U svijetu koji se svakodnevno mijenja brže nego ikad, rijetko se susreću ljudi koji su cijeli svoj život posvetili jednoj profesiji – ili, bolje rečeno, jednom pozivu. Jedan od njih je Ante Gavranović, doajen hrvatskog novinarstva novinar koji i nakon više od sedam desetljeća rada ne gubi znatiželju, strast ni vjeru u smisao javne riječi. Iako je formalno u mirovini već više od tri desetljeća, i dalje piše, promišlja, komentira i s distance, ali s iskustvom i mudrošću, analizira društvene i medijske promjene. U razgovoru za portal HIA, u kojem je uvaženi kolumnist, prisjetio se svojih novinarskih početaka, etičkih načela koja su ga vodila kroz karijeru, te progovorio o današnjem stanju novinarstva, medijskom kaosu, ali i o ulozi znanja i obrazovanja u društvu. Otvoreno je govorio i o mladim generacijama, turizmu kao strateškoj grani, odnosu politike i gospodarstva te hrvatskom identitetu u vremenu globalnih previranja. Njegove misli i danas podsjećaju na temeljnu istinu profesije: novinarstvo nije posao – to je način života.
- Kako gledate na činjenicu da ste gotovo cijeli život proveli u novinarstvu – smatrate li ga pozivom ili profesijom?
Odgovor je prilično jednoznačan. Otišao sam u mirovinu prije 34 godine (1991), a još sam uvijek aktivan. Već ta činjenica potvrđuje pravilo: jednom novinar, uvijek novinar. Da, novinarstvo smatram pozivom, a ne zanimanjem.
- Jeste li tijekom dugogodišnjeg rada ikada pomislili „odustati“ od novinarstva? Bilo je u dugom profesionalnom životu puno teških trenutaka, izazova i iskušenja. No, nikada nisam pao u napast da „odustanem“. Istina, posljednjih godina sam sebe preispitujem. Postavljam si pitanje ima li to moje „piskaranje“ ikakva smisla i da li nekoga zanimaju napisi nekog starca.
- Postoji li tekst, reportaža ili kolumna na koji ste posebno ponosni i zašto?
Teško je između tisuće tekstova, reportaža ili kolumni izabrati takvo nešto. Meni je draži odabir što se ne moram stidjeti ni jednog napisa tijekom 71 godine novinarskog djelovanja.
- Kako biste opisali stanje novinarstva u Hrvatskoj danas – gdje vidite najveće prednosti, a gdje opasnosti?
- Opasnosti vidim u snažnoj eroziji samog novinarstva i njegove uloge u društvu. Kada sam započinjao raditi novinarstvo je bilo elitno zanimanje, društveno visoko cijenjeno i priznato. Usporedite to s današnjim stanjem. Uzmite kao mjerilo samo gdje se novinari nalaze na ljestvici povjerenja, ne samo u nas. Pripadam generaciji „papirnatog“ novinarstva i nisam do kraja svoj u digitalnom dobu gdje su nastupile ogromne promjene, napose uspostavom i širenjem društvenih mreža. Došlo je do prodora novih informacija, proširio se krug potencijalnih autora. Široki krug ljudi osjetio se pozvanim da plasira vijesti, članke, kolumne. Došlo je do medijskog kaosa. Traži se sve brže kolanje informacija. Upravo brzina sputava novinare/ke da ulaze u dubinu sadržaja, u provjeru činjenica, u prikaz i objašnjenje „druge strane“. To uvelike nedostaje suvremenom novinarstvu. Novinarstvo je počivalo na tri poluge: informirati, educirati i zabaviti. Element edukacije pretežito je nestao iz tog trokuta. Osobno smatram da je time počinjena velika greška i da je veliki nedostatak baš u tome. Moje mlade kolege/ice pretežno ne misle tako. Oni ne cijene U dovoljnoj mjeri znanje, iskustvo. U posljednje imamo brojne pritužbe na nedovoljnu obrazovanost, nedostatak opće kulture, relativno nisku pismenost novinara. Očito imamo vrlo propusnu selektivnost novih novinarskih kadrova. Vrijeme će pokazati tko je u pravu.
