Prenosimo nekoliko objava vezanih uz obljetnicu smrti majke Klaudije Boelein, varaždinske uršulinke - Za Glasnik Srca Isusova i Marijina - Milosrda poput nebeskog oca sužbenica Božja Majka Klaudija Boellein, uršulinka zaklopoila je zauvijek oči veljače 1952. godine, u nedjelju u 15 sati.
Približava se obljetnica kada je zaklopila svoje oči za ovozemaljske stvarnosti Službenica Božja, Majka Klaudija Boellein, varaždinska uršulinka, da ih širom otvori za promatranje blistava lica svojega Milosrdnog Oca. Rođena je u Đakovu u nedjelju 17. siječnja Svete 1875. godine. Bila je to 2. nedjelja po Bogojavljenju, kada se slavilo Sveto Ime Isusovo. Isti je dan krštena i dobila ime Irena Matilda. Imala je nešto stariju sestru Melitu, a majka Slava-Gloria rodila je još dva dječačića, Mirka i Janka, koji su umrli u nježnoj dobi. Djed Dragutin Boellein bio je školski prijatelj biskupa J. J. Strossmayera, vrlo sposoban i pošten čovjek, te je izabran za upravitelja svih biskupskih imanja, upravo u vrijeme kada se gradila veličanstvena đakovačka katedrala. Drugi djed, Mirko Hrvat, bio je za vrijeme Khuena Hedervaryja deset godina Predsjednik Hrvatskog sabora, na kojoj je dužnosti umro od upale pluća. Bio je po uvjerenju antiklerikalac i liberal, ali kao pravnik zauzimao se za sirotinju. Djed Dragutin bio je čista suprotnost Mirku. Bio je duboko religiozan čovjek i svaki dan pribivao sv. Misi i molio krunicu, da su stari Đakovčani govorili da neće nikada umrijeti. Sa sinom Jankom utemeljio je treće pjevačko društvo u Hrvatskoj, „Sklad“, koje je uz umjetničku zadaću imalo još značajniju, onu domoljubnu. Prve tri godine Irena (Jerina) je pohađala školu kod ss. Sv. Križa, a kako joj je dobri otac umro 1878. godine, majka se nakon pet godina preudala, te su preselili u Zagreb. Kod ss. milosrdnica prima prvu sv. pričest, 1. svibnja 1887. godine i prima prvu mističnu milost snažne Božje prisutnosti. U mladosti joj je bio duhovni vođa i oslonac sveti svećenik, kasniji biskup Josip Lang, kandidat oltara. Nakon gorkog trpljenja uz nereligioznu i hladnu majku, u 30. godini života stupa u uršulinski samostan u Varaždinu, 4. travnja 1904. godine. Dobiva ime Klaudija od Bezgrješnog začeća, te Marija duboko označuje njezin milosni i apostolski život. U samostanu je obavljala brojne dužnosti: u najtežim godina Prvog svjetskog rata i poraća (1915.-1921.) biva glavaricom, te sa sestrama i učenicama na sve načine pomaže ratnike, ranjene vojnike, obitelji poginulih i siromašne učenice. Bila je i učiteljica novakinja i mladih redovnica, tajnica, ekonoma. Uronjena u Gospodina, ali otvorena za potrebe sviju.
U ovoj Godini milosrđa na poseban način sja njezin lik, lik pun dobrote, nježnosti i milosrđa. Još za života svi koji su je poznavali nazivali su je Dobra Majka Klaudija. Dobra prema svakome, bez izuzetka. Njezine brojne učenice, posebno one kojima je predavala glasovir, njemački jezik, crkveno i narodno pjevanje, promatrale su je svaki dan izbliza, i jednodušno tvrdile: nije bilo bijede koju nije željela ublažiti, ni suza koje je jednom samom riječju i blagim pogledom obrisala. Djevojčice i djevojke, roditelji i osoblje, a posebno njezine redovničke sestre, duboko su je poštovali. Neke su učenice rekle da s njom nisu imale bliži kontakt, ali da je već pogled na nju ulijevao mir i povjerenje, jer kao da je dolazila iz onostranosti. Brojne osobe potvrdile su svoje riječi i prisegom.
Potresno svjedočanstvo
Evo jednog primjera već davno pokojne njezine učenice K. H., koja je dala pismenu izjavu uz prisegu u vidu kauze M. Klaudije. S 15 mjeseci ostala je bez majke i dobila maćehu Bečanku koja je jako pazila na ugled obitelji, te je malenu nemilice tukla za svaki i najmanji prekršaj. I otac ju je tukao, tako da nigdje nije doživjela toplinu ni zaštitu. Samo ju je voljela tatina sestra koja je s njom plakala kad su išle na groblje ili u crkvu. Od nje je naučila nešto malo o Bogu. Pohađala je uršulinsku školu, a s osam godina odlučili su da dodatno svira glasovir. Dodijeljena je M. Klaudiji. O tome piše: „Već kod prvog našeg susreta dočekala me je na stubištu s blagim osmjehom, ali i oči su joj se smijale; bile su tako pune svjetla. Uzela mi je note iz ruke i povela me stubama, a moje je srce osjetilo da je to moja prijateljica… Pitala me da li znam moliti, a kako sam bila otvorena i brbljava (doma nisam smjela ni pisnuti), odmah sam joj otvorila svoje srce… Započinjale bismo s 'Oče naš', a završile sa 'Zdravo Marijo', a ponekad i 'Anđele čuvaru moj'. Meni se dopala ona tišina i mirno prijazno ophođenje, tiho zatvaranje vrata i td., pa sam nakon obuke glasovira počela s pitanjima. Ona je znala tako divno pričati, da sam se kraj nje potpuno oslobodila straha, koji je u meni bio stalno prisutan.“ Budući da je bila sićušna, M. Klaudija bi joj podlagala jastuke na stolac, grijala joj uvijek hladne ruke da može bolje svirati. I nastavila je kako su se razgovori sve više produžavali, a M. Klaudija ju je morala blago nagovarati da ode doma na objed da stigne na vrijeme. No to blaženstvo djeteta trajalo je samo pet mjeseci, ali je ostalo utisnuto za cijeli vrlo dugi život. „Kad sam došla zadnji puta, a da to obje nismo znale, nisam mogla vježbati i molila sam je da me ispriča. Rasplakala sam se pred njom. Leđa su me pekla izranjena od šibe. Tata je imao opet jedan svoj napad bijesa, a ja nisam znala šutjeti, i tako sam si to priskrbila. Povjerila sam joj neke stvari, koje sam znala usprkos svoje djetinje dobi… Nije me mučila pitanjima, nije me ni prekorila što nisam znala šutjeti, ali sam primijetila da su joj oči izgubile sjaj, postale su tamne, duboke i tužne. U tom času osjetila sam bol u svom srcu i tugu; postalo mi je odjednom žao da sam sad i nju ranila svojom patnjom. Uzela me za ruku i povela u vrt pred Srce Isusovo (kapelica – op.). Tu smo stajale nijeme dok sam prestala plakati, onda mi je umila lice na zdencu i na rastanku me poljubila u čelo. Doma su me dočekali s vikom da opet kasnim, a ja sam uzvratila da to tako mora biti, jer me je č. s. Klaudija čak i poljubila, a doma toga nisam nikad doživjela. Tata i maćeha su zaključili da će me u samostanu samo razmaziti, puneći mi glavu glupostima i tako neću nikad očvrsnuti ni tjelesno ni duševno. To je bio kraj. Nisam više smjela na satove… Nikad više nisam sjela za glasovir.“ No u školu je i dalje išla. I u dubokoj starosti je priznala da je M. Klaudija ostavila u njezinu srcu i sjećanju topli i svijetli sunčani trag, i završava: „Hvala Bogu i njoj, jer ipak nije bilo sve tako ružno u mom životu kad sam se toga sjetila“.
Usmeno je posvjedočila autorici ovih redaka, da je načinila nešto u razredu i da je dobila za kaznu da jede za posebnim stolom, sama. Gorko je plakala na hodniku. Došla je M. Klaudija i upitala za razlog takvog plača. Mala se bojala da će čuti maćeha, jer je osramotila obitelj, i da će je namrtvo istući. M. Klaudija ju je nježno primila za ruku i odvela razrednici da obje mole za oproštenje. I posredništvo je vrlo dobro uspjelo. Priznala je da taj čas nije bilo milosrdne ljubavi M. Klaudije, da bi umrla od straha pred kaznom. Sličnu izjavu dala je i druga učenica, Marica S. I ona je dobila tzv. „Extratisch“ , t. j. da jede sama za posebnim stolom, te je na hodniku također plakala. Nakon upita zašto plače, M. Klaudija joj je rekla: „To malo zloće, ako je uopće bilo, već su oprale suzice; zamolit ćeš za oproštenje, pa nećeš imati „Extratisch“. „Sam Bog je poslao M. Klaudiju, zauzela se za mene, inače bih umrla od sramote“, izjavila je Marica.
