Prekrasna je ova Lijepa naša, ali samo od ljubavi ne može se živjeti, tako je svoj sretniji životni put odlučio u dalekoj Kanadi potražiti i jedan od najomiljenijih i vrlo uspješnih varaždinskih profesora klavira i pijanista, Ivan Kolar. On već treću godinu živi i radi u Vancouveru, ali zasad kao chef, a podučavanje klavira bira kao neku narednu eventualnu opciju. Pa evo njegove priče.
- Ivane kako je u vama sazrijela odluka da unatoč dobroj plaći i sigurnom poslu ipak napustite Hrvatsku?
- Srednju glazbenu školu sam polazio u Varaždinu te sam se u istoj zaposlio 2008. godine kao profesor klavira nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Mogu reći da sam bio uspješan profesor s obzirom na to da sam tijekom devet godina skupio preko 50 nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima s učenicima kao njihov mentor, a isto tako i kao korepetitor. Zbog svih osvojenih nagrada te angažiranosti u radu škole 2016. bio sam promoviran u zvanje profesor Mentor. Cijeli život živio sam u malom selu Veliki Bukovec u okolici Ludbrega te sam svaki dan putovao na posao 40 kilometara.
Zadnjih par godina ostao sam živjeti sam s majkom što je otežalo financijsku situaciju. Isto tako svi moji bliski prijatelji žive u Varaždinu pa je moj društveni život ponekad patio. Gorivo je izrazito skupo te nisam mogao priuštiti odvesti se u Varaždin baš svaki put kad bi se oni odlučili družiti. Mala sredina me gušila, oduvijek sam sanjao živjeti u velikom gradu, putovati na različite destinacije, vidjeti svijeta...ali uštedjeti ili priuštiti bilo što iz Hrvatske je naprosto nemoguće.
Počeo sam googlati kakva je situacija i prilike u svijetu. Znao sam da je Kanada vrlo uređena zemlja, s brojim mogućnostima za posao, zapanjujućom prirodom, no prije toga kad sam čuo za Kanadu prva asocijacija mi je bila zima i snijeg, a hladnoća je nešto što mrzim. No, kad sam pročitao da u Vancouveru snijega i temperatura u minusu zapravo ni nema, a profesori glazbe vrlo traženi jer je popularno da svatko nešto svira.... definitivno sam odlučio da moram učiniti sve da preselim tamo.
- Kakva je bila procedura?
- Prijavio sam za Working Holiday vizu koja se dodjeljuje svake godine samo 275 ljudi i to nasumičnim odabirom te nakon par mjeseci dobio pozivnicu za Kanadu. Tada je počela euforija te ozbiljno proučavanje kako i što jer baš nikog nisam znao tamo. Veliki šok sam izazvao kod svih kada sam najavio otkaz jer se to rijetko događaja u Hrvatskoj da ljudi napuštaju tako dobra radna mjesta, pogotovo u jednoj od najboljih glazbenih škola u Hrvatskoj.
Uspio sam sve organizirati u pet mjeseci te u srpnju 2017. godine sjeo u avion s jednosmjernom kartom za Vancouver. Opraštanje od prijatelja s kojima sam proveo 32 godine te s majkom bilo je neopisivo bolno, ali ideja za promjenom te boljim životom jednostavno me gurala da idem. Stigao sam tamo u ljeto bez posla te bez ikog meni do tada poznatog. Naravno, proučio sam prije odlaska da nije toliko teško naći posao samo treba od početka javljati se na natječaje te čak osobno ulaziti te ostavljati svoj životopis.
- Kako je počela avantura novog zanimanja?
- Nisam se želio zaposliti u školi odmah nakon odlaska. Riskirao sam s otkazom u Hrvatskoj, mada me ravnatelj molio da uzmem neplaćeni godišnji. tako sam želio riskirati i ovdje te pokušati raditi sasvim nešto drugačije mada i sam nisam znao što.Shvatio sam to kao izazov, testiranje samog sebe te avanturu. Bilo je ljeto, a ja u predivnom osunčanom gradu okruženim oceanom. Izlasci u restorane, klubove ovdje podosta su skupi te sam se odlučio zaposliti negdje tako dugo dok ne pronađem neki posao koji će biti dobro plaćen i u isto vrijeme zanimljiv. Pročitao sam da je najlakše pronaći posao kao statist u filmovima posto je Vancouver grad kojeg zovu drugi Hollywood te se većina američkih filmova zapravo snima u ovdje.
- I kako je biti statist, jeste li to radili?
