U hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu Mario Filipi je prošao pakao. Tijekom listopada 1991. u krvavoj bitci za oslobođenje ceste koja vodi u Vukovar u selu Marince pogođen je granatom te ostaje bez ruke, noge i mnogih prijatelja s prvih crta bojišta. Proteze su danas ostale i ostaju do kraja njegova života dio njegova svijeta. Međutim, puno je ljudi koji bi nakon ove teške tragedije potonuli, ali ne i ovaj hrvatski dragovoljac. Ako ga pitate što radi, na trenutak se ne može sjetiti što ne radi. On je izniman novinar, pjesnik, glumac, pjevač, fotograf, nakladnik, ribar, voćar, veslač...čovjek koji je dva puta, kao 100 postotni hrvatski ratni invalid, pokušao preplivati i La Manche! Nije uspio, ali, kako kaže, nikad ne reci nikad. Svako malo vraća se u Domovinski rat pa kaže: - Nije mi žao moje ruke i noge, ali mi je jako žao što je deset ljudi poginulo u toj akciji. Ali…najviše mi je žao i najgore mi je, što mi je najbolnija rana, što nismo uspjeli spasiti Vukovar. Istina, rat je davno prošao, ali neke slike ne mogu izblijediti. Ako ga pak pitate, tko su danas njegovi zemaljski anđeli, tu nema dvojbe: to su njegova vjerna supruga i kći.
Međutim, nas je uz ostalo zanimalo, kako je doživio protekle izbore za predsjednika RH, kako je doživio svih osam kandidata?
- Od tih osam, najmanje polovica ih je bolja od pobjednika izbora. Ali i on sam je daleko bolji od barem dvojice ranijih predsjednika. Hrvati su majstori za izabrati negativca. To najviše govori o nama. Pogledajte! Više od polovice naroda nije uopće glasovalo. A imali su bogat i šaren izbor. Dakle, oni se i dalje furaju na frazu: „Nemam za koga glasovati“. Drugim riječima: „Svi su oni budale“. Takav stav je destruktivan. Dok napadaš prijatelja, pobjeđuje neprijatelj. I sami kandidati koji bi trebali biti iz istog tabora žestoko su se međusobno vrijeđali. Nesložna braća i gotovu kuću ruše. Ne može se napredovati uz moto: „Ja sam jedini pametan“. Trebali su se barem sastati, pa ako se nikako ne bi mogli dogovoriti, onda neka izvlače kuglice kao na lutriji, da odrede prvoga kandidata ili kandidatkinju i onda svi „drukaju“ za tu osobu, a ako taj kandidat pobijedi, sve ostale uzima u svoj tim, jer mu ili joj trebaju pametni ljudi, a svi su oni pametni, samo im je ego prevelik. Ali pogledajmo i narod, dakle nas sve, hrvatski puk. Nismo li i mi posvađani međusobno? Niti unutar obitelji nema mira. Braća i sestre ne razgovaraju zbog nasljeđa, muž ženu tuži zbog nekog novca ili obratno, djeca mrze roditelje.... Ljudi pozelene od zavisti kad nekome dobro krene umjesto da se raduju, jer kad krene drugom, znači da si sutra možda ti na redu. Nama je to u tradiciji – „neka susjedu krepa krava“. Još nam puno treba da se toga oslobodimo. Samo karizmatski vođa poput Franje Tuđmana mogao je Hrvate ujediniti. Pa ni on ne bi uspio da nije Milošević bio glup pa nas napao vojskom.
Pelješka „ćuprija“ umjesto pravog mosta
- Na kraju, rekli bismo očekivano, pobijedio je Zoran Milanović, zvani Zoki. To je isti onaj koji je „proganjao“ branitelje kad je bio postavljen šator…
- Na kraju, rekli bismo očekivano, pobijedio je Zoran Milanović, zvani Zoki. To je isti onaj koji je „proganjao“ branitelje kad je bio postavljen šator...
