Nakon dugo vremena ponovno sam bila u Slavoniji. Provjerila sam točke svoga odrastanja i sazrijevanja. Dotaknula sam najvažnije. A te najvažnije i najviše bole. Moj je izbor  oduvijek bio baš tako programiran. Jedna od njih bio je i stari našički hotel. Ispred njega se, u mojim gimnazijskim danima, nalazila autobusna stanica.

Đaci nisu smjeli ulaziti u hotelsku kavanu. Ravnatelj škole nas je na to podsjećao na početku svakog mjeseca. Dežurni učenik,  s oglasnom knjigom u ruci, ulazio bi u  učionice. Stao bi do katedre i prepun treme čitao rečenice nakrcane upozorenjima, opomenama i mogućim kaznama. Činio je to  čak i zimi, u danima kad su se ledenice spuštale do prozora, i kad se s Krndije navlačila tama. Smrzavali smo se i kisnuli, a autobus, nalik onom kojim su se vozili Šoljanovi izletnici, rijetko je dolazio na vrijeme. Kasnio je pola sata, sat, pa i više.

Hotel  je danas u obnovi. Sjela sam na kavu nekoliko metara zapadnije, na terasu slastičarnice koju sada vode potomci onih kod kojih sam, skoro prije pola stoljeća, kupovala po jednu kuglu sladoleda od čokolade. Samo jednu, a željela sam tri. I sve tri čokoladne. Zvono franjevačke crkve označavalo je početak velike mise, one u deset i trideset. Udaralo je glasno, ali ne toliko glasno da ne bih čula razgovor dviju prijateljica za susjednim stolom. Žalile su se, jedna drugoj, na ponašanje svojih kćeri. Ne zanima ih škola, ne čitaju lektiru, ne brišu prašinu, ovisne su o mobitelima, ne pozdravljaju dovoljno razgovjetno… Glas jedne od njih bio je jako nalik na glas iz mog djetinjstva. I upravo je on presudio. Stvoreni su svi uvjeti za kratko propadanje u vlastitu prošlost.

Autobus je iz našeg industrijskog naselja polazio u sedam ujutro, a domovima nas vraćao u tri iza podne. U mom se mjestu zaustavljao na dvije stanice. Prva je, iz smjera škole, bila „Kod Jusupa“, tik uz kuću u čijoj se prednjoj sobi prodavalo piće Apatinske pivovare. Druga je bila u samom središtu, kod kioska. Naša se kuća nalazila točno na pola puta. Ujutro sam prijevoz čekala „Kod Jusupa“,  a po povratku sam izlazila na kiosku. Samo da putovanje traje još malo, samo da odgodim povratak. Na sjedalici autobusa ostavljala sam osmijeh, rečenice iz raskošnog kataloga nepotrebnih znanja, analize nogometnih utakmica i pokoji stih skinut s Radio Luxemburga.  Znala sam da će me sve to, što sam autobusu povjerila na čuvanje, dočekati sljedeće  jutro. Bit će mi vraćeno ono što je mojoj duši, kako bi rekli mudriji od mene, oteto. Zakoračivši na pločnik, postajala sam drugom osobom. Više se nisam smijala. Jer, prijetilo je da me zaustavi neka tetina prijateljica i upita me jesam li dijastemu, ili zubnu redicu, naslijedila s majčine strane. A ta koja me rodila nije se smjela spominjati. Ako bi mi se putem netko i obratio, odgovarala sam ljubazno, kratko, kao da govorim istinu. Na ulici nisam pjevušila. Moj glas nije bio ni približno lijep kao glas moga oca, čovjeka koji je svojim interpretacijama pjesme „Zvijezda tjera mjeseca“  uspio zavesti i prelijepu mladu ženu moćnog partijca kasabe pod Ozrenom.  

