Američki redatelj i producent hrvatskog podrijetla Nikola Knez svako malo pojavi se u svijetu i s nekim hrvatskim domoljubnim dokumentarnim filmom. Dosad je na raznim prestižnim svjetskim i inim filmskim festivalima osvojio mnogobrojne nagrade i priznanja, ali nažalost o tome se iznimno malo zna u Hrvatskoj, koju redovno posjećuje. Kad dođe, obvezno navrati i u Legrad, malo mjesto nedaleko Drave, gdje je jedno vrijeme u djetinjstvu i živio. O tom mjestu već je snimio i prikazao nekoliko dokumentarnih filmova, a jednog dana, ako će ići po planu, rekao je, da će tamo izgraditi i filmski centar.
Knez živi u Texasu, gdje se i školovao. Tamo ima i svoju filmsku tvrtku „iFilms LLC“, u kojoj nastaju razni i medijski proizvodi. Prije nekoliko godina pokrenuo je i „Hrvatski filmski institut“, tako da se i na taj način i tamo, u dalekom svijetu, o našoj Domovini i te kako čuje. Posebno ga zanima obrada povijesnih tema. Njegov film o Bleiburgu odlično je odjeknuo u SAD-u… Kad smo ga pitali: koliko već dugo živi u Texasu, odnosno što je bio razlog napuštanja Hrvatske, uz ostalo je rekao:
- Iz moje lijepe i konačno slobodne Domovine, u kojoj sam sa velikim žarom i vjerom u izgradnju bolje, bogatije i sretnije budućnosti, po uzoru zapadnih zemalja i konačnog odmaka od autoritativnog komunističkog režima, “potjerala me sila” po imenu “normalizacija ne plaćanja računa” za sve one koji su bili dio vladajuće političke stranke. Neplaćanje računa bio je početak prijevara i korupcije koji su novopečeni “vlasnici” raznih privrednih subjekata dobivali po političkim vezama u procesu poznatom kao “proces privatizacije”. Radilo se u pravilu o davanju društvene imovine u vlasništvo bivšim članovima komunističke partije koji su pristali odmaknuti se od KPJ i stati uz novoosnovanu Republiku Hrvatsku. Samo se mali broj njih snašao u tržišnim uvjetima zapadnog poslovanja. Kompenzaciju svog neznanja i ne brige naplaćivali su neplaćanjem tuđih usluga i rada, a kada i to nije bilo dostatno, počeli su prodavati “dobivenu” imovinu. Ja sam u tom procesu bio zakinut, jer nisam mogao naplatiti svoja potraživanja za usluge koje sam uredno i pošteno odradio, do čak po osam mjeseci. Izdržavao sam takve nepravde par godina i kolapsirao. Postojalo je nekoliko rješenja te nepravedne i financijski nemoguće situacije. Odlučio sam uzeti kofere i otići iz zemlje, te početi iz početka u novim uvjetima.
- Osnovali ste i svoj Filmski studio. Kada, kako?
- Krenuti iz početka, u novom svijetu, pod novim uvjetima nije bilo lako, iako je bilo izazovno. A ja volim mentalne izazove. Nakon kratkog obilaženja većih kultnih mjesta u koja su odlazili svi koji se bave filmom, a to su New York i LA, shvatio sam da se tu nema što tražiti, ako se želi pokrenuti vlastiti biznis i održati na tom tržištu, koje je prije svega prezasićeno. Ujedno, postoji i nekoliko logičnih razloga za neuspjeh ako ste osoba koja baštini vlastitu slobodu i koja drži do svog digniteta. S toga sam donio odluku krenuti put glavnog grada kapitalizma gdje sam se prije svega primio proizvodnje industrijskog i korporativnog filma, reklama, stručnih tehnoloških filmova i dokumentaraca. U kratkom sam vremenu bio odlično prihvaćen od Teksašana. U Houstonu sam donio svježinu Europe, skromnost, radišnost, konzervativne ideološke vrijednosti, nisam bio “Hollywood snob”.
Texas mi je za uzvrat dao drugi dom, masu prijatelja, odlične poslove, otvorena vrata na mnogim razinama, pa je to logičan poslovni put da se otvori vlastita tvrtka, odnosno filmski studio. Počeo sam sa 3D animacijama i vizualnim efektima, a danas pružamo kompletnu uslugu od pisanja scenarija do kompletne proizvodnje filma. Veseli me, najviše, čime se i ponosim, da smo jedan od rijetkih filmskih studija koji ima dugogodišnju konstantu upotrebe najmodernije filmske opreme na svim razinama proizvodnje. Danas je i Films višestruko nagrađivana filmska produkcijska tvrtka u SAD-u. iFilms nudi filmsku i video produkciju, 2D/3D animaciju, vizualne efekte i proizvodnju videoigara. Naš studio stvara vrhunske, originalne i nagrađivane filmove, čija se kvaliteta potvrdila sa 87 američkih filmskih nagrada u raznim kategorijama. Volio bih spomenuti da smo počeli proizvodnju na High Definition Videu, a da danas radimo na filmskom senzoru velikog formata do 12K rezolucije.