Da je bar progonio samo branitelje i to interventnom policijom i još u crkvi. On je „progonio“ cijelu državu. Uopće nije imao strategiju i koncepciju upravljanja. Ništa nije sagradio, plaće i mirovine nisu rasle, a „lova“ je ipak nekud nestala. Za njegove vladavine već od prije visoki državni dug porastao je za oko 100 milijardi tadašnjih kuna. Evo vam primjera njegovog načina uništavanja države. Poništio je sve ugovore o gradnji Pelješkog mosta koji je 2009. godine već bio preko 20 % sagrađen. Bile su gotove prilazne ceste, riva na Pelješcu za dovoz materijala i opreme, betonara, asfaltna baza, separacija šljunka i ono najvažnije, sa svake strane po pet stupova je bilo ili gotovo ili u gradnji. Jako je važno da je projektiran bio četverostazni most, što znači da je i sama auto-cesta mogla krenuti tim putem preko Pelješca. Projektanti i izvođači su bili hrvatski stručnjaci. Sve je to sadašnji predsjednik, a tada premijer, poništio jednim potezom. Zbog toga su potpuno propale vrhunske hrvatske građevinske firme „Viadukt“, „Hidroelektra“ i dr. Hrvatska jer ostala bez najboljeg dijela građevinske operative, a onda su se svi, uključili i medije, počeli praviti da nikada ničega nije bilo i krenuli od, zamislite, studije o opravdanosti, a gotovo četvrtina posla je već obavljena. Nakon toga Kinezi dobivaju posao, a nekoliko desetljeća ranije naši građevinari su takve objekte gradili u Kini. Kinezi sami čak nisu ni mogli završiti cijeli posao kada im je duboko pod morem zasmetala neka metalna poluga. Morali su pozvati hrvatske stručnjake za podvodno zavarivanje da im uklone tu prepreku. Na kraju, kada je most završen i „našminkan“, nitko namjerno nije primijetio da je on – dvostazna, dakle uzak, narod bi rekao – ćuprija. Sada ni teoretski auto-cesta ne može ići kroz Pelješac. Već su gotovi projekti za gradnju kroz Neum, tako da opet Bosna može zahtijevati kojekakve ustupke da bi bila „dobra“ prema Hrvatskoj. Eto to je primjer destrukcije. To je puno gore nego da je opljačkao državu. Novac je samo papir. Ako ga baciš u peć zaradit ćeš novi, a krivi most će tamo stajati stoljećima.
Heroina jedinstvena u svijetu – „nema ime“
- Međutim, očito da je i veliki broj branitelja i članova njihovih obitelji glasovao za Milanovića…
To je na žalost istina. Branitelji nasjedaju na jeftine trikove. Predsjednik koji ima kako sam kaže, jedan posto vlasti, dijeli braniteljima odličja šakom i kapom naravno državnim novcem, pa tako postaje „dobar“. A glavni prijatelj mu je čelnik neprijateljske tzv. „republike srpske“ sagrađene na nevinoj krvi hrvatskih žrtava. Ono što je apsurdno je da ta odličja daje vojnicima iz HVO-a, dakle onima po kojima su pucali Dodikovi vojnici. Ali naš narod nasjeda na mnogo toga. Takvi smo za sada.
- Nego, svako malo imamo neku aferu. Evo, što kažete na činjenicu da su nam škole pretvorili u „policijske postaje“, da čak ne znamo ni imena djece i učiteljice koja je nastradala u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko…
Pogledajte! I Vi sami kažete „nastradala“, a još joj ni rane na njezinom izmasakriranom tijelu nisu zarasle, ako će ikada zarasti. Ona nije nastradala, nego je brutalno izbodena nožem jer je svojim tijelom spriječila zvijer u ljudskom obličju da pokolje cijeli razred prvašića. Ne znam je li itko svjestan herojskog čina koji je ona učinila. Nenaoružana starija gospođa pred mirovinom stala je pred nož pomahnitaloga koljača primivši 31 ubod. Sam Bog je učinio da preživi.
