me kojem, koliko taj partner ima posto osvojenih glasova, nije da ne poštujem i ne cijenim osobu na čelu tog ministarstva, ali nekako osjećam da se taj potez može iščitati i kao odnos vladajućih prema obrazovanju i znanosti. Kad god sam pisala na te teme, čitanost moje stranice je bila velika, a u inbox su mi se javljali psihijatri svjedočeći o velikom oterećenju naših školaraca. Dobro pamtim rečenicu jednog od njih. „ Upravo oslobađamo krevete s djecom nižih razreda gimnazije jer ih pripremamo za maturante“. Spominjano je ispadanje kose, krvavi proljevi, anksioznost. I sama sam razgovarala s djecom kad sam im odlazila na književne susrete u bolnice. I sad vidim lice mladića koji mi govori kako se najviše plaši državne mature…Pitala sam se zbog čega liječnici ne progovore glasno, zbog čega te divne psihoterapeutkinje ne upute, kako bi moja teta rekla, pismo. I kad su neki od njih i prošle godine i učinili, sve je prošlo u šutnji.

Državna matura ni do sada nije bila ono što bi trebala biti. Ona nije bila kruna srednjoškolskog obrazovanja. „Idem na maturu“, govorila je moja generacija i osjećala se važnom. Znali su da zakoračuju u nježnu zrelost. Nova matura  lijepi uz sebe imenice kao što su strah, nelagoda, tjeskoba. Barem kod većine učenika. Već od prvog razreda gimnazije, profesori, nakon što  svi zajedno zaključimo kako su petice u osnovnoj darovane,  krenu spominjati državnu maturu. Nešto što će se događati za tri godine. Tri godine u godinama naših srednjoškolskih prvašića  petina je njihovih života. Njihove tri mojih je dvanaest godina. I to se  mladim bićima, razumljivo,  čini kao daleka, daleka budućnost. Ali neprestano ponavljanje  „kaka ćete vi na maturi“, skraćuje vrijeme, unosi brigu. Profesorima nije lako jer rezultat njihovih učenika smatra se i njihovim uspjehom, ili neuspjehom. Svaki ravnatelj voli vidjeti naziv svoje škole u popisu deset najboljim na državnoj maturi i školskoj godini toj i toj…

Neke od škola krenu u četvrtom razredu s dodatnim pripremama za maturu, đaci pojačaju instrukcije iz obaveznih predmeta, a ne zaboravimo ni na to da većina učenika kroz sve gimnazijske razrede dodatno ide na instrukcije. Maturanti  subotom odlaze na cjelodnevne pripreme u centre specijalizirane za maturu. Odlaze i učenici koji su neupitni odlikaši. I to je znak da nešto ne štima. Djeca različito reagiraju i na činjenicu da baš taj dan, u toliko i toliko sati, moraju biti bez glavobolje, bez prehlade, u dobroj kondiciji. U gimnaziji sam patila od migrene, i da sam kojim slučajem, premda sam bila odlikaš, morala pisati test i iz hrvatskog jezika, zasigurno ne bih prošla prag. Moja divna profesorica Dubravka Veseli zgrozila bi se nad mojim rezultatima. Jer i sami profesori, koliko sam s njima razgovarala, znaju se začuditi kako učenici, u čije su se znanje uvjeravali tokom četiri godine, znaju zaštekati na maturi, a oni slabiji, koji su i inače svemu prilazili opuštenije, iznenaditi rezultatom. Četiri dana školovanja svodi se na nekoliko dana  za koje ne vrijedi ona „Ako nisi platio na mostu ,platit ćeš na ćupriji“.  Djeca odlaze na prijemne ispite, na velikom broju fakulteta, i prije nego što su dobili rezultate državne mature. Stres za stresom.

Netko sada može reći da matura i nije tako teška. Možda i nije, ako pod tim podrazumijevamo prag prolaznosti. No, ako je on oko 25 posto iz nekih predmeta, onda se – iznad opravdanosti projekta – pojavljuje još veći upitnik. Bit će i onih koji će reći kako ih nije bilo strah, kako je od svega napravljena prevelika buka i kako su oni s lakoćom… Ali, danas, u vremenu pandemije i nakon potresa (štrajk možemo i prešutjeti), i ti kojima je bilo lako, i koji misle kako i ovogodišnji maturanti zbog pravde i osjećaja da svima mora biti isto, možda bi u ovim okolnostima drukčije reagirali. Ovo su nova iskustva za sve nas. U koži naših ovogodišnjih maturanata NITKO NIKADA nije bio.

I sada imamo on – line nastavu. I on – line pripremu za maturu.  Zar se stvarno ne zna, ponavljam, da su djeca išla na dodatne pripreme, da su profesori prirodnih predmeta čak otvorili i svoje obrte jer je posao s instrukcijama isplativiji i daleko opušteniji. I ja ih tu posve razumijem. Od zahtjevnih „baba“ koje su prozivali i roditelji, i razrednici, pa i djeca, pretvorili su se u spasitelje. Tih istih učenika. Ako toga sada ima,  ima u manjem broju.I on-line. Može li se doista matura riješiti on-line? Tko će provjeriti je li veza pukla, je li susjed, popravljajući stan nakon potresa, uništio i neku potrebnu instalaciju, je li dijete svoju sobu oblijepilo šalabahterima, je li laptop „crkao“…  

