Zadnja subota u srpnju je poseban dan za stanovnike otoka Suska jer tada se slavi Dan Iseljenika. Taj jedinstveni pješčani otok na Mediteranu, zbog teških životnih prilika iza Drugog svjetskog rata napustilo je gotovo svo stanovništvo, odlazeći mahom u iseljeništvo u Ameriku, pa je danas na otoku ostalo živjeti svega 80 ljudi.
Na otoku postoji samo jedno mjesto, Susak - te dva naselja, Donje Selo ili Spiaza, i starije, Gornje Selo. Udaljenost između tih dvaju sela je stotinjak metara, a prometnica koja ih povezuje zapravo je krivudavo kameno stubište koje ide kroz trstiku. Gornje Selo je malo udaljenije od mora, a Donje Selo, odnosno Spiaza, kako sam naziv sugerira, je priobalno.
Velik broj suščanskih (Sansegoti) iseljenika živi u Sjedinjenim Američkim Državama, najviše u Hobokenu, New Jersey. Susak je karakterističan po specifičnom govoru i narodnoj nošnji. foto: https://www.visitlosinj.hr/hr/37-dan-iseljenika-na-susku-supercover-band--millennium-photo.aspx?q=1-1106-1-1
A za iseljenički dan potrebne su pripreme pa se prije proslave Dana iseljenika cijelo selo čisti i uređuje za ovu iznimnu priliku. Na cisterni iza škole postavlja se improvizirana pozornica, na kojoj će biti održan koncert. Ove godine na Dan iseljenika stiglo je ukupno oko 1000 turista te oko 400 iseljenika iz Amerike koji su mahom treća generacija iseljenih Susčana. Ujutro na dan svečanosti, svi oblače svoja odjela za posebne prilike i okupljaju se na trgu ispred pozornice, gdje zabava obično potraje do dugo u noć…
O povijesti /WIKIPEDIJA/
Na otok prvi dolaze Iliri,[3] koji su na Veloj Straži, najvišoj točki otoka (98 m), sagradili obrambenu i dojavnu građevinu. Nakon Ilira dolaze Rimljani. Rimski pisac Plinije spominje Susak kao pješčani otok nedaleko od današnje Pule.
Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine), otok dolazi pod vlast Ostrogota, a od 6. do 10. stoljeća je pod vlašću Bizanta.
Hrvati naseljavaju Susak u 8. stoljeću, a otok u 10. stoljeću postaje dio kraljevine Hrvatske. Na otok dolaze benediktinci, kojima hrvatski kralj Krešimir gradi samostan. Prvi redovnici dolaze iz Osora, a poglavar dolazi iz Monte Cassina u Italiji. Samostan ubrzo prerasta u opatiju.
Prvi pisani dokument koji spominje otok je Mletačka kronika Ivana Đakonina iz 884. godine, u kojem se Susak naziva "Sansegus"'u kojem je zapisan pod imenom.
Otok često napadaju gusari i uskoci, pa se u 12 st. gradi utvrda, čije je ruševne temelje i danas moguće vidjeti u blizini crkve.
Susak je u srednjem vijeku doživio jedan demografski doseljenički val stanovnika iz Sinjske krajine, pa su tako nastali štokavsko-čakavski govori.[4]
U 14. stoljeću opatija se ukida, ali nastavlja djelovati kao samostan sve do 1770. godine. Po ukidanju opatije, otok i imovina pripada osorskom biskupu, koji na Susku osniva župu i na ostacima benediktinske opatije gradi župnu crkvu sv. Nikole. Današnji oltar Gospe Karmelske je izgrađen na svetištu opatije.
Po odlasku benediktinaca otok je imao oko 300 stanovnika.
U 18. stoljeću otok dolazi pod upravu Habsburške Monarhije odnosno Austro-Ugarske, koje gradi odmaralište, lječilište, šetnicu koja spaja dvije najveće pješčane uvale, svjetionik (1885.), te uvodi uredno vođenje zemljišnih knjiga (katastar).
Nakon Austro-Ugarske, otok potpada pod Italiju, koja provodi radikalnu talijanizaciju: talijanski postaje službeni jezik, a sva se imena i prezimena prevode na njihovu talijansku verziju.
Susak na vrhuncu svog razvoja, 1936. godine gradi vinariju, a 1940. tvornicu za preradu ribe. Krajem Drugog svjetskog rata, otok dostiže svoj demografski maksimum - 1876 stanovnika.
Završetkom Drugog svjetskog rata, Susak postaje dio Hrvatske, tj. Jugoslavije. Komunistički režim provodi nacionalizaciju i agrarnu reformu, što je imalo jako loše posljedice za otok. Tvornica za preradu riba se zatvara, a 1960-ih godina počinje masovno iseljavanje[nedostaje izvor]. Čak 1395 Suščana napušta otok zbog političkih i ekonomskih razloga. Svatko tko je mogao, čamcima na vesla bježi u Italiju, a odatle za Sjedinjene države, Hoboken, New Jersey.