Usuđujem se reći da je hrabrošću nadmašila sve nas koji smo u ratu nešto radili – sama i nenaoružana, bez znanja borilačkih vještina. Takvih je strahota bilo i do sada osobito u Americi, a nedavno i u susjednoj Srbiji, a na malo drukčiji način i u Crnoj Gori. Ali nitko se nigdje nije zvijeri suprotstavio na ovakav način, barem koliko je meni poznato. Ona je najhrabrija osoba u svjetskim razmjerima. I što se onda događa? Najprije se čudovište proglašava „mlađom punoljetnom neubrojivom osobom“. Sad bi njega jadnog trebalo žaliti. Ministrica ga posjećuje u bolnici tobože „kao liječnica“. Ubojičina majka hladnokrvno, bez vidljivih emocija, priča javnosti već pripremljeno predavanje o svom sinu kojega se i sama boji, pa sada još i nju trebamo žaliti umjesto da ju upitamo kako je to odgojila sina da je postao monstrum. Što je najgore, ni jedne riječi žaljenja zbog nevine krvi dječice, osobito zaklanog dječaka, ni jedne riječi sućuti njegovoj obitelji! Šute raznorazne bogato plaćene udruge za prava žena. Šuti pravobraniteljica za prava djece i za ravnopravnost spolova. Gdje je sada tzv. „Istanbulska konvencija“ koja je tobože trebala štititi žene od nasilja? Šute mediji, oni isti koji su ne baš davno suze lijevali zbog toga jer je jedan ogorčeni čovjek bacio pržene lignje na Pupovca. Sve je pod tepihom. Nema imena ni zločinca, ni žrtve, ni heroine, dakle nema ni zločina.
To je ohrabrenje svakom novom monstrumu koji sprema nešto slično. Već je jedna perverzna djevojka javno napisala imena kolega i kolegica koje treba pobiti. Sljedeći ne će ništa pisati, nego će učiniti. Jedan maloljetnik je u Zadru nožem napao ženu koju ne poznaje. Sada su škole pretvorene u neku vrstu vojarni. Ali kakva korist kad opasnost prijeti od samih učenika? Glavni uvjet za učitelje i nastavnike trebao bi biti poznavanje vještine samoobrane, rukovanje hladnim i vatrenim oružjem, a tako bi se trebali educirati i učenici. Kuda smo to zalutali? Umjesto toga zlikovac je trebao biti na „stupu srama“, izoliran i isključen iz društva do kraja života kao primjer drugima. Ovako zaštićen i nekažnjen, on je „uzor“ drugim perverznim klincima. Takvo ponašanje društva predstavlja upravo poziv novim zlikovcima da to ponove ili učine još nešto gore. Pred školom je već danas trebao stajati spomenik malom nedužnom dječaku i ispod njega spomen-ploča s opisom događaja. Herojska učiteljica trebala je biti svečano proglašena počasnom građankom Zagreba i dobiti nagradu grada Zagreba. U spomen na ugaslo djetinjstvo nesretnog dječaka trebao se je godišnje održavati nogometni turnir i festival mirotvornih pjesama, Umjesto toga tinjajuća bomba je pospremljena pod tepih – možda ne će eksplodirati!?