Ranije spomenuta učenica K. H., imajući srce puno milosrđa prema drugima, koju godinu prije smrti izbavila je na gotovo nevjerojatan način jednu mladu ženu od prostitucije. To se dogodilo dok je išla u „svoju“ crkvu Isusova rođenja gdje dijelom počivaju zemni ostatci njezine Dobre Majke Klaudije. Mlada žena F. joj je pomogla nositi tešku košaru s jelom koju je nosila na posvećenje za još starije susjede. Na povratku ju je pozvala k sebi, i cijelu su noć razgovarale. Tu je pala odluka da F. promijeni svoj život. Gospođa K. ju je ohrabrila da ju Bog neće nikada napustiti i da nije kriva što je kao djevojčica zapravo bila prodana. Pronašla joj je u Sloveniji imućnu obitelj svojih rođaka, gdje je bila kućna pomoćnica, časno živjela i osjećala se kao u raju u odnosu na ranija poniženja. To je gđa K. također ispričala autorici članka, očiju punih suza od zahvalnosti za sve primljeno od Službenice Božje u to kratko vrijeme prijateljevanja s njom. Iako nije primala ljubav, naučila ju je od M. Klaudije koja je bila odraz Očeva milosrđa i razumijevanja za svakoga.
Mnoge osobe mole se M. Klaudiji i dobivaju velike milosne pomoći svake vrste.
NEKOLIKO MISLI MAJKE KLAUDIJE
Molitva je sredstvo kojim se sve postiže. Molimo, s pouzdanjem molimo (Iz pisma učiteljici Danici Širola, umrloj na glasu svetosti).
Najljepša je molitva od jedne riječi: BOG! BOG! BOG! BOG!
Budite si svjesni da je naše najveće dostojanstvo i naša najveća sreća u tom što smo DJECA BOŽJA. To je najslađa istina naše svete vjere… Svijest 'ja sam dijete Božje' čuvat će vas od grijeha, dati će vašem srcu mir , raširit će ga i učvrstiti u ljubavi i pouzdanju (Napisala za imendan s. Tarziciji Mrkoci).
MOLITVA
Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaješ patnje današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Majci Klaudiji. Slava Ocu…
Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snage i olakšanja.Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav. Amen./
Bože, Oče milosrđa i utjehe, Majci si Klaudiji za njezinoga života udijelio milost da pomaže slabima i tješi žalosne. Daj i nama milost da se zalažemo i molimo za drogiranu mladež, alkoholičare, psovače, rastavljene obitelji i teško pitanje neželjene djece. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen. Slava Ocu…
Uz dopuštenje crkvenih vlasti Klaudija Đuran, osu, za preporuke, zahvalnice, listiće obratiti se na
Uršulinski samostan
Uršulinska 3 (p. p. 162); TEL.: 042 211-808
42000 VARAŽDIN ILI: E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Intelektualni život M. Klaudije
„Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine!“ (Ps 94,12)
Svaki je Božji ugodnik pravo čudo Božje mudrosti, dobrote, ljepote, svetosti. Svaki je zaseban, iako svi nose isti pečat živoga Gospodina čiji se život poput rijeke koja teče i teče, koja se mijenja, a uvijek ostaje ista, prelijeva se u njih da bi i oni obznanjivali svojoj braći taj Božji život i čudesna Božja otajstva. Silvija Benković: M. Klaudija, ulje na platnu
Službenicu Božju M. Klaudiju Boellein poznaje vrlo velik broj vjernika u Domovini ali i u inozemstvu, zahvaljujući brojnim glasilima, listićima i knjigama kao i predavanjima. Moli joj se veliki broj njezinih štovatelja. Vrlo je važno naglasiti da je bila snažna ne samo duhovno i mistički, nego i prirodnom inteligencijom i svojim stečenim znanjem. Kako je spomenuto, odrasla je u kući intelektualaca.
. Prvo takvo društvo utemeljeno je u rodoljubnom Karlovcu pet godina ranije, 1858., pod simboličkim naslovom „Zora“, da bi 1862. godine uslijedilo osnivanje u Zagrebu pod imenom „Kolo“. Otac Janko bio je kao i djed Dragutin vrlo cijenjen od sugrađana , a obnašao je dužnost knjigovođe gradske štedionice. Za djeda Dragutina stari Đakovčani su govorili da je bio najuvaženija ličnost svoga grada.
Djed s majčine strane, Mirko Hrvat, bio je također vrlo sposoban čovjek. On je donosio kući mnoštvo časopisa i knjiga, te je u sve upućivao svoje unuke, Jerinu-Irenu-Matildu i sestru joj Melitu, kada im je umro otac, i kada se majka Gloria-Slava preudala i s mužem preselila u Zagreb. Brinuo se za unuke – škola kod milosrdnica, glazbena
Na jednoj knjizi koju je poklonila sestra Melita samostanu vidljivo je do koje je mjere Irena, M. Klaudija, pratila i stručnu literaturu, ispisujući na marginama značenje pojedinih termina…….
- Klaudija će od njih naslijediti veliki dar organiziranja i upravljanja, što je posebno primijenila u službi glavarice samostana i ravnateljice uršulinskih škola u Varaždinu u najtežim ratnim i poratnim godinama, od 1915. do 1921. Tada je nabavljala sve moguće sprave da se olakša posao i sestrama i ženskom osoblju pri obradi zemlje, jer su muškarci bili pozvani u rat. Trebalo je, naime, opskrbiti hranom brojne pitomice, kojih je u to vrijeme bilo čak 118, budući da je samostan primio mnoge djevojčice i djevojke bez jednog ili oba roditelja. Da bi djeci osigurala zdravu hranu, nabavila je i koze da zdravo mlijeko pripomogne da djecu ne zahvati tuberkuloza koja je harala. Zbog nedostatka šećera kupila je pčele da ga med nadoknadi. Uvelike pobuđuje čuđenje činjenica da se već u to vrijeme zanimala kod sestara u austrijskim samostanima za nabavu glačala na struju ili onih prvih strojeva za pranje rublja, o kojima se uglavnom još nije ni sanjalo.
Da bi pomogla za vrijeme „Velikog“, t. j. Prvog svjetskog rata ratnicima na bojištu, ranjenicima, obiteljima koje su ostale bez hranitelja, s učenicama je kao ravnateljica škole, zajedno s ostalim sestrama nastavnicama, organizirala niz akcija. Učenice su sakupljale biljke za čajeve i prirodne lijekove, stari papir, metale, staklo, tkanine i sve što se moglo unovčiti da olakša patnje potrebnika. Uz to, starije su djevojčice i djevojke plele veste, čarape, šalove za vojnike. Mnoge su naučile šivati rublje da im se pomogne, a za siročad čak su šivale i odjeću pa i kapute. Neke od tih djevojaka kasnije su otvarale samostalne obrte, jer, dok su pomagale drugima, same su naučile mnogo toga.
Jedna od vrsta pomoći bile su i vrlo lijepo uvježbane priredbe uz razne zgode, a novac je išao jednako tako za potrebne. Uz jednu takvu priredbu sam je gradonačelnik, očito vrlo zadovoljan izvođenjem, ustao, stavio 100 kruna na pladanj i pobirao od prisutnih priloge, te je sakupljeno više od 2700 kruna. Za ono vrijeme bio je to znatan novac.
Svi su se divili M. Klaudiji, jer je bila duboko uronjena u Božje stvarnosti, a tako bliska i stopljena s potrebama sestara, učenica i svih koji su se obraćali na samostan. Njezina se dalekovidnost širila na sve strane: uspostavila je redovne pedagoške susrete za redovnice nastavnice, koje su pisale uzorna predavanja i održavale ih pred drugim sestrama u vidu što boljeg koordiniranog djelovanja u školama. Za djevojke je organizirala nedjeljne susrete, tzv. patronaže, kako bi ih očuvala od zastranjenja na moralnom području i učinila im život radosnijim i ispunjenim. Djevojke su, naime, kod tih susreta učile krojiti, šiti i razne tehnike ručnih radova, čitale su zajednički zanimljivo i poučno štivo, izrađivale su predmete za sajmove u korist siromaha i misija, a spomenuli smo i njihov doprinos za vojnike i njihove obitelji. Te su djevojke kasnije prenosile ta pozitivna iskustva na svoju djecu i pomagale čitav život potrebnima.