- Koliko ste dosad snimili, prije svega, dokumentarnih filmova u svezi stvaranja hrvatske države?
-- Kad sam vidio što se zbiva u Hrvatskom medijskom prostoru, u kojem se ne ulaže u razvoj kvalitete filmske umjetnosti, u kojem se nagrađuje blaćenje svih vrijednosti iz Domovinskog rata, u kojem se obezvrjeđuje i krivotvori Hrvatska povijest, odlučio sam otvoriti Hrvatski Filmski Institut. Počeli smo sa radom 2015. godine, i što sve ima možete vidjeti na www.hfi.mobi. Cilj je instituta proizvoditi inteligentne filmove. A uz te filmove publiciramo, kao jedini u svijetu, i znanstvene članke čime objedinjujemo pojedine teme u jedinstven proizvod. Na našim stranicama možete naći i TV intervjue koji oslikavaju pojedine važne momente Hrvatske povijesti. Nastojimo proizvoditi filmove na hrvatskom i engleskom jeziku, kako bi bili dostupni što većem broju ljudi širom svijeta. Do sada je preko milijun ljudi posjetilo naše stranice, iako još nismo niti na jednom socijalnom mediju. Postoji veliki interes za povijesne Hrvatske teme. Primjerice, film Operacija Oluja, koji oslikava Domovinski rat pregledalo je do sada preko pola milijuna ljudi.
- A, gdje ste sve te filmove prikazali i s kakvim uspjehom?
- Čudesno, ali istinito, sva su vrata zatvorena za klasičnim prikazivanjem mojih filmova, kako u Domovini tako i u dijaspori. To je samo uzrečica, znajući tko kontrolira medijski prostor. Neki znaju reći da sam na neki način onemogućen i od strane desnog političkog spektra, odnosno onih koji načelno zastupaju takve medijske inačice. I taj dio je kontroliran po onima koji tu priču kontroliraju. Dakle, postoje dva kontrolna mehanizma, uglavnom po ljudima koji se boje iznošenja prave istine. Ta situacija je slika identične političke scene u Hrvatskoj, gdje se stalno, “scenski sukobljavaju” u igrokazu, navodna “djeca partizana i ustaša”, nanoseći na taj način, jedinstvenu štetu cijelom Hrvatskom društvu, blokirajući razvoj državnog prosperiteta. Imajući to u vidu, nisam se time previše zamarao, jer je moja publika uglavnom izvan Republike Hrvatske. Važno mi je educirati, informirati i ostaviti traga na svjetskoj sceni putem engleskog govornog područja o nama Hrvatima, kao narodu, civilizaciji i kulturi. Drago mi je vidjeti da i veliki broj Hrvata prati moj filmski institut gdje može vidjeti drugačija djela i saznati puno više nego bilo gdje drugdje.
Ponosim se i time da moji filmovi imaju podosta veliki utjecaj na akademske, vojne, diplomatske i političke krugove, prije svega u SAD-u. Primjerice, film Sunčica koji govori o zlostavljanim Hrvatskim ženama u Vukovaru od strane četnika i srpske vojske, “morao” je biti prikazan u Hrvatskom saboru. Na osnovu njega došlo je do izglasavanja zakona o pomoći svim ženama i muškarcima koji su prošli takve strahote. Film o Bleiburgu pod naslovom, Tito-dozvola za genocid prikazan je Genevi, u Švicarskoj, preko puta sjedišta Crvenog križa te ušao u pismohranu Europske komisije za obilježavanje totalitarnih režima. Bio je jedan od elemenata koji je “pogurao” donošenje zakona o osudi tih režima, obzirom da je glavni stan organizacije u SAD/u. Film Operacija Oluja, prikazan je na Capitol Hillu u Washingtonu DC. Film Američki piloti u Hrvatskoj 1941-1945 prikazao sam na američkom nosaču aviona iz 2 svjetskog rata, USS Lexington, što je bio poseban događaj jer je okupio veliki broj američkog vojnog osoblja i veterana. Ove sam godine imao i prezentaciju na Fullbright konferenciji u Washingtonu DC na kojoj sam govorio o Izbornom zakonu Republike Hrvatske, a sve na temelju istoimenog filma. Inače, Fulbrightov program je vodeći međunarodni program akademske razmjene koji sponzorira Vlada Sjedinjenih Američkih Država. Organizira ga Ured za obrazovna i kulturna pitanja američkog State Departmenta.