-Još malo pa će svi pisati i govoriti da smo se u Domovinskom ratu borili protiv „neprijatelja“, odnosno već sada malo tko govori tko su uistinu bili ti neprijatelji…
Nije to uskoro. To je već danas. Već se službeno piše da su ljudi poginuli u Domovinskom u kojemu sam i ja teško ranjen, a trebalo je reći u agresiji Srbije i domaćih Srba na Hrvatsku. Pa čak i za događaje 1945. se kaže da su „blajburška tragedija“, kao da se je tamo dogodio neki katastrofalni potres ili sudar vlakova. Umjesto toga trebalo bi uvijek naglašavati da je to bio blajburški genocid nad Hrvatima. Pogledajte kako često i uporno Židovi ponavljaju riječ holokaust. Mnogima to već ide na živce. Ali njihovo je objašnjenje vrlo uvjerljivo. Kada ne bismo ponavljali, ponovilo bi se. U pravu su. Mi nismo ponavljali, pa se je ponovilo u Vukovaru i na još preko 100 mjesta zločina. Ali zato jer mi ne ponavljamo, čine to Srbi, ali obratno. Sad smo mi zločinci, pa će uskoro možda tvrditi da smo mi napali Srbiju. Našoj srpskoj manjini svakom mogućom prigodom treba predočiti podsjetnik što su sve radili tamo gdje su imali vlast. Umjesto toga, oni postaju dragocjene „ručice“ za izglasavanje zakona, a za uzvrat ih treba „maziti“ golemim svotama novca iz džepa svih nas, pa i onih koji su stradali od iste te manjine. Ali taj novac ne ide ljudima iz srpske manjine. Neki ni danas nemaju struju niti asfalt. Ide neprijateljskim agentima da mogu što bolje raditi štetu Hrvatskoj.
„Nova dijaspora“ je zapravo dezertiranje iz napadnute domovine
- Vi ste 100 postotni ratni vojni invalid. Međutim, jedan dio branitelja kaže da se nisu borili za takvu Hrvatsku. Koliko ima istine u tome?
Sva je istina u tome. Tko bi želio ginuti za korupciju i kriminal? Ali sada kad nam je država takva kakva jest, bolja je nego nikakva. Moramo se i dalje boriti da bude bolja. Bijeg iz Domovine nije rješenje. Meni se ni malo ne sviđa naša „nova dijaspora“. Oni su pobjegli iz Hrvatske koja je ponovo napadnuta, samo bez oružja. I što su oni učinili? Umjesto da se bore za bolju Hrvatsku tamo gdje smo mi stali, oni su dezertirali u Njemačku, Irsku i drugdje, a neki još i psuju svoju Domovinu kao da je ona kriva što je napadnuta. Oni su mladi i jedini pozvani ponovo ju obraniti. Oni se ne moraju bojati smrti jer nitko ne puca na njih. A ipak su pobjegli. Tko bi to trebao učiniti umjesto njih? Mi branitelji iz 1991, sada starci između 60 i 80 godina? Pa čak i kada bi to netko nekim čudom i učinio, oni bi se bez imalo srama vratili i zauzeli ključne pozicije, baš kao i oni iz „minhenskih bojni“ nakon 1995. Domovina je vlasništvo svih, a osobito mladih.
Zločinačka crkva ima sve, a hrvatska Pravoslavna crkva niti registraciju
-A što kažete na činjenicu da još nemamo nacionalnog Muzeja Domovinskog rata, pa čak ni „Braniteljski kulturni centar“, dok razni pupovci diljem Hrvatske svako malo otvaraju nekakve srpske tzv. kulturne centre?
I to je posljedica svega što sam već rekao. Hrvati su poubijani 1945, iseljeni u vrijeme komunizma i ponovo sada u našoj državi i sada nema mnogo onih koji bi formirali hrvatske stranke, a još manje onih koji bi za njih glasovali. Ova „nova dijaspora“ koju sam već spomenuo, nema volje čak ni doletjeti na dan izbora u svoje domicilno mjesto i glasovati. A vlastodršci, dominantno Jugoslaveni, čine sve da im otežaju glasovanje. U toj situaciji manjine postaju moćna sila koja upravlja državom. Ogromni novci odlaze ne samo za „srpske kulturne centre“, nego i za tzv. „Srpsko narodno vijeće“, za njihove novine, pa čak i televiziju, za srpsku gimnaziju s nešto malo učenika, a posebno za Srpsku pravoslavnu crkvu koja prema rezultatima nedavnog popisa pučanstva, ima negdje oko 1.500 deklariranih vjernika. Ta crkva je jedinstvena. Ona nema podružnicu u Hrvatskoj, tako da velik dio novca poreznih obveznika odlazi u Beograd, dok država Srbija toj crkvi ne daje ništa osim zdravstvenog osiguranja svećenika. Sve plaća Hrvatska. U biti, srpska crkva je u Hrvatskoj strana crkva, a ima status kao da je domaća, odnosno kao da je Hrvatska republika u velikoj Srbiji. S druge strane vlada odnosno resorno ministarstvo uporno odbija registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je osnovana prije deset godina, a već pet godina održavaju se redovite liturgije (mise) u Domjanićevoj 5.