Od silaska s autobusa do otvaranja dvorišne kapije trebalo mi je petnaest minuta hoda. Osrednjih koraka i osrednje brzine. I svakog, baš svakog dana, ja sam na putu prema kući  pravila inventuru svojih mogućih jučerašnjih pogrešaka, točnije nagađala sam ima li teta razloga da me ponovno dočeka  s „popisom krivih poteza“ koje ću morati objasniti i opravdati.  Jesam li jutros kruh vratila prvo u platnenu vrećicu pa potom u kutiju, jesam li oprala šalicu od čaja, jesam li složila knjige po veličini, jesam li majice u ormar stavila tako da se na rub možeš posjeći, jesam li možda zakrvarila plahtu jer mi se noću pomaknula gaza, jesam li dobro nalaštila tetkove cipele, jesam li… Popis mojih nepodopština bio je usko povezan s  tetinim raspoloženjem, a  njezino raspoloženje s njezinim  snovima, brojem valunga i omjerom vina i sode u špriceru njezina muža. Kad je sanjala Vukovar, kad joj je čaj od kadulje uspio ublažiti preznojavanja i kad je u kući bilo puno više Rendulićeve sode nego beljevinskog vina, tetini prigovori upućeni mojoj šlampavosti i neorganiziranosti bili bi izgovoreni bez ljutnje, samo kao informacija. Ali, kad se Dunav ne bi pojavljivao u noćnim slikama, kad je u apoteci gospođe Dusper ponestalo žalfije i kad bi tetak dobio novu pletenku iz rodnog mu sela, ja sam postajala ista majka, bivša žena njezina brata. Iz ormara bi se bacala moja odjeća, knjige sa stola našle bi se na podu.  Navikla sam se na to i nisam se ljutila. Ljutnja i žalost do mene nisu stizali u istoj pošiljci. Ili možda, ali ipak samo u jednom slučaju, jesu. Bilo bi to onda kad bi teti na kavu došle njezine prijateljice i susjede, a ona bi im stala govoriti o meni. Priznavala je da sam dobar đak jer sam pamet naslijedila od njezine loze, da se ne skitam jer znam da to ona ne bi tolerirala. Niz dobroga uvijek je završavao s jednim nepodnošljivim suprotnim veznikom „ali“. On bi otvorio put prema nabrajanju mojih „propusta i pogrešaka“, uz neizostavan rečenični ukras kojim je kazivačica naglašavala kako ona zbog takvog mog ponašanja osjeća stid.  U trenutku kad bi slušateljice prepoznale stilsku figuru pretjerivanja, prekinule bi domaćicu svojim  svjedočenjima: „Ali, mala je sinoć skuhala čaj gospi H, mala je otišla po novine komšiji M, mala je nacijepala triješće bolesnoj B, mala je pobijedila na izložbi ručnih radova u čast Dana kombinata…“

Voljela sam svoju tetu. Poštovala sam sve ono što je za mene napravila. Istina, osjećala sam kako je ona uvjerena da je samo ona, i nitko drugi (pa čak ni ja) zaslužna za sve ono po čemu sam dobra, a da se moji propusti mogu objasniti isključivo lošom biologijom onih na čije se obiteljsko stablo nakačio njezin naivni brat.

            Slika nje koja sjedi na otomanu i govori o meni ženama koje sa mnom ne dijele niti jednu točku mog izvoda iz knjige rođenih, vraća mi se uvijek kad čujem da netko, za tuđe uši, ružno govori o svojim bližnjima. Ni jedno crkveno zvono ne može prigušiti takve rečenice.  Mogla sam podnijeti baš sve tetine riječi, ali samo pod uvjetom da ih ne  izgovara pred  drugima. Kad je to činila,  ja sam odlazila do kapije i zaključavala je dvaput. Vjerovala sam da ću na taj način loše priče o sebi zadržati u granicama vlastitog dvorišta.  Vjerovala sam da prolaz prema kući, i iz kuće, treba osigurati. Vjerovala sam da grube rečenice mogu oslabiti temelje svakog obiteljskog doma. Čak i onog izgrađenog po svim pravilima struke.

Zbog te vlastite ranjivosti ne razumijem ni ponašanja naših političara. Ne razumijem ni jednu osudu vlastitog naroda izgovorenu izvan vrata  naše male države. Kapijica je odnedavno  širom otvorena i priče o „našim ljudima i krajevima“  mogu se širiti bez prepreka. Dok slušam intervjue – što ih naši političari, a riječ je o najvažnijima u državi – daju stranim televizijama  i u njima se ograđuju od postupaka svojih saborskih kolega, njihova mi lica, u samo nekoliko sekundi, postaju posve nalik licu moje tete. Obrazi su im svijetli i sjajni.  A ja sam još  u svojim gimnazijskim danima vjerovala da se pred drugima ne ograđuje od svojih  i ne priznaje stid. Zbog svojih. Vjerujem u to i danas. Pred drugima se pronalazi način da se opravda neka, možda i pogrešna odluka, svog naroda. Ako ima volje, ima i načina, govorila je moja baba. Braneći svoje, branimo i sebe.  Buljim u tv-prijemnik, slušam ih i navijam, i nadam se da će to učiniti. Nadam se na isti način na koji sam se nadala da će i moja teta svojim komšinicama reći kako razumije moje neprimjereno ponašanje, jer nije djevojčici lako kad joj se otac ne javlja, kad  ne zna u kojem joj mjestu živi mlađi brat, je li mlađa sestra prestala plakati  za njom,  kad majka šalje slatkiše i banane samo onoj  djeci koja joj jasno pokazuju da ne vole ćaću. U vlastitom dvorištu i najteže riječi zvuče blaže. Čak se i kletve lakše opraštaju. Čak se i ne ostvaruju.

Ispila sam kavu, zvono je utihnulo, nekoliko me žena prepoznalo i poželjelo mi sretan put. One su dvije prijateljice razgovarale sve tiše, približujući lica. Za šezdeset minuta bit će podne, a njihove su oči već bile umorne. Kad se vrate kućama, morat će spuštati pogled.

Ušla sam u auto koji se u tom trenutku počeo pretvarati u stari školski autobus. Nije dao pojačati brzinu sve dok nismo za sobom ostavili  autobusnu stanicu „Kod Jusupa“ i kuću čija je kapija  dvaput zaključana. Piši J… piši… da je zaključana zauvijek.