Mediji imaju i odgojnu ulogu
- Više puta ste govorili o „zaglupljivanju javnosti“ infotainment sadržajima – što bi mediji mogli učiniti da to zaustave?
- Mediji bi mogli smanjiti „zaglupljivanje javnosti“ infotainment sadržajima na nekoliko razina: 1. Povratak informativnim standardima. Umjesto da vijesti oblikuju prema principu zabave („što šokira, to se klikne“), mediji bi trebali ponovno uspostaviti kriterije važnosti i javnog interesa. To znači davati prednost temama koje doista utječu na društvo – poput obrazovanja, ekonomije, ekologije ili socijalne politike – ispred trivijalnih priča o slavnim osobama i skandalima. 2. Medijska pismenost i edukacija publike. Mediji imaju i odgojnu ulogu. Ako kroz emisije, portale i društvene mreže sustavno potiču kritičko razmišljanje, analiziraju izvore i objašnjavaju mehanizme manipulacije, publika će postati otpornija na površne i senzacionalističke sadržaje. 3. Razvoj javnog novinarstva. Umjesto pasivne konzumacije vijesti, građani bi trebali biti uključeni u proces informiranja – kroz istraživačke projekte, lokalne inicijative i participativno novinarstvo. To jača povjerenje između novinara i publike. 4. Ograničavanje algoritamske ovisnosti. Redakcije često slijede logiku društvenih mreža koje nagrađuju klikove i emocije. Mediji bi trebali razviti vlastite etičke standarde i sustave preporuka koji ne favoriziraju senzacionalizam. 5. Poticaji za kvalitetan sadržaj. Javne politike i fondovi mogu podupirati istraživačko, kulturno i obrazovno novinarstvo. Time se stvara prostor u kojem kvalitetne informacije mogu opstati i bez komercijalnog pritiska. Ukratko: rješenje nije samo u promjeni sadržaja, nego u promjeni filozofije medija.
- Koja je, po Vama, najveća vrijednost novinarskog posla koju nikada ne bismo smjeli izgubiti?
- Smatram da su to četiri temeljne odrednice: profesionalnost, etičnost, vjerodostojnost i kvaliteta. U obrazovnom procesu trebalo bi upravo ovim elementima posvetiti posebnu pozornost. Po meni, te odrednice su „sveto pismo“ novinarstva. Nažalost, dosta su potisnute i svakako više nisu na cijeni na kojoj su bile.
- Hrvatska je zemlja u kojoj je turizam strateška grana – odlučili ste posvetiti knjigu toj temi, zašto?
- Više je razloga tome. Prvi je osobne prirode. Od samih početaka organiziranog turizma zaokupljao me taj fenomen koji je imao i još uvijek ima snažan utjecaj na preobrazbu cijelih krajolika, ali prije svega na promjene u načinu života ljudi, u transformaciji destinacija. Bio sam aktivnim dionikom svih faza razvoja organiziranog turizma od kojih 3 mnoge zanimljivosti nisu zabilježene. Želio sam neke moje spoznaje podijeliti sa zainteresiranom publikom.[Drugi je znatno presudniji; odnosi si se na ljude, pionire, koji su stvarali uvjete da od „Zimmer frei“ prerastemo u jedno od najatraktivnijih turističkih odredišta. Potpuno smo zanemarili te neimare, koji su iz ničega krenuli u – nepoznato. No, podaci zorno pokazuju da se upravo u razdoblju 1965. do 1980. stvorene tri četvrtine najvrednijeg našeg „turističkog blaga“. Gdje su imena ljudi koji su poticali rast i razvoj? Zaboravljena, zanemarena, prepuštena zaboravu. Pri prikupljanju materijala za knjigu obratio sam se čelnicima svih županijskih turističkih zajednica s jedinom molbom da mi pomognu u rekonstrukciji imena ljudi koji nose stvarne zasluge za fenomen turizma u nas. Odaziv pretežno nikakav. Najčešće pod izgovorom da nemaju nikakvu dokumentaciju o tim razdobljima. Sramota! Tvrdoglav kakav sam po prirodi, pokušao sam raznim kanalima doći do najvažnijih stvaratelja. Moja knjiga, ako ikada izađe, hommage je upravo njima. Kasnije, ponio me zanos, pa sam došao do ideje da knjigu proširim sve do današnjih dana, da ukažem na poveznicu razvoja svjetskog i domaćeg turizma. Moja je temeljna odrednica bila prikazati KAKO SE KALIO HRVATSKI TURIZAM. Mnogi, naročito mlađe generacije teško bi i povjerovale i koliko zapravo dugujemo pokretačima raznih aktivnosti.