Kad je Jerina došla u samostan, dobila je ime Klaudija po onda još blaženom o. Klaudiju Colombièru, isusovcu i apostolu Presvetog Srca Isusova. Kronika bilježi nevjerojatnu pojedinost da je jedna novakinja postala osobna tajnica glavarice. Ne piše koja, no po rukopisu se vidi da je ta novakinja bila upravo Klaudija. I još nešto vrlo značajno: čim je postala glavarica, a bio je još rat te 1915. godine, i službeni jezik još njemački, ona nastavlja pisati kroniku, no sada na hrvatskom jeziku. Za nju su dale izjavu vrlo uvažene redovnice da je imala velike naravne darove kojima se koristila jedino na dobro sestara i učenica. Lijepo je slikala, ali se toga odrekla, jer je bilo dovoljno sestara za poučavanje slikanja u školama. No sva se posvetila predavanju njemačkog jezika, pjevanja i sviranja. Učenice tvrde da ih je sve oduševila za klasičnu glazbu i da je svirala osjećajno i iz sve duše. M. Anđela Zemljak, Varaždinka koja je godinama zamjenjivala u Rimu Generalnu glavaricu jer joj kao Francuskinji nije bilo dopušteno vratiti se iz Amerike u Rim, piše da nije bilo školskog nastupa pri kojem M. Klaudija ne bi sudjelovala svojim prilogom, bilo da se radilo o sviranju i praćenju pjevanja učenica, bilo da je sastavljala programe i pisala igrokaze uglavnom biblijskog sadržaja, jer je dobro poznavala Sveto pismo, a uz to je bila i pjesnička duša. Nadbiskup Antun Bauer dobro je to uočio: kad je trebalo služiti, M. Klaudija je bila prva, no kad je trebala primiti pohvalu, morao si je tražiti u zadnjem redu.
Sve su sestre živjele od njezinih savjeta, uputa, nagovora, posebno njezine novakinje. Imala je divan način predavanja i običnih sadržaja, no kad bi govorila o Papi, Crkvi, Mariji, Euharistiji, sva bi se promijenila, gotovo preobrazila u licu. Čak su i male djevojčice govorile da je sveta, da je najsličnija Isusu. To se pamtilo. To se nasljedovalo. Od toga se živjelo. Danas se govori da svijet ne treba učitelje nego svjedoke vjere. Upravo je M. Klaudija bila svjedok Božje ljubavi prema ljudima. Imala je dar jednostavne i skromne ali blistave svetosti, koju se nije trebalo tražiti ni otkrivati, jer je ona bila tu, kako tvrdi njezin životopisac, isusovac o. Ante Katalinić. Bila je velika u svoj svojoj maljušnosti. Nije završila fakultet, imala je samo glazbenu školu, ali je bila poučena od Boga, od Duha Svetoga, da doista možemo reći sa psalmistom: „Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine i učiš zakonu svojemu!“ (Ps 94,12)
PRIJELAZ U SVJETLO
U Varaždinu, dne 15. lipnja 1947.
Sporazumno s Velečasnim Ocem Kozeljem, D. I. rado se, predobra Častna Majko, odazivam Vašoj želji, da saopćim koju crticu iz moga života. Nije mnogo toga, ali je sve, što mogu iznieti.
Rođena sam u Đakovu, u nedjelju 17. siečnja 1875., na blagdan Presvetoga Imena Isusova /za onda se slavio II. nedjelje iza Bogojavljenja/, a po velikoj dobroti Božjoj primila sam isti dan neprocienivi dar sv. Krsta.
Veliku sam milost primila na dan Prve sv. pričesti, dne 1.V.1887. - Kroz nekoliko sati bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta prisutnosti Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. - Ovu istu milost primila sam još dva puta u životu.
Kasnije je na mene vrlo djelovao životopis sv. Terezije Velike, tako napose njezina duboka pobožnost i ljubav k Isusu u mukama na Maslinskoj gori. - Isto tako su na mene vanredno djelovale i rieči, koje je Svetica ponavljala svome bratu: "Rodrigo, vječnost! Rodrigo, vječnost!" - a tako i utjecaj, što su na dušu Svetice učinile rieči: "Cujus regni non erit finis!" Iste rieči dale su i mojoj duši svjetla i direktive.
Bog je Bog! Kao redovnica snažno je moja duša kojiput okusila savršenstva Božja. Da spomenem neizmjernu svetost i pravednost Božju. U nekoj teškoj duševnoj krizi, evo što je Isus učinio: Kad sam jednog dana došla na pjevalište, progovorio mi je Isus s križa /koji je međutim prenesen u pričestni kor/ samo jednu jedinu rieč, ali sam ga dobro razumjela. - Pravedan si, Gospodine, i pravedni su sudovi Tvoji.
Svetost i Pravednost Božja očitovala mi se napose ovim viđenjem: Ništa ne sluteći, bila sam nekog dana u pričestnom koru, kad najednom ugledam duševnim očima veliki kamen, obliven blatom i ledom, sa jasnom spoznajom, da je to slika moje duše. Bog mi je tim viđenjem očitovao svoju svetost i pravednost, ali ne manje svoju neizmjernu dobrotu i milosrđe. Da, ja kamen, ali vjerujem,. da Isus i takovu dušu može uzdignuti u visine. I srce od kamena može Isus učiniti po Srcu svome. On za tim žeđa.
Hoću, da se zahvalna srca uzdignem do izvora svih milosti, koje sam – akoprem ponor biede – primila u svome životu, hoću, da se sjetim ljubavi, kojom su mi dane. Sve su milosti i dobročinstva izljev Božjeg Srca. "Bog je ljubav!" Najsnažnije u svome životu okusila sam baš tu ljubav, pa ako se Bogu svidi, On Vam, predobra Častna Majko, i to može otkriti kada i kako hoće – ja moram šutjeti.
Bog je Bog! O kako su divne Njegove savršenosti!:
Vječan je i nepromjenljiv,
Svudašnji i sveznajući,
Premudar i svemogući,
Svet i pravedan,
Dobrostiv i milosrdan,
Istinit i vjeran."
To bi bio čitav njezin napisani „životopis“. Ništa više, jer 'mora šutjeti'. Za nas velika šteta, ali za nju dobitak zbog vjerne poslušnosti milosti. Tko zna kakve je sve vizije doživljavala, ali je postupila po onoj rečenici da je „lijepo čuvati tajnu kraljevu“ (Tob, 12,7). Istina, sveti pisac dodaje da je slavno otkrivati djela Božja. No za nju kao da to nije vrijedilo. Ta ona je sama bila to slavno Božje djelo, pisano 'ne crnilom, nego Duhom živoga Boga, ne na pločama od kamena, nego u srcima koje poznaju i čitaju svi (usp. 2. Kor 3,2-3), koje je imala na brizi. Štoviše, i svi oni koji su je barem onako usput susreli, a posebno djeca u školi. Pitali su se: Koja je to Časna Majka? I redali njezine odlike: najsličnija Isusu, ona Majka koja je je sveta, jako sveta; koja je sama dobrota … koja miluje pogledom, dobrotom koja se ne susreće svaki dan…
No ovo je pismo-životopis pokazalo i još jednu važnu crtu njezina karaktera. Gotovo da joj se rukopis nije promijenio od mladosti, što pokazuje da se uvijek imala u vlasti i bila svoj gospodar u svakoj pogodnoj ili nepogodnoj situaciji. Ono što su rekle o njoj kolegice iz mladih dana, da je nikada nisu vidjele čak niti namrštenu, u samostanu je samo usavršavala svoj karakter koji joj je oblikovao sam Gospodin.
„Gospodine, ti mi bijaše učitelj od mladosti moje i sve do sada naviještam čudesa tvoja (Ps 71,17). Ili onaj redak psalma 94,12-13: „Blago onom koga ti poučavaš, Gospodine, i učiš zakonu svojem, da mu mir udijeliš od nesretnih dana“. M. Klaudija je doista nosila taj mir u sebi i prelijevala ga na druge, upravo onako kako ga je primala od Oca svjetlila (Jk 1,17). „Gospodine, ti mir nama daješ, jer ti si tvorac svih djela naših“ (Iz 26,12).
"A sada, Časna Majko, kažem, naglašujem: Mir, mir, veliki mir – šutnja, šutnja i molitva. Moja je smrt možda već blizu. Veni, Domine Jesu!
Ja očekujem dolazak Gospodnji potpunim predanjem: Suscipe me, Domine! To je ono što sada posebno vlada u mojoj duši. To je moj potpuni: "Omnis principium et fundamentum."
(sav početak i temelj – op.)
"Mir, mir! Coram Domino, et in Domino!" (Pred Gospodinom i u Gospodinu – op.)
"Gospodin u nama, a mi u Njemu!" – "A sada Ga još i posebno tražim. Dođi, Gospodine Isuse, ne kasni! Veni, Domine Jesu. Uvijek hoću što Gospodin hoće. Zato nema boli, nema križa, nema trpljenja koje bi mi se činilo preteško. Nema, nema...!"
