Ante Gavranović
Kad govorimo o žarištima u hrvatskom gospodarstvu, obično mislimo na sektore, regije ili problematične točke koje imaju neproporcionalno velik utjecaj na ukupnu ekonomsku stabilnost, rast i održivost. To mogu biti pozitivna žarišta (pokretači rasta) ili negativna žarišta (izvori nestabilnosti, strukturnih problema i rizika).
Sva ta žarišta mogli bismo podijeliti na tri razine: sektorsku, regionalnu i strukturnu.
Sektorska žarišta.
Pozitivna (motori rasta): Turizam – čini oko 20% BDP-a (neizravno i izravno), ali predstavlja i strukturni rizik zbog prevelike ovisnosti. Hrvatska se nalazi među najovisnijim članicama EU o turizmu. ICT sektor – jedno od najdinamičnijih žarišta rasta; izvoz IT usluga bilježi snažan rast, a startup scena (Infobip, Rimac) privlači međunarodni kapital. Energetska tranzicija – LNG terminal na Krku, ulaganja u solare, vjetroelektrane i geotermalne izvore stvaraju novo žarište za budući razvoj.
Negativna (izvori rizika): Prekomjerna ovisnost o turizmu – svaka globalna kriza (npr. pandemija, geopolitički sukobi) izravno pogađa gospodarstvo. Poljoprivreda – laba produktivnost i niska konkurentnost, unatoč potencijalu. Prerađivačka industrija – nedostatak diverzifikacije, slaba modernizacija i manjak ulaganja.
Regionalna žarišta
Istra i Dalmacija – pozitivna žarišta zbog turizma, no i rizična zbog prevelike sezonalnosti i pritiska na infrastrukturu. Slavonija – negativno žarište zbog depopulacije, slabe industrijske baze i iseljavanja radne snage. Za reb – glavno pozitivno žarište, nositelj najvećeg dijela BDP-a i inovacija, ali istovremeno ovisan o centralizaciji državnih institucija i kapitala. Sjeverni Jadran vs. Južni Jadran – žarište konkurencije u turizmu i investicijama.
Strukturna žarišta (temeljni problemi i potencijali)
Demografija – Hrvatska godišnje gubi oko 15.000 ljudi više nego što ih dobije, što je ključno negativno žarište. Radna snaga – manjak kvalificiranih radnika, ovisnost o uvozu radne snage, niski udio STEM obrazovanja. Investicije – relativno niska razina produktivnih ulaganja, osobito u istraživanje i razvoj. EU fondovi – pozitivno žarište; Hrvatska je među vodećima po apsorpciji EU sredstava, no izazov je održivost projekata. Digitalna transformacija – potencijalno vrlo snažno pozitivno žarište, posebno za diverzifikaciju gospodarstva.
Ako bismo ipak izdvojili najveće žarište danas, rekao bih da je to ovisnost o turizmu – ono je i najveća snaga i najveći rizik.
U širem smislu, druga ključna žarišta su: digitalna ekonomija (potencijal rasta),energetska tranzicija (strateški resurs), i, posebno važan čak kritičan izazov, demografija.
Hrvatska se s ekonomskim izazovima i žarištima nosi kombinacijom kratkoročnih mjera i dugoročnih strategija, ali uspješnost tih pristupa je vrlo različita ovisno o području. Mogli bismo reći da je Hrvatska reaktivna kada je riječ o krizama, a nedovoljno proaktivna kada je riječ o strukturnim problemima.
Kad je riječ o ovisnosti o turizmu, vidljivo je da se sve veći naglasak stavlja na diversifikaciju ponude – sve veći naglasak stavlja se na cjelogodišnji turizam (wellness, gastro, kulturni, sportski, MICE turizam). Tu su i nagalšena nastanja u pogledu povećanja kvalitete – ulaganja u luksuzne hotele, infrastrukturu i brendiranje destinacija (posebno u Istri, Kvarneru i Dubrovniku). Sve je više prisutna digitalizacija sektora – razvoj online platformi i sustava za pametno upravljanje turizmom.