- Koje biste hrvatske turističke posebnosti istaknuli kao najprepoznatljivije u svijetu, a koje još uvijek nisu dovoljno valorizirane?
- Hrvatska je u svijetu najpoznatija po iznimnoj prirodnoj ljepoti i razvedenoj obali s više od tisuću otoka. Destinacije poput Dubrovnika, Splita, Hvara, Opatije, Plitvičkih jezera, Kornata i Nacionalnog parka Krka već su postale međunarodni simboli hrvatskog turizma. Posebno se ističe Istra koja godinama privlači najveći broj gostiju. Također, hrvatska kulturna baština – uključujući Dioklecijanovu palaču, Dubrovnik kao grad – spomenik UNESCO-a, te Trogir i Šibenik – prepoznata je kao jedinstvena kombinacija povijesti, arhitekture i mediteranskog načina života. U novije vrijeme Hrvatska se afirmirala i kroz nautički turizam te gastro-turizam, s vinima i maslinovim uljem koji su osvojili brojne međunarodne nagrade. Nedovoljno valorizirane posebnosti: Unatoč bogatstvu resursa, postoje brojna područja koja još uvijek nisu dovoljno iskorištena ili prepoznata. Primjerice: - Kontinentalna Hrvatska – regije poput Slavonije, Baranje, Like i Gorskog kotara nude autentična seoska gospodarstva, prirodne parkove i bogatu tradiciju, ali su i dalje u sjeni jadranskog turizma. - Nematerijalna kulturna baština, poput klapskog pjevanja, mediteranske prehrane, čipke iz Lepoglave i Paga, te narodnih običaja i festivala, često nije dovoljno turistički interpretirana. - Industrijska i vojna baština (npr. tvrđave, stari rudnici, vojne utvrde) predstavljaju potencijal za tematski turizam. - Zdravstveni i wellness turizam (npr. toplice u Varaždinskim Toplicama, Krapinskim Toplicama i Daruvaru) mogao bi biti mnogo snažniji adut, osobito u predsezoni i posezoni. - Ekoturizam i održivi oblici turizma također su u razvoju, ali još nisu dovoljno pozicionirani na međunarodnom tržištu. To je, međutim samo dio mogućnost koje nam pružaju sve razgranatiji oblici turizma. Riječ je o stvarnoj diversifikaciji ponude – sadržajno i prostorno.
Turizam djeluje kao “mekana moć” (soft power)
- Koliko turizam utječe na hrvatski nacionalni identitet, a koliko na međunarodni imidž zemlje?