Moj prvi set je bio u "Deadpoolu 2" što mi je bilo skroz zanimljivo i nevjerojatno da sad stojim deset metara od Ryana Reynoldsa i gledam jurnjavu i sudar dva kamiona deset puta za redom. Nakon par mjeseci uvidio sam da to i nije toliko interesantno biti 14 sati na snimanju i gledati jednu te istu scenu bezbroj puta za redom. U isto vrijeme odmah nakon dolaska zaposlio sam se kao perač suđa u jednom restoranu. Nisam planirao ostati dugo tamo, ali mi je šef počeo dodjeljivati dodatne poslove od guljenja krumpira, čišćenja dagnji, sjeckanja povrća...
- I tako krećete u novi posao?
- Nakon kratkog vremena šef me je pohvalio rekavši da je iznenađen mojim radom i načinom kako shvaćam i pristupam svim zadacima koje mi zadaje, a pogotovo jer je znao da sam profesor klavira i da nemam apsolutno nikakvog iskustva u kuhinji. Ponudio mi je stalni posao te da će me trenirati za kuhara. Mislio sam da je to nemoguće, ali sam svejedno prihvatio. Zadavao mi je više zadataka u isto vrijeme, tjerao me da pokušavam svakodnevno provjeravati i zapamtiti apsolutno sve namirnice u restoranu, ispravljao svaki moj tanjur koji sam dekorirao. Bio je vrlo strog, ali u isto vrijeme vrlo strpljiv.
- Kakav je bio osjećaj, to nije lak posao?
- Bilo je teško, ali u isto vrijeme nekako sam se osjećao dobro jer sam počeo uviđati da glazba nije jedino područje u kojem mogu biti dobar. Prijavljivao sam se za poslove kao profesor klavira te dobivao ponude, ali pošto su sve škole tamo privatne, praznici i ljeta nisu plaćena i cijela godišnja plaća zapravo i nije bila veća od rada u kuhinji, dok su privatni satovi s djecom i više nego duplo plaćeni. Odlučio sam da kad se opet poželim baviti glazbom, želim imati svoj privatni Piano studio, a do tada ću se posvetiti kulinarstvu.
- I tako ste ostali u kuhinji do sada?
- Moja viza je istekla nakon godine dana, ali sam opet na sreću dobio i drugu. Jedino pravilo je da se između te dvije vize mora biti tri mjeseca van Kanade te sam odselio u Dublin te radio tri mjeseca u Fine dining restoranu. Po povratku u Kanadu opet sam počeo raditi u istom restoranu, ali me i moj bivši Sous Chef pozvao da im pomognem u novootvorenom Španjolskom Tapas restoranu. Nedugo nakon toga odlučio sam kompletno prijeći u taj novi restoran. Visa pozicija, sasvim drugačiji sistem Tapas stila restorana te bolje radno vrijeme. Bas prošli tjedan Como Taperia proglašen je drugim najboljim novootvorenim restoranom u cijeloj Kanadi.
- Kakav vam je današnji status kao stanovnika Kanade?
- Trenutno sam u procesu za dobivanje statusa stalnog stanovnika, glazba je još uvijek moja strast, ali mi i nekako odgovara ova pauza koja je zasigurno trenutna. Isto tako je tu vlastita satisfakcija da sam talentiran u drugim područjima nevezanim za glazbu. Vidjet ću kako bih mogao u budućnosti spojiti glazbu i kulinarstvo.
- Što vam se posebno sviđa u Kanadi i zašto želite ostati?
- Što se tiče općenitih razlika između Hrvatske i Kanade, putovao sam u neke europske zemlje i prije, ali živjeti i doživjeti Kanadu iznutra je sasvim nešto drukčije. Mogu reći da sam ju doživio kao detoksikaciju uma i duše. Ljudi se ne opterećuju, ne komentiraju te ni ne osuđuju tuđu privatnost. Također je nevjerojatno osjetiti sve pogodnosti tog sistema, blagodati neiskvarenog društva, neagresivnog ponašanja čak i u najopasnijim kvartovima, i još uvijek pravih mjerila vrijednosti.
Lopovi su ovdje kažnjeni i idu u zatvor, bogati plate porez koliko treba, a zlostavljanje u školama je gotovo iskorijenjeno. U Hrvatsku se planiram vraćati samo turistički. Divno je dijeliti život s ljudima iz cijelog svijeta, biti prihvaćen bez predrasuda. dobiti pomoć od nepoznatih ljudi, svih rasa, vjeroispovijesti, seksualne orijentacije te također uzvratiti pomoć nekom koga ne poznajejete.