Čini to prkoseći presudi Visokog upravnog suda koji nalaže resornom ministarstvu da registrira crkvu. Naravno da je ona trn u oku srpskoj crkvi koja čini sve da se hrvatska crkva ukloni, pri čemu je njezin udarni malj upravo Pupovac. Za tu igru koriste se razni luzeri koji svašta pišu po portalima ne bi li naškodili ugledu hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra Ivanova, uglednog bugarskog svećenika koji je nakon završetka studija teologije na sveučilištu „Sveti Kliment Ohridski“ u Sofiji 30 godina bio svećenik bugarske pravoslavne crkve i tamo i danas ima status protojereja, što bi se u katoličkoj crkvi moglo prevesti kao monsignor. A priče su toliko idiotske da se ne mogu nazvati ni lažima, nego glupostima. Na primjer da uopće nije svećenik, da je „izbačen“ iz bugarske crkve, da je pripadnik neke sekte, pa čak i da je ustaša, da je agent srbijanske BIA-e, da potajno radi za srpsku crkvu i tako što dalje to gluplje. Sve to ide „ad hominem“, jer mu ne mogu naći ni jedan nedostatak u teološkom smislu. A zapravo upravo takvi likovi svjesno ili nesvjesno rade za srpsku crkvu i državu. Ali koji je razlog tolike hajke? Naravno, kao i uvijek u pitanju je novac. Srpska crkva dobiva ga u golemim iznosima, a arhiepiskop Aleksandar bi vjerojatno već davno umro od gladi da nema donacija iz (stare) dijaspore. Ali to nije sve. Srpska crkva je položila šapu na ogromne nekretnine u vlasništvu pravoslavne crkve, ali ne srpske, nego Karlovačke arhiepiskopije koja je službeno bila crkva austrijske monarhije, a u biti hrvatska pravoslavna crkva. Nju je kralj Aleksandar doslovno „kidnapirao“ i protuzakonito ju pripojio srpskoj crkvi, ali ona pravno i kanonski nikada nije ugašena. Sada bi se srpska crkva uknjižila na to golemo blago, ali joj smeta Aleksandar jer je tu podlu zamisao otkrio. Još je veća smetnja zato jer je povjesničar, pa je nama Hrvatima otkrio jedno cijelo poglavlje hrvatske povijesti koje nismo znali, a to je već posebna tema. Pa kada toliko novca ide tamo kuda ne treba, onda je normalno da nema za ono što treba, pa tako ni za muzej, ni za kulturni centar. Srpski „kulturni centri“ su ga pojeli.
Ocrnjivanje hrvatskih branitelja radi stvaranja „treće Juge“
- Što Vas najviše smeta kao hrvatskog branitelja, odnosno stradalnika Domovinskog rata?