Unatoč naporima oko diversifikacije i jačanja ostalih gospodarskih aktivnsti, turizam i dalje nosi oko 20% BDP-a, što nas čini ranjivima na globalne šokove. Nema dovoljno ulaganja u druge sektore koji bi mogli preuzeti dio tereta.
Vlada poduzima brojne mjere kako bi ublažila, a u konačnici i riješila demografsku krizu. Spomenimo samo povećanje naknada za novorođenčad i subvencija za stambeno zbrinjavanje mladih, zatim olakšice za povratak iseljenika – programi za privlačenje hrvatske dijaspore, a u posljednje vrijeme i uvoz radne snage – liberalizacija kvota za strane radnike, osobito u građevini, turizmu i ugostiteljstvu.
Pokazuje se da su mjere velikim dijelom reaktivne i fragmentirane. Nema dugoročne, integrirane demografske strategije. Velik broj mladih i obrazovanih i dalje odlazi u inozemstvo, posebno u Njemačku i Irsku.
Pitanje aktivne radne snage pretvara se, sve naglašenije, u vjerojatno najveći izazov. Mjere koje se odnose na povećanje znanja,ovladavanja vještinama, i zadržavanje mladih naraštaja u zemlji (uvođenje dualnog obrazovanja (spoj škole i prakse) u nekim županijama, Povećanje upisa na STEM studije i ulaganja u znanost, Uvoz radne snage – prema procjenama, više od 150.000 stranih radnika do 2030. Daje tek sporadične rezultate.
Sustav obrazovanja je još uvijek nedovoljno povezan s tržištem rada, a ulaganja u znanost i inovacije su znatno ispod prosjeka EU.
Hrvatska je među vodećima u EU po stopi povlačenja sredstava. Ulaže se uglavnom u infrastrukturu, digitalizaciju, energetiku i obrazovanje. Veliki izazov je održivost projekata – često se koriste sredstva za gradnju, ali ne i za dugoročnu održivost i zapošljavanje. Hrvatska se s izazovima nosi kombinacijom financijskih potpora, EU fondova, poticaja i liberalizacije tržišta rada. Međutim, problem je u nedostatku dugoročne strategije. Umjesto jasne vizije, često se reagira ad hoc, posebno kod globalnih kriza poput pandemije ili energetske krize.
Gospodarska žarišta koja smo spomenuli predstavljaju velike i trajne izazove za Hrvatsku, jer su duboko ukorijenjena u strukturu gospodarstva i društva. Način na koji se s njima nosimo može se opisati kao kombinacija kratkoročnih prilagodbi i dugoročnih strategija, ali često s naglaskom na reaktivne mjere umjesto proaktivnih reformi. Hrvatska ima određene strateške dokumente i planove, ali problem je nedostatak dosljednosti i kratki horizont planiranja. Problem leži u činjenici da se sredstva povlače, ali često bez jasnog dugoročnog učinka. Strategije za demografiju, obrazovanje i turizam postoje, ali se rijetko provode dosljedno.
Ako bismoto sveli na najbitnije, konstatirali bismo da se Hrvatska, posebno na terenu, nosi s trajnim izazovima nosi kroz mjere koje uglavnom gase požare, ali ne rješavaju uzrok problema., uz vrlo ozbiljne regionalne razlikekoje oredstavlajju posebnu opasnost za ravnomjeran i trajan razvitak svih krajeva Hrvatske. Pri tome glavni problem nije nedostatak planova, nego slaba koordinacija institucija i nedovoljna provedba. Hrvatska ima previše regulatornih prepreka – birokracija i sporost procedura, niske kapacitete javne uprave – loša priprema projekata, ovisnost o EU fondovima umjesto razvoja vlastitih izvora rasta.
Zbog toga se često događa da Hrvatska brzo reagira na krize (npr. COVID-19, energetska kriza), ali sporo rješava strukturne probleme (demografija, produktivnost, industrijska diverzifikacija).