"Gospodin ga je htio satrti u nemoći" (Izaija).
"Ponizio je samoga Sebe." – "Kad sam slab, onda sam jak!" (Sv. Pavao)
"Osobito je divna molitva od jedne riječi, koju mnogo ponavljam po danu i po noći, a to je: Bog, Bog, Bog, Bog!"
Odana Vam, dobra Časna Majko,
Varaždin, 16.IX.1951. M. Klaudija Boellein, O.S.U."
I neke druge Majke i Sestre molile su je nešto za uspomenu. Njima je napisala ovo:
"Gospodin nas je ljubio, zato nas je satro" (Posl. sv. Pavla).
"Uvijek hoću, što hoće Bog."
"Odrazi svoje mile crte ,svoj divni lik u biću mom, i bit ću sveta" (Sv. Mala Terezija).
"Kad svane proljeće pa se orao vraća iz južnih krajeva, tko mu je dao moć da lebdi nad snježnim vrhuncima najviših gora? Bog, Bog, Bog, Bog!
Bog, Bog, Bog, Bog!"
"To je, eto, moj principium et fundamentum, motiv, svrha, cilj mojega života: Bog, Bog!"
"Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti!" – "Doći ću, idem k Tebi, jer Te zaista veoma trebam i moram kazati: Ja sam niža od najnižih!"
"Svima ću susestrama iskazivati posebnu ljubav."
U Božanskom Srcu Isusovu zahvalna
- Klaudija, O.S.U."
Duboko sjedinjena s Gospodinom, prikazivala je svoje patnje za duše. Jedna mlada sestra pripovijeda: "Na Petrovo 1951. bio je posvećen za biskupa Preuzvišeni Bäuerlein. U predvečerje toga dana došla sam joj to reći da se sutra moli za njega. Bila je već sva skršena od bolesti, ali u času kad sam joj to kazala, bila je kao pomlađena i kao da se posve uzdigla iznad svojih boli, sa zanosom mi je kazala: "O molit ću, moliti!" Sutradan sam je vidjela gdje je klečala od 9 sati do blizu 10 sati pod dvjema svetim Misama. To ju je sigurno mnogo stajalo, jer se je čvrsto držala za željeznu šipku. To je njezina molitva za svećenike, za koje je svakog dana molila kod Matutina."
"Da li se veselite smrti?" pitala ju je Časna Majka. – "O da, jako se veselim." – "Da li Vam je što neugodno?" – "Ništa, ništa, ništa!" – "Hoćete li ravno u nebo?" – "Ako me Gospodin hoće povesti ravno u nebo – Lumen gloriae – ili ako hoće da još čekam u čistilištu, to posve prepuštam Njemu."
Jednoj je sestri rekla: "Kad bi po ulici svi po meni gazili, ja bih bila sretna, jer sam ljubljena od svojega Boga. Često mislite na to: Ja sam ljubljena od Boga, pa ćete biti vrlo sretni."
"Ništa ne gradim na sebi, nego samo na Bogu. Ništa na sebi, samo na Bogu."
"Nikada nisam uzmaknula prilikama za poniženje, koje mi je Gospodin pripravio. Ja sam zaslužila da podnesem ono najgore."
Kad se je Časna Majka jednom puna sažaljenja zanimala za njezine boli, rekla je M. Klaudija među ostalim: "To je narav, a ja sve pretvaram u vrhunarav."
"Časna Mater, zar ne, više ne možete ništa usmeno moliti?" pitala ju je jedna sestra. "Usmeno ne mogu, ali srcem uvijek."
Zadnjih je dana rekla Časnoj Majci: "Kako je dobar Bog!" Bog me trpi! On me trpi!"
Tako je umirala iz dana u dan. Od jeseni 1951. do veljače 1952. očekivali smo neprestano svršetak. Ali Isus je dugo pustio svoju malu "žrtvu" da izgara. "Možda nas Gospodin radi M. Klaudije tako čudesno svojom Providnosti uzdržava", rekla je više puta Časna Majka.
U siječnju joj je rekla s. bolničarka, kad ju je vidjela da silno trpi: "Kad bi već Isus došao!" M. Klaudija odgovori: "Sve će se to pretvoriti u vječnu radost!" Konačno je Gospodin pokucao. Bila je prva nedjelja u veljači 1952. Presveti Oltarski Sakrament bio je izložen na klanjanje. Oko podneva pokazali su se znakovi bliže smrti. Bolesnica je to osjetila i zamolila Časnu Majku da je blagoslovi. Časna Majka učini nježnom ljubavi na čelu znak sv. križa. Bolesnica zamoli: "Časna Majko, blagoslovite me još jedanput." Zatim se malo smirila. Svi su mislili da je opasnost minula, i Časna Majka ode na Vesper. Ali odmah nakon Vespera počela je teže disati, lice se produljilo i promijenilo. Časna Majka dade brzo pozvati svećenika, našeg ispovjednika dr. Tumpića, i on joj podijeli još jednom odrješenje i papinski blagoslov. Disanje je bivalo sve slabije i dok su se molitve za umiruće dovršile, mala je "žrtva" završila svoj zemaljski život.
Umrla je na dan Gospodnji, u nedjelju 3. veljače u 3 sata popodne godine 1952.
Majka Klaudija apostol pogledom
U Evanđelju smo mnogo puta čuli ili čitali da je Isus pomno gledao ljude i stvari. Preda nj iziđe neki mladić koji. Pavši na koljena, zamoli neka mu protumači kako će postići život vječni. Evo nekoga tko iskreno taži Očevo kraljevstvo. Kakva radost i utjeha! Stoga mu Isus u svijest doziva zapovijedi koje je nebeski Otac u baštinu ostavio svim stanovnicima zemlje. Mladić je laka srca mogao reći: Sve sam to vršio od svoje mladosti! No Isus ga pogleda i reče mu: Jedno ti nedostaje, prodaj sve što imaš pa dođi i slijedi mene! Ali se mladić smrknuta lica udalji žalostan, jer je imao veli imetak. Isusov pogled ljubavi nije naišao na odgovor ljubavi.
Koliko puta i mi tražimo tuđi pogled, pogled razumijevanja, sokoljenja, utjehe i ljubavi. Što li sve krije u sebi taj pogled ljudskih očiju. U tom pogledu može biti oganj bijesa, mržnje i osvete. No taj pogled krije u sebi i nepojmljive draži u milovanju majke prema djetetu, u vjernosti prijatelja prema prijatelju, u nježnosti i ljubavi bračnih drugova. Jedan topli pogled može postati oslonac i potpora slomljenim krilima čovjeka koje trpi.
Jedan francuski časopis za duhovnu obnovu donosi slučaj mladića koji se htio baciti u rijeku, jer više nije mogao podnositi osamljenost i teret besmislena života. Ušao je u tramvaj među nepoznate ljude. Odjednom osjeti pogled nekoga mladog čovjeka. U njegovim je očima osjetio neodoljivu moć, gotovo vlast nad sobom. Bio je toliko zbunjen da je izišao iz tramvaja. No taj ga je pogled pratio i više mu nije dao mira. Odlučio je pronaći osobu koja mu je barem za sada spasila život. I konačno su se susreli: Zašto ste me onog dana u tramvaju onako gledali? – Ja sam za te molio, glasio je odgovor mladog pastora. Uistinu, Bog ga je promatrao njegovim očima i svojim pogledom učinio djelo svojega milosrđa. Mladić je postao sposoban da odsada drugima upućuje poglede dobrote i ohrabrenja.
Ne kaže se uzalud da je oko i njegov pogled prozor duše. Ona kroz oko ižaruje svoje stanje. Vidi se to čak i na fotografiji. Zanimljiv je fenomen da se u zadnje vrijeme mnogo duša zadržava svoj pogled na fotografiji M. Klaudije. Priznaju: On me hrabri! Ili: On me tješi! Ozdravlja me i liječi! Dobivam snagu nastaviti život u povjerenju prema Bogu jer me njezin zagovor prati i vodi k Bogu. Drže je na radnom stolu ili na prikladnom mjestu da joj se mogu uvijek obratiti za pomoć. Nevjerojatna ali istinita stvar. Događa se to sada, ali događalo se to i za njezina života. Tako s. Ana Račić priznaje: „Još sada gledam u duhu Klaudijin mistički pogled pun nebeske miline. Njezin anđeoski smiješak dizao me u više sfere. Isusova prijaznost bila je u njezinim riječima, Sva je bila vrhunaravna, visoko iznad prosječnosti.“
Bivša učenica, a kasnije redovnica Družbe Malog Isusa, s. Pija Schibel, dala je ovu izjavu: „Nisam je često susretala po hodnicima, ali poslije svakog susreta onaj njezin pogled uvijek mi je duboko i dugo ostao pred očima… Svaki put kad bih se susrela s našom dragom M. Klaudijom, na njezinim sam očima vidjela da je puna Boga i sva u njemu.“
„Gospođa Silva Križan-Kralj išla je kao djevojčica Majci Klaudiji na pouku u glasoviru. Poslije se nije susretala s Klaudijom, ali je uvijek sačuvala u sjećanju osobit sjaj njezinih očiju: 'O Majci Klaudiji, mojoj učiteljici ili uršulinki sa zlatnim očima… Njezine su oči gledale više puta nekim udaljenim pogledom, kao da tonu u molitvi. Mnogo puta sam osjetila kao da u tim očima blista zlatnožuti sjaj… I danas mi M. Klaudija u svijesti iskrsava kao neko biće … u kojem je mogla stanovati samo velika i čista ljubav'“[1]. Tako ta vanjska osoba svjedoči o netaknutoj djevičanskoj čistoći svoje učiteljice, a to su redom ponavljale sve sestre.