A što mI ne smeta? Mi branitelji smo izlog domoljubne Hrvatske. No budući da je Hrvatska „neželjeno dijete“ svjetskih sila koje je trebalo „abortirati“ još 1990, pa kad već „abortus“ nije uspio, već 35 godina se pokušava „sklepati“ neka „treća Juga“. Zato taj izlog treba unakaziti koliko se god može. Kada hrvatski branitelj napravi neku nepodopštinu ili zločin, u velikom naslovu se odmah objavljuje njegovo ime. Poruka je: „Vidite kakvi su oni“. A kad branitelj napiše knjigu kao što je moja knjiga „Nikola Tesla ispod paučine“, ona za medije „ne postoji“. Ne postoji ni Vaša knjiga o suđenju Andriji Artukoviću čija promocija je čak zabranjena na „Interliberu“. Darko Kralj je bio pobjednik paraolimpijskih igara u bacanju kugle i to tako da je u pet hitaca pet puta oborio svjetski rekord. To nikada nitko nije učinio. Ni on za medije ne postoji. Glazba koju pišu ili izvode branitelji također je „nevidljiva“. Branko Čulić Vukovarac ima već nekoliko snimljenih albuma za koje nitko ne zna. I ja sam snimio nekoliko pjesama koje su također „nevidljive“. Ni sam Thompson ne bi mogao učiniti ništa da nije odmah 1991. „pobjegao iz kutije“, pa ga kasnije nisu više mogli zaustaviti. Moj ratni prijatelj Franjo Molnar je likovni umjetnik kojega također mediji ignoriraju, a raznih ljudi koji rade nešto posebno ima još. To su samo oni koje osobno poznajem. Mojoj djeci je moj status branitelja otežavajuća okolnost. Kada su tražili posao, morali su to zatajiti da dobiju posao. Posebna je priča pravosuđe. Branitelja tko god hoće može tužiti za bilo kakvu glupost i uvijek dobije spor. To sam osjetio na svojoj koži i još osjećam. Dakle, koji bi čovjek s ičim od toga mogao biti zadovoljan?
Brojne grane gospodarstva su uništene, ali to ne smeta ni „lijevima“ ni „desnima“
- Želite li još nešto reći, poručiti…?
Ne mogu shvatiti da ni jedan političar čak ni u kampanji za izbore ne spominje obnovu gospodarskih grana koje u Hrvatskoj uopće ne postoje ili životare. Tko je ikada čuo za bilo koji hrvatski rudnik? A bilo ih je još u srednjem vijeku. Gdje je hrvatska crna ili obojena metalurgija? Željezare su ukinute. Čeličana je u bivšoj državi bila u Zenici. Ali to nije u Hrvatskoj. A željeli bismo se ponositi našom brodogradnjom kojom smo dominirali na Jadranu još od srednjeg vijeka. Kako da naš brod bude konkurentan kad uvozimo komponente za njegovu gradnju? Hrvatska je do srpske agresije bila među vodećim zemljama u trgovačkoj mornarici. Među elitom je bilo poduzeće „Jugolinija“. Ali kada je preimenovana u „Croatia line“ morala je nestati s lica zemlje da ne bi brodovi s hrvatskim imenom na boku plovili širom svijeta. Kako je Milanović uništio hrvatsku građevinsku operativu već sam rekao. Drvna industrija nam je i u bivšoj državi „disala na škrge“, a sada je „u komi“. U bescjenje prodajemo vrhunske hrastove trupce i onda skupo kupujemo namještaj napravljen od njih. Kada se hrvatski ribari vrate s mora, već ih čekaju talijanski trgovci i odmah kupuju sve što je najbolje, a onda to voze u Italiju i širom svijeta i u „Ristorante Italiano“ nude „pesce italiane“ („talijanske ribe“). Koliko nam je zemlje prazno i neobrađeno svi znamo. Imamo i danas „jugoslavenski“ Zakon o gradnji koji ne uvažava tekovine novih tehnologija kao što su sunčeva energija, dizalice topline, zbrinjavanje otpadnih voda, desalinizacija mora i dr. Tako bih mogao nabrajati u nedogled. Ali to nikome nije tema. Glavno je da se treba riješiti „desnih“ ili „lijevih“ (kako za koga) i onda će Hrvatska biti sretna. Zato i danas u izuzetno bogatoj državi živimo u kaljuži balkanskog siromaštva i kriminala. Ali sve što sam rekao nikako ne znači da smo propali. Naprotiv! Hrvatska je neuništiva. Sve se može riješiti vrlo brzo, ali uvjet je da narod to bez rezerve želi učiniti. I nikada ne zaboraviti na molitvu Bogu. Uz ta dva uvjeta imamo svjetlu budućnost.
Na slici: Mladen Pavković, Mario Filipi i Danka Dražina.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
