U vihoru Domovinskog rata 1991. godine, kada je Hrvatska bila izložena brutalnoj vojnoj agresiji, primarni i jedini cilj njezinih branitelja bio je goli opstanak i obrana vlastitog doma. Na bojištima diljem zemlje, suočeni s neprijateljem koji je cjelokupni hrvatski narod paušalno etiketirao kao „ustaše”, branitelji nisu vodili teorijske rasprave o povijesti 20. stoljeća. U tom kontekstu surovog rata, pojedini simboli, pjesme i izrazi, poput crnih odora HOS-a i pozdrava „Za dom spremni”, ušli su u javni prostor prvenstveno kao izraz prkosa, radikalnog otpora i spremnosti na žrtvu. Velika većina onih na prvoj crti o povijesnoj pozadini NDH i Jasenovca znala je vrlo malo ili gotovo ništa.
Tri desetljeća nakon završetka rata, ti isti simboli i povijesne teme postali su izvor dubokih društvenih podjela i stalnog političkog zaoštravanja. Razlozi zbog kojih se danas oko njih „diže prašina” leže u složenom prepletanju povijesnog naslijeđa, pravnog okvira i suvremenih političkih strategija.
Za razumijevanje današnjih rasprava ključno je sagledati državnu politiku iz vremena stvaranja moderne Hrvatske. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman imao je vrlo jasan, ali i složen stav prema naslijeđu 1941. Na Prvom općem saboru HDZ-a 1990., izrekao je povijesnu i često citiranu tezu kako NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već i „izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom”. Time je objasnio motive naroda koji je težio slobodi, a ne fašizmu. Tuđman je izrazito osuđivao ustaški režim, njegove zločine te uvođenje tog znakovlja u Domovinski rat. Već 1992., u jeku rata, oštro je kritizirao vodstvo HOS-a i nošenje crnih košulja, ističući kako mladići na bojištu nasjedaju onima koji im oblače fašističke oznake. Naglašavao je da je ustaško znakovlje bilo glavna smetnja za međunarodno priznanje Hrvatske, jer se suvremeni demokratski svijet temelji na načelima antifašističke koalicije te da bi vezivanje uz NDH donijelo političku propast zemlji.
Glavni izvor današnjih sukoba leži u činjenici da pozdrav „Za dom spremni” ima neizbrisivu dvostruku važnost. On je dio službenih oznaka priznatih postrojbi iz Domovinskog rata (HOS) koje su branile demokratsku i međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku. Taj je pozdrav nastao i izvorno korišten kao službeni simbol fašističkog ustaškog režima, odgovornog za masovne zločine i logore poput Jasenovca. Suvremeno društvo i pravosuđe stoga se neprestano suočavaju s pitanjem: kako odati počast legitimnoj žrtvi branitelja iz 1991., a istovremeno jasno osuditi totalitarni režim iz 1941. godine, baš kako je to i sam Tuđman činio.
Ustav Republike Hrvatske u svojim izvorišnim osnovama izričito navodi da je suvremena hrvatska država nastala nasuprot proglašenju NDH, a njezina je suverenost potvrđena u Domovinskom ratu. Ipak, dugogodišnja pravna nedorečenost i različite sudske prakse omogućile su da pitanje simbola ostane siva zona. Preporuke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima pokušale su uvesti kompromis, dopuštajući striktno spomen-upotrebu službenog znakovlja HOS-a, u svim drugim situacijama ono se smatra protuustavnim. Ta kompromisna odluka umjesto smirivanja napetosti često pokreće nove rasprave i osjećaj kod dijela javnosti da im se nameću naknadna ograničenja koja u samom ratu nisu bila zakonski kažnjiva.
Teme poput Jasenovca, NDH i uloge bivših jugoslavenskih struktura u stvaranju države idealno su pogonsko gorivo za političke elite. U nedostatku dogovora oko ključnih gospodarskih i razvojnih pitanja, nametanje ideoloških tema služi kao najbrži alat za okupljanje glasačkog tijela. Podjela na „partizane” i „ustaše” koristi se za skretanje pozornosti s tekućih društvenih problema, držeći javnost u stanju stalnog verbalnog rata u kojem se svaka strana ukopava u svoj povijesni rov.
U političkim i medijskim krugovima i dalje se lome koplja oko događaja iz 1941. i 1991. godine, a stvarni život nudi posve drukčiju sliku. Društvena istraživanja pokazuju da mlađe generacije, rođene nakon rata, pokazuju iznimno nizak interes za teme poput NDH, ali, nažalost, sve manje i za Domovinski rat te njegove žrtve. Suočeni s problemima zapošljavanja, rješavanja stambenog pitanja i željom za modernim životom, mladi povijesne rasprave doživljavaju kao teret prošlosti koji im ne nudi rješenja za budućnost. Time se stvara opasan nesrazmjer: Hrvatska troši golemu društvenu energiju na rješavanje povijesnih trauma, istovremeno gubi korak s generacijom koja bi tu državu trebala graditi i voditi naprijed, čime se polako gubi i istinska svijest o cijeni kojom je sloboda plaćena.
U tu istu maglu povijesnih prepucavanja gurnuta je i sudbina najranjivijih članova društva. Dok se medijski prostor tjednima puni analizama jedne kratice ili oblika povijesnog grba, o teškom i ponižavajućem životu hrvatskih umirovljenika govori se i piše sramotno malo. Ljudi koji su izgradili ovu zemlju i preživjeli rat danas su u miru osuđeni na puko preživljavanje na rubu siromaštva. Njihova svakodnevna borba s malim mirovinama, skupom hranom i nedostupnim zdravstvom nije atraktivna za političke predstave. Lakše je skupljati bodove na ideološkim ratovima nego osigurati dostojanstvenu starost onima koji su državu stvarali i branili.
Najveći apsurd modernog hrvatskog društva leži upravo u toj nametnutoj zamjeni teza, jer kad se javnost mjesecima iscrpljuje analizama jednog usklika ili simbola, stvarni kriminal, duboko ukorijenjena korupcija, ratno profiterstvo i problem lažnih branitelja prolaze gotovo ispod radara. Političke rasprave o prošlosti uspješno maskiraju pljačku u sadašnjosti. Istinski heroji koji su stvorili državu gurnuti su u stranu, na njihovo mjesto zasjeli su oni koji domoljublje mjere isključivo glasnoćom povijesnih parola, skrivajući iza njih vlastite interese i materijalnu korist.
Za generaciju koja je krvarila na bojištima 1991. crna odora ili ratni poklič značio je isključivo obranu od agresije, a u mirnodopskoj, europskoj Hrvatskoj ti su simboli postali oruđe političke manipulacije. Danas nametnuta pravila i rasprave nisu usmjereni protiv povijesne istine o Domovinskom ratu, već su izraz zakašnjelog i bolnog procesa u kojem društvo odbija odrasti. Sve dok usklik bude važniji od zakona, a povijesna parola glasnija od borbe protiv pljačke vlastitog naroda, povijest će se u Hrvatskoj koristiti kao oružje za opstanak povlaštenih, a ne kao učiteljica života.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