Majka Klaudija nije mnogo govorila. Ni onda dok je živjela u slobodarskom svijetu. Ali kad je progovorila, govorila je Božju mudrost. Isus je živio u njoj. I On je nju jednom pogledao i zavolio, kao onog mladića s velikim imetkom. No ona je na njegov pogled odgovorila predanjem svoga života njegovoj vječnoj ljubavi. S dvadeset i nešto godina života bila je kao zbunjena i na križanju odlučiti se za smrtnog čovjeka ili za besmrtnog Sina Čovječjega, Sina Božjega. Bila je tada u Otočcu kamo je očuh bio premješten. Kretala se u društvu oficira. Jedan joj je, izgleda, ponudio brak. I izgleda da je i ona mislila da je to za nju Božja volja. Pristala je. No majka joj je prekrižila račune. Nije joj dopustila udaju. Zašto? Ostaje tajna zauvijek. Ali mi danas dobro znamo zašto se majka Slava-Gloria upetljala. Isus ju je odvjeka izabrao za sebe da bude njegov mili pogled, mila prisutnost ne samo jednom čovjeku i eventualno svojoj djeci, već da to bude stotinama djevojčica i djevojaka koje će cijeli život živjeti i od njezina toplog pogleda i dragih riječi i postupaka u uršulinskim školama. Neodlučnost je potrajala još koju godinu, a onda se sve riješilo u Budimpešti, u isusovačkoj crkvi, pred krasnim kipom Bezgrješne Djevice. Hrabro se odlučuje za Kristovo svjetlo čije joj blještavilo u duši pokazuje novi put. 4. travnja 1904. godine novcem za namirnice kupuje kartu i odlazi k uršulinkama u Varaždin. Za sobom je porušila sve mostove.
U samostanu je proživjela gotovo pedeset godina kao najsretnije biće unatoč velikim patnjama. U času jedne nutarnje tjeskobe Krist joj je s križa uputio jednu riječ. Nikada nije rekla koju. Ona je razumjela da je Bog pravednost, ali da je iznad svega Ljubav. I ona je to razumjela i svoj život suobličavala prema toj istini. Ohrabrena tim pogledom s Križa, imala je snage prolaziti samostanom i školom puna vedrine i sama postati pogled utjehe i svakog ohrabrenja za sve. Da, za sve! To svi tvrde koji su je poznavali, od sestara do učenica, njihovih roditelja, osoblja.
Evo što tvrde njezine prijateljice iz mladosti: …………….
- Klaudija vidjela je Krista i u zjenama svoje utemeljiteljice, svete Anđele Merici. Te su zjene bile požar ljubavi. One su zapalile prve djevice Družbe sv. Uršule. Te njezine zjene i danas bdiju nad svim dušama koje su povjerene njezinim uršulinkama. Anđela u svojim Spisima moli svoje sestre da bdiju nad svakim povjerenim djetetom kao budne pastirice i vjerne pomoćnice. A bdijenje je puno dobrote i slika je majke uz postelju bolesnog djeteta. Ona je spremna zaboraviti svoj počinak i svoje zdravlje da bi se otvorila i služila biću za koje živi. Ili bdijenje liječnika ili medicinske sestre nad teškim bolesnikom. Kao da se te osobe pretvaraju u oko.
Sv. Pismo na puno mjesta govori da Bog bdije nad svojim narodom. Njegove oči počivanju na njemu. Ta On je Otac. Stoga želi da svi odgovorni za njegov narod, da svi očevi i majke budu vjerni pastiri koji žrtvuju kap po kap svojega života za dobro povjerenih duša. Takvi su bili toliki naši velikani: sv. Ivan Pavao II., Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. Svoj život, tamnovanje, stradanja svake vrsti podnosio je i naš bl. Kardinal Alojzije i darovao za svoj hrvatski narod i Crkvu u njemu. Takve su bile majke koje su znale da će zbog zloćudne bolesti dati svoj život, ali neće ubiti svoje dijete. Takva je bila liječnica sv. Ivana Beretta Molla, koja je dala život četvrtoj djevojčici i nakon toga umrla. No zato je ta djevojčica kad je odrasla, zajedno sa svojim već starim ocem, bila na beatifikaciji svoje majke. Kakvi zadivljeni pogledi umiruće majke i potom kćerke koja je zahvalno gledala najveću slavu jednog stvorenja kad joj Crkva priznaje majčinski heroizam. I u našem narodu postoje takve majke, ali se radije govori o jadnim ženama koje uništavaju svoje majčinstvo nemoralnim i nastranim životom. I to ovaj svijet smatra emancipacijom žene, njezinim pravom, slobodom!
Bog bdije nježno i ljubomorno nad čovjekom, nad tim svojim djetetom i draguljem cijeloga stvaranja. Čovjek pak sa svoje strane mora bdjeti da bi primio prisutnost Boga koji mu dolazi ususret u svakom osobnom i povijesnom događaju.
Majka Klaudija doista je živjela za svaku sestru, za svaku učenicu. Svaku je utješila kad je vidjela patnju. No išla je i dalje. Plakala je gorko kao majka kad je čula za progone i mučenja, tamnovanja i ubojstva svećenika. Evo kako: 13. lipnja 1929. godine sestra Lucija iz Fatime ima viđenje Presv. Trojstva i Gospe Fatimske, koja traži posvetu Rusije njezinu Prečistom Srcu. Sv. Otac Pijo XI. bio je o tome obaviješten te je molio sav kršćanski svijet da upućuje Bogu žarke molitve i žrtve za obraćenje Rusije, odakle se komunizam munjevito širio Europom i dalje i harao vjeru u dušama. Evo kako je M. Klaudija odgovorila. Nepuna četiri mjeseca prije svoje smrti, dok je razgovarala sa svojom glavaricom, s. Terezijom Horvat o trpljenju u velikoj je jednostavnosti priznala:
„Dok sam bila kao submagistra (ujesen te iste 1929. g.) u Mekinjama, predala sam se Bogu, dopuštenjem ispovjednika, kao žrtva za obraćenje Rusije. Odonda me stizavalo poniženje i patnja jedno za drugim“. Čula je jasno glas da se žrtvuje za tu zemlju, „jer već lupaju po pećini Petrovoj“. Odgovor je bio spreman: „Žrtvujem se“. No kad ju je sestra upitala na koji joj je način Isus to rekao, odgovorila je: „ To ne mogu reći! Odonda su došla na me sva moguća trpljenja“.
Molitva je sredstvo kojim se sve postiže. Molimo, s pouzdanjem molimo (Iz pisma M. Klaudije učiteljici Danici Širola, umrloj na glasu svetosti).
Najljepša je molitva od jedne riječi: BOG! BOG! BOG! BOG!
Budite si svjesni da je naše najveće dostojanstvo i naša najveća sreća u tom što smo DJECA BOŽJA. To je najslađa istina naše svete vjere… Svijest 'ja sam dijete Božje' čuvat će vas od grijeha, dati će vašem srcu mir , raširit će ga i učvrstiti u ljubavi i pouzdanju (Napisala za imendan s. Tarziciji Mrkoci).
MOLITVA
Isuse, koji si se pojavio na zemlji kao dobrota i čovjekoljublje, ti najbolje poznaješ patnje današnjega čovjeka. Hvala ti što si nam dao osjetiti svoju dobrotu i ljubav po Majci Klaudiji. Slava Ocu…
Proslavi se po njoj i udijeli svima koji joj se utječu snage i olakšanja. Umnoži im vjeru, utvrdi pouzdanje, usavrši ljubav. Amen./
Bože, Oče milosrđa i utjehe, Majci si Klaudiji za njezinoga života udijelio milost da pomaže slabima i tješi žalosne. Daj i nama milost da se zalažemo i molimo za drogiranu mladež, alkoholičare, psovače, rastavljene obitelji i teško pitanje neželjene djece. To te molimo po Kristu Gospodinu našem. Amen. Slava Ocu…
Uzeto iz Veritasa,
ŽIVOT U SVJETLU
Gledamo li stvarnost pozitivno?
