Patricia Avila Kuljiš, La Paz, Bolivija: Hrvatsko srce živi i ponosno kuca u meni

Bolivijska arhitektica Patricia Avila Kuljiš, predsjednica Hrvatske zajednice u La Pazu Patricia koja u Boliviji radi na njegovanju i promicanju hrvatskog nacionalnog identiteta, kroz aktivnosti koje su istovremeno prilika mladim generacijama da upoznaju i održe identitet i običaje svojih predaka, dobitnica je i ovogodišnjega priznanja za čuvanje kulturnih i tradicijskih vrijednosti na konferenciji "Utjecajne hrvatske žene/buduće liderice". Iako je od tog vremena prošlo nekoliko mjeseci nas je zanimala njezina i iseljenička priča njezinih predaka. Evo što nam je rekla u ekskluzivnom intervjuu za seriju iseljeničkih priča na portalu HIA.

Kako se obitelj Kuljiš zatekla u Boliviji?

Moj djed Juraj Kuljiš Radišić, došao je kao mlad, bio je prvi Kuljiš u Boliviji, zatim je doveo brata Stjepana i nećaka Matu. Prvo je izabrao Iquique Chile, gdje su mu bila dva brata. Imali su hotel. Kad je hotel je izgorio, a braća su mu umrla, zaposlio se na izgradnji pruge od Arice (Čile) do La Paza (Bolivija). Odlučio je otići u Boliviju, jer je to bila zemlja s puno bogatstva, na primjer rudarstva. Oženio se bolivijskom ženom i imao četvero djece. Stigao je 1920. godine. Bio je vrlo nemirna osoba, otišao je u Boliviju, a zatim u Buenos Aires, Argentinu. Posvetio se trgovini između te tri zemlje, a zatim je proširio svoje poslovanje između Amerike i Europe.

Foto: Moj djed Juraj Kuljiš Radišić

Ove ste godine prvi put posjetili Hrvatsku? 

- Kao predsjednica Hrvatske zajednice u La Pazu Patricia došla sam da bih primila nagradu "Utjecajne hrvatske žene/buduće liderice" Mreže hrvatskih žena. Prije tribine, državni tajnik Zvonko Milas primio je mene i Carlosa Alberta Rojasa Avilu. Djelatnike Ureda upoznali smo s radom hrvatske zajednice u La Pazu, pri čemu je istaknuto da se u novoj Vladi višenacionalne države Bolivije nalazi dvoje Hrvata - ministrica vanjskih te ministar unutarnjih poslova, a Hrvatsko - hispansko društvo održalo je u Etnografskom muzeju tribinu "Tkajući identitet - što znači biti Hrvat u Boliviji". 

- Vi ste rođeni u Boliviji?

- Rođena sam i živim u La Pazu, u Boliviji. Po zanimanju sam arhitektica, ali sam i ljubiteljica dizajna, umjetnosti, povijesti, filozofije, prirode, dobre kuhinje i mira, a iznad svega domovine svojih predaka. Udata sam i imam dvoje djece Carlosa, 30-godišnjaka, s dvije struke, magistrirao je i sada je profesor na sveučilištu i Dalma, 22-godišnjakinja koji studira fiziku. Predsjednica sam Hrvatske zajednice La Paz Bolivija. Radim kao arhitekt koji projektira i gradi zgrade, investitor sam u graditeljstvu. U ožujku ove godine prvi put sam otputovala u Hrvatsku kako bih primila nagradu kao Hrvatska žena od utjecaja 2020, zahvaljujući čemu sam bila u prilici susresti se sa svojom obitelji na otoku Visu. Bilo je to najljepše iskustvo u mom životu te jedva čekam ponovni dolazak u voljenu domovinu.

- Očuvali ste običaje unatoč udaljenosti i prostornoj i vremenskoj, što vas nadahnjuje i kakvi vas osjećaji vežu za Hrvatsku?

- Držim se i bavim se hrvatskim običajima, na primjer, satove hrvatskog kuhanja držim na mreži. Hrvatsko srce živi i ponosno kuca u meni, osjećam zov krvi mojih hrvatskih predaka. Još kao malena kad sam ušla u svoju kuću, prvo što sam vidjela bila je neizmjerno velika oslikana karta, koja mi je pokazala odakle dolazim: Sve je bilo okruženo morem, a isticao se otok Vis. Sa strane u hodniku bilo je nekoliko slika tipičnih hrvatskih nošnji. Čak se i ta naša kuća razlikovala se od ostalih, krovovi su bili vrlo visoki pokriveni crijepom, a prilaz kroz prolaz zvan Kuljiš izgrađen je blokovima od kamena, sve potpuno drugačijie od susjednih kuća. I ja sam se razlikovala od školskih djevojčica, od ljudi s ulice, od njihovih običaja. Oni su spremali drugačiju hranu imali smo svoje posebne vrijednosti, osjećala sam se malo čudno, sve dok nisam pronašla druge Hrvate, s istim očima, obrvama, bradom, bojom kože, bojom i teksturom kose, istim rukama i posebno istim ukusom, vrijednostima i običajima.