Program osigurava približno 8000 stipendija godišnje. Do sada je više od 370.000 ljudi sudjelovalo u programu od njegova početka; 62 Fulbrightovih alumnija dobili su Nobelovu nagradu; 88 ih je osvojilo Pulitzerovu nagradu….Dakle Fulbrightovi bivši studenti uključuju dobitnike Nobelove (62) i Pulitzerove nagrade (88), guvernere i senatore, veleposlanike i umjetnike, premijere i predsjednike država, profesore i znanstvenike, suce Vrhovnog suda i izvršne direktore velikih kompanija. To je impresivni popis osoba na važnim upravljačkim mjestima u svijetu. S toga sam, sa pravom bio oduševljen kad je moja tema i prezentacija pod naslovom “Izazovi demokraciji i izbornom legitimitetu: Republika Hrvatska” bila izabrana sa nekolicinom prijedloga odabranih za cjelovečernju 45-minutnu sesiju na 47. godišnjoj Fulbrightovoj konferenciji, pod imenom Svijet na raskrižju, koje se održalo 8. i 9. studenoga ove godine u glavnom gradu Amerike, Washington, D.C. Pored toga, imam i akademski ulaz za projekcije filmova koji preko mreže doseže preko dvadesetak tisuća konekcija akademika a koji iste filmove koriste na svojim predavanjima pred studentima. Cilj je u budućnosti posluživati i platforme socijalnih medija te će sa time i sve ove teme Hrvatske doći do još veće publike. Pitate me s kakvim uspjehom su prihvaćeni filmovi. Ja bih rekao sa kakvim rezultatom, a rezultat su otvorena vrata američkih institucija u kojima sam, uvijek rado viđen gost.
- Koliko imate pomoći od hrvatskih državnih institucija?
- Dobro pitanje. Jednom sam primio pomoć od Ministarstva hrvatskih branitelja u vrijednosti od 2,470 eura za film Operacija Oluja. U filmu je nastupio američki ambasador Peter Galbraight, kojeg sam snimao u Washingtonu, u Navy Army klubu američkih časnika i koji je dao, nikad prije i nikad poslije jedinstvene izjave. Inače produkcija tog filma je bila iznimno velika.. Moram spomenuti i cijenjenu tvrtku DOK-ING iz Zagreba koja je ljubazno odgovorila i odbila pomoći, no bilo mi je i to drago jer su oni bili jedini od svih tvrtki koji su uopće odgovorili na poziv. Dakle cijela industrija nula, državne institucije 0,1% za film o Hrvatskoj najvećoj vojnoj operaciji. Onda možete misliti kako stoje stvari sa ostalim filmovima! Možemo li reći, pozitivna nula?
- No, Vaši se filmovi mogu besplatno pogledati i na tzv. društvenim kanalima, gdje?
- Sve moje filmove vezane za Hrvatsku možete direktno gledati na stranicama Hrvatskog Filmskog Instituta www.hfi.mobi.
- A, što možemo u budućnosti očekivati iz Vaše filmske radionice?
- Na radnom, montažnom stolu je oko desetak filmova koji čekaju realizaciju. Obrađivat će jasno, Hrvatske teme iz prošlosti i sadašnjosti, poznate persone koje se zalažu za iznošenje istine o Hrvatskoj državi i narodu, koji ukazuju na nepravilnosti i koji se bore za dobrobit, za očuvanje državnosti, za kulturna dobra. Vjerujem da će svi ovi projekti biti gotovi u sljedećoj godini. Moram napomenuti da proizvodnja ovih filmova dolazi na red u moje slobodno vrijeme, s obzirom da mi je glavna privredna aktivnost vezana uz filmsku tvrtku iFilms. U skorijoj budućnosti, na web stranici instituta bit će objavljeni pojedini projekti, pa bih molio zainteresirane ljude i tvrtke koji žele pomoći ili investirati u neke od projekata da su vrata otvorena i da će to uvelike pomoći proizvesti više različitih djela. Konačno, sve to skupa postat će i ostat će vječno zapisano u fundusu Hrvatske kulture, koju će moći observirati cijeli svijet, za sve generacije, sadašnje i buduće. Time se ponosim, vjerujem da bi isti postulati trebali vrijediti i za sve one koji bi u tome htjeli sudjelovati.
- I na kraju, živo nas zanima, koliko u Texasu poznaju Hrvatsku?
- Teksašani vole Hrvatsku, posebno cijene naše hrabre vojnike i ratnike koji su se borili za slobodu, za nezavisnost i samostalnost svoje države. Cijene nas i tim više jer ih podsjećamo na Alamo i Davida Crocketta, dakle na malu skupinu ljudi koji su hrabro stali i položili svoje živote za obranu Domovine. Imamo sličan primjer borbe “Davida protiv Golijata”. To su velika djela. Teksašanima draga. Vole ratnike i vojnike. Nas Hrvate smatraju najboljom vojskom poslije Teksaških rangera, što je lijepi izričaj domaćeg nacionalnog ponosa. Nije im nimalo jasno, i čude se, da su naši veterani podijeljeni u “konzerve sardina” čime gube moć i utjecaj u političkom i javnom životu Domovine. Umjesto da su jedinstveni u jednoj veteranskoj organizaciji. Nije im jasno da se gaze sveta i hrabra načela naših heroja. Nije im jasno da se takva pobjeda tako lako prepušta zaboravu. Neobično mi je drago da sam svojim radom, i ja pridonio oslikavanju i upoznavanju svoje domovine Hrvatske, Teksašanima- rekao je Nikola Knez, čiji je i sin također krenuo njegovim stopama.