Svaki se dan susrećemo s pojmovima života, smrti, trpljenja, bolesti, zdravlja, napretka, zarade... Za svaku od tih stvarnosti imamo manje više razrađene pojmove, stavove, simpatije, ljutnje i slutnje. Smrt nam je nekako ipak najnedohvatljivija stvarnost, tajnovita, vrlo često mrska da bismo je najradije potpuno uklonili iz rječnika, a još više iz života svoga i svojih najbližih. Ali ona je neumitno tu. Govoreći o njoj, najčešće koristimo crne pojmove, još crnje izraze. Ona je odlazak, rastanak, kidanje, nestanak zauvijek, tuga i bol, a često je nesreća, zla kob, neprijateljica koji pobjeđuje. Neki se ipak sjete i kažu da je smrt jedina pravednost ove Planete, jer nema kod nje potkupljivanja, nema izmicanja. Nema pred njom viših ni nižih, nema onih na položaju ni onih ispod. Nema za nju ni siromaha ni tajkuna. I druge stvari često gledamo se negativnog vidika i kostriješimo se na njih. A događaji i stvari – kao uostalom i osobe – imaju svoje lice i naličje, koji uvijek borave zajedno. Tako je smrt naličje života. Ona nam izgleda kao negativ crno-bijele fotografije, na kojem svijetle i vedre boje poprimaju samo razne tonalitete crnih odraza pod kojima se jedva razabire pravi lik. Tek oko stručnjaka odmah ustanovi o čemu se tu radi.
Zagrljaj Boga i čovjeka
Nešto slična moralo bi se dogoditi i s nama ljudima, posebno s vjernicima, dok promatramo taj "negativ smrti". Morali bismo postati "stručnjaci" da odgonetnemo njezino istinsko značenje. Nedavno smo u radosti proslavili otajstvo Božjeg dolaska na našu Zemlju i ulaska u našu stvarnost. Očeva Vječna Riječ tjelesno je dotakla tu našu stvarnost. Riječ Božja - Isus - uzeo je naše tijelo, "učovječio se", postao nam u svemu jednak osim u grijehu (Hebr 4,15). Uzeo je na se naše radosti i patnje, nadanja i stradanja, proživjevši naš ljudski vijek i navješćujući Očevu ljubav koja se nadvija nad svakim od nas da osjetimo da nikada nismo sami. Apostol Petar daje za Isusa najljepšu "definiciju" u kući rimskog stotnika Kornelija: "Prošao je zemljom čineći dobro" (Dj. Ap. 10,38). Isus je i umro, o čemu govore rimski povjesničari Tacit, Plinije, Svetonije te židovski Josip Flavije. Ali njegovi učenici čvrsto vjeruju da je i uskrsnuo i da je živ boravio sa svojim Apostolima, a pokazao se i grupi od oko 500 vjernika. Zajamčio je i nama uskrsnuće, radosni i vječni život u Očevu domu.
Sv. Ivan Apostol ponavlja: "Bog je svjetlo i tame u njemu nema nikakve" (I Iv 1,5). Sam se Isus predstavio kao svjetlo: Ja sam Svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život" (Iv 8,12). U tom Isusovu svjetlu naš se negativ smrti "razvija" i postaje divna stvarnost novoga preobraženog vječnoga života i sreće u Božjoj ljubavi, u Očevu sjaju. No, ako živimo dosljedno svojem kršteničkom dostojanstvu, već i u ovom životu možemo, unatoč križeva i borbi, kušati nebesku utjehu, jedno smireno zadovoljstvo "miljenika Očevih" (usp. Lk 2,14). Sveti bi Augustin rekao da možemo nekako "liznuti" sreću blaženika pred Božjim licem.
Predala se Bogu i braći
Dne 3. veljače ispunja se 50-obljetnica jednog takvog života u svjetlu Božjega sjaja, života naše varaždinske uršulinke, svima, barem po imenu, dobro poznate Majke Klaudije Boellein. Nevjerojatna podudarnost: kod nje se svi značajni događaji života uglavnom odvijaju nedjeljom: rođena je u Đakovu, u nedjelju 17. siječnja 1875. i isti dan krštena, umrla je u nedjelju, a i ovaj jubilej njezine smrti događa se jednako u nedjelju. Nedjelju je odredila za okupljanje djevojaka koje su besplatno primale najrazličitije pouke za život i nakon završene škole. Spomenimo još jednu nedjelju: dne 1. svibnja 1887., primila je prvu pričest, kada je doživjela veliku mističnu milost ulivena dara Božje prisutnosti. Ta će se prvotna milost razviti do te mjere da će biti posve prožeta Bogom i uronjena u Njega, ali istodobno posve prisutna svakom djetetu i služiteljima u školi i na imanju, varaždinskim "bokcima" koji su dolazili na samostanska vrata, kao i svojim sestrama. Za sv. Anđelu Merici, utemeljiteljicu uršulinki, suvremenici 16. stoljeća su govorili da kad si bio u njezinoj blizini, morao si reći: "Bog je tu!" Nekako slično govorilo se i za M. Klaudiju. Ona, tada lijepa i vitka djevojka Jerina-Matilda, stupila je u varaždinski samostan 4. travnja 1904. g. Jednog je dana kao kandidatkinja ušla po nekom poslu u samostansku govorionicu. Upravo je tamo M. Margarita Blanquios, rođena Francuskinja, imala sat konverzacije francuskog jezika s uglednom Varaždinkom, gđom Lunaček. Kada je Jerina izašla van i zatvorila vrata, gospođa, koja ju je tada prvi put vidjela, zapanjena njezinom finoćom, otmjenošću, produhovljenošću, nekom tajanstvenom svetošću koja je iz nje zračila, okrenula se prema M. Margariti i rekla, naglašavajući svaku riječ: "Vi ne znate što ste dobile s tom kandidatkinjom... Vaš samostan je na velikom dobitku s tom finom osobom." Slične stvari čitamo u svjedočanstvima, koja imaju zajedničku crtu upravo to ižarivanje Boga na tako nenametljiv i delikatan način, bez puno riječi, bez ikakve prijetvornost ili krive pobožnosti. Čak su i mala djeca bila svjedoci kako ih je M. Klaudija uvijek gledala toliko milim pogledom da im je ostao za čitav život, a svaka njezina riječ prometala se u blagoslov, utjehu i ohrabrenje.
Isus-Svjetlo učinio je od M. Klaudije svjetiljku, svjedokinju Njegova svjetla i ljudske topline. Matej apostol donosi Njegovu riječ: "Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog" (Mt 5,16). Okolina je na njoj to gledala. Bila je jako zaposlena, jer je obavljala nekoliko dužnosti u samostanu i školi, tako da je dugo u noć molila, kako bi slijedećeg dana bila opet na raspolaganju svima, strpljivo, s puno takta i finoće, do kraja požrtvovno. Bila je glavarica šest godina, od 1915. do 1921. godine, u to teško vrijeme rata, gladi, neimaštine. Kad čitamo što je u to vrijeme načinjeno u samostanu i u školama, ostajemo zapanjeni nad tolikom snalažljivošću i spretnošću da djecu i sestre izvuče iz bijede kako ne bi stradale fizički ni duhovno. Nabavila je sve strojeve koje je mogla da olakša rad sestrama, jer su sluge bile povučene u rat; za djecu je nabavila koze radi zdravog mlijeka, a isto i pčele, kako bi se nadoknadio manjak šećera. Sve je znala upotrijebiti i izvući korist da ništa ne propadne. A tek o njezinom intelektualnom životu trebala bi cijela studija. Kako je bila iz vrlo ugledne obitelji: djed po majci, Mirko Hrvat, bio je deset godina predsjednik Hrvatskog sabora, mogla se informirati o svemu. Njezina je sestra posvjedočila da je svaki dan donosio kući cijeli svežanj svih vrsta novina i knjiga. Budući da joj je očuh bio viši časnik, kretala se i u društvu časničkih obitelji. Spomenimo usput da se grbovnica očuha, Ljubomira pl. Radojkovića, nalazi u povijesnom odjelu našega Gradskog muzeja. Sama M. Klaudija je bila pjesnička duša te profinjena glazbenica i slikarica. Prema svjedočenju sestara, sudjelovala je gotovo u svim školskim vrlo uspjelim priredbama: ako nije sve sastavila i pripremila, to je učinila velikim dijelom. A sve je činila precizno, znalački i s ciljem da se kasnije generacije mogu okoristiti njezinim radom.