Smatram to najvažnijim nasljeđem Hrvata. Kako da ne sanjam da se jednog dana vratim u svojim korijenima. Čeznem za znanjem o Hrvatskoj, želim poljubiti  zemlju, osjetiti milovanje povjetaraca, izgubiti pogled na plavom horizontu mora, želim osjetiti bose noge u tako čistim vodama, želim popiti vino, jesti smokve, mandarine, masline, kozji sir, o kojem je moj djed toliko govorio. Želim osjetiti miris lavande na neizmjernim poljima. To je razlog što, budući da sam tako daleko, želim da mi je Hrvatska blizu.

- Aktivni ste na društvenim mrežama, srećom svijet je postao globalno selo pa nam je sve dostupnije?

- Nekoliko je stranica kojima upravljam, posebno Hrvatskom mirovnom zajednicom Bolivija. Na njoj objavljujem vijesti i sve što istražujem o Hrvatskoj, kao i aktivnosti koje provodimo u našoj zajednici. Osjećam se vrlo ponosno što sam Hrvatica i želim da cijeli svijet zna i cijeni, odakle sam. Želim surađivati kako bi Hrvatska svakim danom bila veća i jača. Želim da Hrvati koji žive u Hrvatskoj znaju za nas. Jako sam sretna što smo zahvaljujući internetu i uspjehu hrvatske reprezentacije i mi Hrvati cijelog svijeta postali popularni i to do te mjere da sam prekoračila u svom osobnom računu ograničen broj prijatelja i brišem ih da bi imala više prostora za Hrvate. Moj novi izazov je odluka da naučim hrvatski jezik i u Zajednici smo s organizirali neke satove.  Pohađam nastavu hrvatskog putem Interneta sa Sveučilištem u Zagrebu, zahvaljujući stipendiji koju sam osvojila od Ureda za Hrvate izvan Hrvatske, a koju je vodio naš Zvonko Milas kojega iznimno cijenim.

- Kolika vam je prepreka jezik?

- Kod kuće su me naučili samo nekim pozdravima i arhaizmima zato hrvatski učim sama. Organizirala sam tečaj hrvatskog u zajednici, tečajeve sam pohađala i na Internetu sa Sveučilišta Aspira i poučavam sve što mogu pronaći. Sada sam kupila knjigu hrvatskog pisca iz Argentine i idem studirati. Vrlo je teško naučiti jezik kad nema životnih komunikacija, ali kad je volja velika i ljubav prema Hrvatskoj daje ti snagu da se svakodnevno trudiš. Nije lak jezik, ali to je moj životni cilj i moram ga postići. Ono malo što sam naučio dijelim drugima. Sada učim ljude u svojoj zajednici koji ne znaju. Također potreba za komunikacijom s Hrvatima širom svijeta prisiljava me da svaki dan naučim malo više.

- Kako je biti Hrvat u Boliviji? 

- Prijatelji Bolivijci nas poštuju i cijene, pozivaju nas na televizijske kanale, izlazimo u tisak Bolivije, pokazujući našu kulturu, do te mjere da su nas pozvali na najveći interkulturalni festival na kojem smo plesali i predstavljali u paradi naše tipične nošnje i zastave koje sami šivamo. U Boliviji ima otprilike 5000 Hrvata, mnogo je poslovnih ljudi, čak su i sadašnji kancelar i dva ministra Hrvati. Iako nije lako biti Hrvat u Boliviji, naime, postoje političke skupine koje nas napadaju. Apsurd je da Hrvate sada napada zemlja koja ih je spremno dočekala u teškim vremenima. Zahvaljujem vam na časti koju ste bi dali ovim intervjuom i pozdrav svima u Hrvatskoj.

- Koliki je problem s pandemijom koronaviusa danas u Boliviji?

- U Boliviji je bilo 135.716 slučajeva, trenutno je 31.550 aktivnih slučajeva i 8001 smrtni slučaj. Ovdje zdravstveni sustav nije dovoljno dobar i nastavljamo s ograničenjima u rasporedu i cirkulaciji.