Svjedočimo vremenu u kojem se, već sam rekla,  preslaguje svijet. I nakon kojeg, svi ponavljaju, ništa neće biti isto. Djeca se možda i ne plaše, možda se i ne pitaju kako će taj svijet izgledati. Možda se čak i raduju što nema prave škole, premda im je ova daleko napornija.. I dobro je da je tako. Čujem i naputke da im sada roditelji trebaju biti podrška- Oni koji to izgovaraju, u pravu su. Ali, može li to funkcionirati baš u svakoj obitelji? Neki od tih roditelja bili su djeca ili tinejdžeri u vrijeme rata i sad im ova tjeskobna situacija i neizvjesnost -u kojoj ni ne znaš neprijatelja i ne znaš što će ti stožer civilne zaštite sutra reći – izvlači na površinu njihove potisnute traume. Zagrebački je potres razotkrio da se iza lijepih fasada skrivaju zgrade slabe statike. Tako je i s ljudima.

U vremenima krize, u vremenima u kojima je važno sačuvati se, mora se prepoznati što je važno, a što ne. Čak i da je državna matura do pandemije bila ocijenjena kao najbolji izum našeg školstva, ona bi u ovakvoj situaciji morala doći u pitanje. Jer, svaki dan možemo imati svaki put nove tri opcije, matematički izračunavati varijante.  I ako se sve smiri do ljeta, trebaju li djeca odmah istrčati na državnu maturu, ili malo posložiti sebe? A što ako se pandemija ponovi u jesen? Svima, baš svima bi bilo jednostavnije da se profesorima da naputak da u lipnju zaključe ocjene i da učenici koji nisu u projektu Škole za život (drugi, treći i četvrti) završe školovanje po modelu prije državne mature. Ovi koji su sada treći, usprkos dobro organiziranoj nastavi, suočit će se najesen s prazninama. Prvo će polugodište popunjavati ono što nije riješeno ovim modelom nastave, a za vratom će im puhati rečenica: „Matura, kako ćete vi položiti maturu…“.  Slušam psihologe, psihijatre, svi se slažu u tome da će mladi, kao i mi svi, osjetiti velike posljedice ovog života. Neki to sada, napomenula sam,  podnose dobro, neki se boje, više ili manje, ali nitko, baš nitko ne živi onako kako je naučio, i kako bi bilo normalno. Liječnici spominju mogućnost pojačanih depresija, ovisnosti. Rasteretimo naše mlade. Sad bi moja teta rekla: „Vidiš, moraš napisati“… Fakulteti će lakše organizirati prijemne ispite, čak ako i zaboravimo da ih većina, unatoč državnoj maturi ima. I ako im se na vrijeme to kaže, svima će biti lakše.

I priznajmo još nešto. Ove godine nisu svi maturanti u istoj situaciji. Djeca Zagreba doživjela su dodatni šok. Svjedoci su i nečega što do sada u svjetskim razmjerima nije bilo, ali i nečega što se u Zagrebu nije dogodilo  140 godina. Previše velikog vremena, i previše povijesnog svjedočenja na leđima mladih ljudi.  I ne možemo se ponašati kao da je sve u redu, i kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo se nečega morali odreći, u brojne se zakone preko noći moralo intervenirati. Bogomolje su zatvorene prvi put u povijesti. Pa mogu  onda maturanti i još dvije generacije srednjoškolaca završiti srednjoškolsko obrazovanje po „specijalnom zakonu“, donesenom u specijalnim vremenima. I još nešto. Učenici „Tituša“, primjerice, voljeli su svoju staru zgradu.  Kad sam gostovala u njihovoj gimnaziji, rekli su mi da je vole jer ima dušu. Možda bi u njoj, osjećajući dušu, opuštenije pisali maturu, ali će ispit zrelosti odrađivati negdje drugdje. Zasigurno se i ne zna gdje. Kao što se ne zna gdje će ti koji polože maturu, a žele upisati Pravni fakultet, ući na prvi sat sveučilišne nastave.

Olakšajmo koliko možemo. Olakšajmo učenicima, profesorima, roditeljima.Olakšajmo ministarstvu i osobi na njegovu čelu. Čujem tetu koja govori: „Kaži: gospođo ministrice, molim Vas, olakšajte i sebi.“ Dovoljno je školskih ustanova urušeno.  Novaca neće biti, vjerujem, ni za ocjenjivačke timove državnih matura..Djeca su sazrela i bez ispita zrelosti. Sve će doći na naplatu. Sačuvajmo te mlade ljude. U mojoj su mladosti govorili kako na mladima svijet ostaje. I mi smo se mladi osjećali zbog te rečenice jako dobro. Bili smo važni. Jer su nam stariji davali na znanje kako vjeruju u nas, i kako ćemo mi moći voditi svijet i kad oni ostare. A svijet koji mi ostavljamo mladima nije baš svijet koji želimo svojoj djeci. 

Možda  sam i ovo pismo trebala isprintati i staviti ga u ladicu. I spaliti ga kod velikog pospremanja stana.  Ali, morala sam ga napisati.  Samo u svoje ime, s vjerom da nikada u svojoj profesorskoj praksi nisam požalila kad sam mladim ljudima, svojim  odnosom i zahtjevima, „izlazila u susret“, uvažavajući njihove trenutno teške životne situacije.