U svim tim velikim izgaranjima za slavu Božju i za bližnje zdravlje joj se poljuljalo. No i tu je došao jedan poseban zahvat Gospodinov u njezinu dušu. Dok je boravila kao pomoćnica učiteljice novakinja za mlade hrvatske sestre u Mekinjama u Sloveniji, osjetila je g. 1929. Božji zov da se žrtvuje za obraćenje Rusije koja je nemilice progonila vjernike. Spremno je poput Marije izrekla svoj "Fiat!" – "Neka mi bude!" I otada, priznaje svojoj glavarici, na nju su navalile sve nevolje, a najveća je bila tifus 1941. godine. Od njega se više nikad nije oporavila do smrti nakon jedanaest godina. Trpljenja i poniženja svake vrste podnosila je posve predano bez pritužbe, bez traženja olakšica. Pred njom je stajao Isus kakvoga je gledao prorok Izaija: prezren, odbačen, bez obličja i ljepote, udaren za naše grijehe. Sestre govore da su na njezinu liku mogle gledati Krista patnika, jer je od one lijepe pojave postala zgrbljena starica, ali i tada je bila sva okrenuta svojim sestrama, spremna ih saslušati i usmjeriti im pogled Ocu. Takva je ostala do kraja. Radosno se spremala za susret s Gospodinom. I kad ju je poglavarica, M. Ignacija Galijan, upitala: "Veselite li se smrti?", ona je spremno odgovorila: "O da, jako se veselim!" – "Hoćete li ravno u nebo?"- "Hoće li me Gospodin povesti ravno u nebo – lumen gloriae – (u svjetlo slave – op.), ili hoće da još čekam u čistilištu, to posve prepuštam njemu." A kad su je sestre pitale o bolesti, znala je reći: "Moja je bolest strašna, ali ja hoću, hoću, hoću. U duši treba da je mir i šutnja na sve što Gospodin šalje". Ili: "Koga Isus ljubi, tome šalje križ." "Predajte se Bogu intimno!... Kako je dobar Bog! Bog me trpi... Bog je Ljubav, i najviše sam u svom životu iskusila upravo tu ljubav." S. Anzelmi je odgovorila, kada ju je desetak dana prije smrti zamolila za koji duhovni savjet: "Bog, samo Bog, samo Bog, drugo nam ne treba, drugo nam ništa ne treba!" I S. Anzelma je dodala: "Ne mogu nikad zaboraviti s kakvim je žarom izgovarala ove riječi, kao da je htjela sve ono što je u njoj preliti u drugu dušu."
"In sinu Patris" – "U krilu Očevu"
Došla je nedjelja, 3. veljače 1952., 3 sata poslije podne. Sve su sestre bile u kapelici na klanjanju Presvetom Sakramentu. Ušla je bolničarka i šapnula glavarici da M. Klaudija umire. Odmah su sve izašle, osim novakinja, da budu prisutne njezinu konačnom prikazanju za spas svijeta, za Domovinu i Crkvu. Pratila je molitvu svećenika, zamolila blagoslov, sve pozdravila pozdravom "Hvaljen Isus", i bez posebne agonije smireno predala dušu Ocu da se preseli "in sinu Patris" – "u Očevo krilo", kako je rado govorila sa sv. Ivanom (Iv 1,18). Gradom se odmah pronijela vijest: "Umrla je svetica!" A njezina učenica, gđa Vera pl. Miskić, udata Marić, dala je načiniti ploču na grob s natpisom koji odmah uočavaju posjetitelji našega lijepog groblja:
"3.II.1952. umrla je na glasu svetosti
- Klaudija Boellein.
Prošla je svijetom čineći dobro."
MIRIS EUHARISTIJE
Uza 130-obljetnicu Prve pričesti Službenice Božje Majke Klaudije
DEVETNICA
Netko je mudro rekao: Postajemo ono što volimo! I tumači: volim novac, postajem jagma za novcem, za materijom. Volim prijateljstvo, postajem i sam prijatelj. Volim darivanje, postajem dar drugima. Možemo dodavati i druge divne stvari: Volim svog Boga, Isusa Spasitelja, postajemo njemu slični. Za M. Klaudiju su djeca rekla, kada se nisu sjetila imena: Ona sestra koja je najsličnija Isusu. Da, postajemo (analogijom) drugi Isus, preobražavamo se u njegovo milosrđe, u njegovu milosrdnu i strpljivu ljubav koju danas svijet toliko treba. Sve to rađa milinom postupka, pogleda, razumijevanja, utjehe. Zaodijevamo se u Isusa (Rim 13.14), u njegove osjećaje (Fil 2. pogl.), u njegovu milosrdnu srdačnost, dobrotu, poniznost, krotkost, strpljivost… (Kol 3,12). Kad se naša duša „natopi“ Kristom, kad udiše njegov božanski miris, postajemo i mi „Bogu ugodan Kristov miris“ (2 Kor 2,15; Ef 5,2) i sami taj miris širimo oko sebe. Kao što naše kuhinje otkrivaju miris hrane, tako i mi moramo mirisati po našem Isusu, po Euharistiji koja je naša hrana. U životu svetaca se čita da su i poslije smrti odisati ugodnim mirisom. To se dogodilo i s M. Klaudijom. Na dan sahrane, 5. veljače 1952., bila je ciča zima, padao je snijeg. Jedna bivša učenica, koja je kasnije postala uvažena članice jedne redovničke družbe, osjetila je posebno ugodan miris, a osjetila ga je i njezina kolegica. Isti se fenomen dogodio i ove 2017. godine na njezin smrtni dan 3. veljače. Vjerna posjetiteljica uršulinske crkve i štovateljica M. Klaudije rekla mi je da je u jednom času pokraj sarkofaga osjetila miris jasmina. Isti je osjećaj doživjela i jedna sestra. A sama sam doživjela poslije podne dok sam molila za sve štovatelje. „Vi ste ugodan Kristov miris, miris Euharistije koju blagujete“, rekla bi nam i M. Klaudija.
DODATAK: DEVETNICA M. KLAUDIJI
: 1. dan: Pogled ohrabrenja:
Učenice bilježe što im je značio pogled M. Klaudije. Sve je hrabrio i poticao na nasljedovanje:
„Oči su joj uvijek sjale, bila je uvijek vedra, nasmijana, s lica joj je blistala dobrota…“ (Rajka Vidrač).
„Kao učiteljica M. Klaudija bila je nadasve dobra. Na satu glasovira ja sam upravo uživala gledajući njezino blaženo nasmijano lice i slušajući njezine pouke. Jednom sam primijetila da na objema rukama ima jake ozebline, pa sam je upitala: 'Časna Majko, to Vas mora jako biljeti?' Ona me pogleda svojim milim pogledom i reče: 'Drago dijete, nikad nam ništa ne smije biti teško, sve uvijek moramo trpjeti za spasenje duša!' Njezina tjelesna bol bila je prekrivena velikom strpljivošću, a iz očiju joj je odsijevala velika blagost“ (Paula Keglević).
„Još i sada gledam u duhu Klaudijin mistični pogled pun nebeske miline. Njezin anđeoski smiješak dizao me u više sfere. Isusova prijaznost bila je u njezinim riječima. Sva je bila vrhunaravna, visoko iznad prosječnosti“ (S. Ana Račić).
- dan: Srce blago i milosrdno:
„Bila je blaga i strpljiva… nikada nas nije korila ni na nas vikala“ (Ivanka Sekulić). „Stanovala sam u Biškupcu i dnevno dvaput dolazila u Varaždin, u školu sestara uršulinki. M. Klaudija učinila je jak utisak na mene, desetgodišnju djevojčicu. Svaki put bi me pogledala nekim osobitim pogledom, uvijek bi mi upravila koju utješnu riječ, osobito u zimsko doba, kad bih sva promrzla stigla na sat“ (Anica Šerkić).
- dan: Finoća u ophođenju:
„Dobro se sjećam njezine tihe, skromne, fine naravi i cijeloga njezinog saobraćaja s učenicama… Smatrale smo je sveticom i duboko poštovale“ (Ljubica Laslavić, rođ. Sova).
„U poteškoćama našla bih uvijek veliko razumijevanje kod M. Klaudije, i za to sam joj zahvalna“ (Aida Salvi, rođ. Zamola). „Njezina duboka i nježna sabranost davala mi je dojam duše pune Boga… Svaki put bila sam presretna kad bih je na hodnicima susrela. Svaki put mi se otmjeno poklonila, blago u šutnji se nasmiješila, njezine oči odražavale su pravu nebesku ljepotu. Ponizni Isus sjao je kroz nju“ (Danica Brčić, kasnije s. Amadea).
- dan: Poniznost:
„Mogu posvjedočiti: bila je pravo, potpuno, jednostavno ponizna. Čuvstvena, ali inteligentna. Nije sebi nimalo utvarala, a sve je druge poštovala“ (S. Marija Forst). „Bila je iskreno ponizna, prožeta sestrinskom ljubavlju. Nije mislila na sebe, nego na druge. Svatko joj je mogao sve reći, svaku opomenu, nikako se ne bi uvrijedila“ (S. Klotilda Lažansky). „Bila je prožeta poniznošću, bez ikakve namještenosti. Poniznosti je bila bit njezina duhovnog lika; poniznost, to je Klaudija“ (S. Anđela Zemljak). „Skrivena ljubica se ne vidi, ali se osjeća njezin miris. Tako je bilo i s krepostima M. Klaudije. Nije ih mogla sakriti ni njezina skromnost. Iz njezina lika upravo je zračila svetačka blagost i poniznost“ (Paula Radauš, rođ. Potak).
- dan: S. Ancilla Presečki: Majka Klaudija:
Presveto Trojstvo je uzelo tebe Bol te je klesala, u njoj si rasla,
Još kao maleno, ljubezno dijete. Srce za ljubav sve više je zrelo:
Krsna te milost od prvoga dana Sva si se predala: Božja je volja
Krijepila protiv zala što prijete. Postala za tebe životno vrelo.
Bog, Bog, Bog – Bog, Bog, Bog –
To tajna života je tvog!
Bog, Bog, Bog – Kristova ljubav i blaga dobrota
To ljubav života je tvog! S bića su uvijek odsijevale tvoga.
Bog, Bog, Bog – Njima si uvijek osvajala duše,
To kruna života je tvog! Vodeći sve do dobroga Boga.
Bog, Bog, Bog –
Rano je duša ti nevina, čista
Božje blizine upoznala slasti. I kad je sakrita u uništenju
Svijet se uzalud nadao zlobno Za Boga sazrela duša ti čista,
Pred noge da ćeš mu skršena pasti. Ti si, o Klaudijo, istinski bila
Bog, Bog, Bog – Žrtveno janje Isusa Krista.
Bog, Bog, Bog –
- dan: Djelovanje iz dubinskog uranjanja u Otajstvo Euharistije
Do početka 20. stoljeća djeca se nisu pričešćivala prije 12. godine. Kad je Jerini-Ireni, s tri godine umro otac, a majka se nakon pet godina preudala, djed Mirko Hrvat bio je tada Predsjednik Hrvatskog sabora. Preselili su se u Zagreb. Nastavila je školu kod sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici i u njihovoj crkvi primila je prvu pričest. O tom danu ona sama piše na zamolbu glavarice i ispovjednika: „Veliku sam milost primila na dan prve sv. Pričesti, 1. svibnja 1887. Kroz nekoliko sati bila sam posve odsutna zemaljskom životu, otrgnuta svemu stvorenome, a proniknuta prisutnošću Božjom. Osjećala sam Boga u sebi. Sreća moja bila je neopisiva. Tu istu milost primila sam još dvaput u životu“.
Tu je razlog zašto je mogla biti prema svima uvijek dobra, uvijek pažljiva, uvijek susretljiva. Ništa je nije moglo pokolebati: ni majčin odveć strogi postupci, ni česti premještaji kad očuh nakon djedove smrti nije kao viši vojni časnik imao zaleđe, ni činjenica da joj majka iz nama nepoznatih razloga nije dala završiti glazbenu školu u kojoj je briljirala uz najizvrsnije profesore, niti bol rastanka kada je novcem za tržnicu kupila kartu za Varaždin i samo pismom javila majci da se nalazi u samostanu. Bio je to čas kada je u njezinoj duši sazrela pred kipom Bezgrješne Djevice u Budimpešti sazrela spoznaja da je Bog želi za sebe.
- dan: Prikazala se za žrtvu za obraćenje Rusije, za pad komunizma:
Nakon Oktobarske revolucije Crkva je počela trpjeti na sve strane, posebno u Rusiji. Sv. otac Pijo XI. pozvao je sav kršćanski svijet na molitvu i pokoru. M. Klaudija je tada bila kao pomoćna učiteljica za hrvatske novakinje u Mekinjama. Čula je u duši jasni glas da se žrtvuje za Crkvu, jer „već udaraju po pećini Petrovoj“. Spremno se odazvala: 'Žrtvujem se, Gospodine!' I kasnije je priznala glavarici da su na nju od toga časa došle sve nevolje. Sestre koje su je poznavale kao krasnu vitku osobu, promatrale su kako se sve više grbi, kako teško hoda, a napose nakon tifusa 1941. godine, nakon kojega se više nije oporavila. Jedanaest godina patnji koje je snosila bez ijedne tužbe, bez traženja olakšica, uvijek uronjena u Otajstvo, uvijek spremna s ljubavlju primati sestre koje joj dolaze da se napoje na vrelu koje je teklo iz Kristova Srca. Dok je bila glavarica, u najtežim godinama Prvog svjetskog rata i poraća (1915.-1921. godine), posvetila je 3. veljače 1918. godine samostan tom Božanskom Srcu i zamolila s. Uršulu Bratoljić da naslika to Srce puno ljubavi. Slika se i danas vjerno čuva u samostanskoj kapeli. I vrlo je znakovito da je umrla upravo 3. veljače 34 godine kasnije. Unatoč svemu, znala je govoriti glavarici: „To je strašna bolest, ali ja hoću, hoću, hoću“. Ili: „Posve sam satrvena…, ali ja očekujem dolazak Gospodnji potpunim predanjem: Suscipe me, Domine! – Primi me, Gospodine… Moja smrt možda je veoma blizu. Veni, Domine Jesu! Dođi, Gospodine Isuse!... Mir, mir! Gospodin je u nama, mi u njemu, a sada ga još i posebno tražim. Dođi, Gospodine Isuse, ne kasni!... Uvijek hoću što Gospodin hoće. Zato nema križa, nema trpljenja koje bi mi se činilo preteško. Nema, nema!“
- dan: Preobrazba u ljubav:
Unatoč teškim i često ponižavajućim bolima, zapisala je i ovo: „Hoću da se zahvalna srca uzdignem do izvora svih milosti koje sam, akoprem ponor bijede, primila u svom životu, hoću da se sjetim ljubavi kojom su mi dane. Sve su milosti i dobročinstva izljev Božjeg Srca. 'Bog je ljubav'. Najsnažnije u svome životu okusila sam baš tu ljubav“.
Stoga su tolike osobe mogle priznati da bi joj se mogla pridati titula: Majka Klaudija od ljubavi. Ljubav joj je bila zakon, a ona se očitovala tako da je svaku osobu stavljala ispred sebe. Rijetko je naći osobu koja nikada nije povrijedila ljubav. A upravo to govore listom sve njezine sestre od kojih su neke živjele s njom i više desetljeća. A ako bi u svojoj prenježnoj savjesti osjetila da je u nečemu pogriješila, odmah je išla moliti i najmlađu sestru za oproštenje, a možda dotična nije ni osjetila da nešto nije bilo u redu.
- dan: Vjerna pomoćnica u životnim poteškoćama:
U više navrata opisivali smo razne pomoći za dušu i tijelo, za pronalaženje posla, pomirbu u obiteljima, za dobru ispovijed i nakon desetaka godina života mimo Božje volje kod tolikih osoba. Tijekom prošle i početkom ove godine primile su svete sakramente osobe koje su godinama odbijale Božju milost iz raznih strahova ili nemara. Neka Gospodin bude hvaljen na svemu te neka i dalje pomaže po njezinu zagovoru.
- Ancilla Presečki: Sestra Klaudija:
Bila je obavijena šutnjom, uronjena u sabranost.
Ali njezina šutnja nije bila odsutnost, a njezina je sabranost bila prisutnost.
Šutjela je, sva otvorena osluškivanju božanskih melodija
Koje milosnim valovima struje iz Božjeg Srca u duše.
Šutjela je, držeći svoje srce bez prekida na pateni potpunog predanja Vječnoj Ljubavi.
Šutjela je i u toj šutnji Vječno Prisutnome prinosila svoje sestre i braću.
Zato njezina šutnja nije odbijala – nego privlačila, nije mučila – nego osvajala.
Zato su se u tu šutnju s povjerenjem sklanjale i bune ranjenih naravi,
I krikovi neprihvaćenih boli, i tjeskobe neizvjesnosti i smiješci sreće,
o kojoj se ne govori javno, jer zahvaća intimu duše.
I jer se tajne ne otkrivaju, ona je uvijek ostala malena, i bliza i draga.
Ostala je tiha, uronjena u Prisutnost, SVJEDOK vječno prisutne Božje Ljubavi.
Ostala je naša. Ona – sestra i Majka Klaudija.
[1] Nav. U knjizi: Ante KATALINIĆ, Klaudija svjedoči, Zagreb 1975., str. 104-5.