-Turizam u Hrvatskoj ima snažan utjecaj na oblikovanje i očuvanje nacionalnog identiteta. Kroz predstavljanje kulturne baštine, tradicije, jezika i običaja, turizam potiče ponos građana i svijest o vlastitom kulturnom bogatstvu. Manifestacije poput Sinjske alke, Đakovačkih vezova ili Riječkog karnevala ne služe samo zabavi, već i očuvanju identiteta i prenošenju tradicije mladim generacijama. Istodobno, turizam potiče lokalne zajednice da obnavljaju i njeguju tradicijske zanate, glazbu, gastronomiju i arhitekturu, čime se čuva autentičnost hrvatskog prostora. Međutim, masovni turizam ponekad dovodi do komercijalizacije kulture, što može ugroziti izvornost i dovesti do površne prezentacije identiteta. Na međunarodnoj razini turizam je jedan od najvažnijih promotora Hrvatske. Zahvaljujući turizmu, Hrvatska se u svijetu prepoznaje kao atraktivna, sigurna i gostoljubiva mediteranska zemlja bogate povijesti i očuvane prirode. Kampanje poput “Croatia – Full of Life” te popularnost hrvatske obale, otoka i kulturnih lokaliteta doprinose stvaranju pozitivnog i prepoznatljivog imidža države. U tom smislu, turizam djeluje kao “mekana moć” (soft power) – sredstvo kojim zemlja gradi svoj ugled, privlači investicije i jača međunarodne odnose. No, važno je istaknuti i odgovornost: prekomjerni turizam ili loše upravljanje destinacijama mogu narušiti taj imidž, posebno ako se pojave problemi poput prevelikih gužvi, ekoloških pritisaka ili neodrživog razvoja. Turizam u Hrvatskoj ima dvosmjerni utjecaj: iznutra jača nacionalni identitet, a izvana oblikuje međunarodni ugled zemlje. Kvalitetno upravljanje turizmom stoga nije samo gospodarsko pitanje, nego i kulturno i strateško pitanje nacionalnog predstavljanja u svijetu.
- Kao novinar, ali i kao gospodarstvenik, često ste upozoravali na manjak vizije i kadrovske politike u Hrvatskoj – je li se tu išta promijenilo?
- Nažalost, ne. Samo malo pomnija analiza pokazuje da godinama patimo od negativne selekcije kadrova, što se nepovoljno odražava na funkcioniranje pojedinih institucija, najčešće u javnom sektoru. Ipak su stranačke veze dominantne u odabiru ne samo dužnosnika. Na takav tijek događaja sasvim sigurno ima utjecaj proces iseljavanja, jer nam najkvalitetniji mladi kadrovi svoju sudbinu i karijeru traže u inozemstvu. Činjenica je da Hrvatska i dalje pokazuje kroničan manjak strateške vizije, osobito u povezivanju dugoročnih razvojnih ciljeva s kadrovskom politikom. Promjene koje se događaju uglavnom su kozmetičke: novi akteri u institucijama ili na političkoj sceni često nastavljaju stare obrasce – političku lojalnost iznad kompetencije, kratkoročne interese iznad strateških planova. U nekim segmentima, poput digitalizacije uprave, zelene tranzicije ili turizma, ima pomaka — ali ti su pomaci fragmentirani i često ne rezultiraju sustavnom promjenom jer nema kontinuiteta u provedbi. Hrvatska i dalje nema jasan nacionalni okvir koji bi spajao obrazovnu politiku, tržište rada i industrijski razvoj u jedinstvenu viziju. Drugim riječima, nije problem samo u nedostatku kadrova, nego u nedostatku koncepta što se s njima želi postići. Kadrovsku politiku i dalje često diktira politika, a ne strategija.
Slaba institucionalna kultura dijaloga
- Kako vidite današnji odnos politike i gospodarstva – ima li dovoljno prostora za stručnost i znanje?
- Odnos politike i gospodarstva u Hrvatskoj i dalje je izrazito asimetričan – politika ima prevelik utjecaj, dok gospodarstvo i stručnost često ostaju u ulozi „izvođača radova“, a ne stvarnih partnera u kreiranju politika. U teoriji, postoji prostor za stručnost i znanje, ali u praksi on se rijetko koristi. Političke odluke često se donose pod pritiskom kratkoročnih interesa ili populizma, a ne na temelju ekonomskih analiza i dugoročnih strategija. Gospodarstvo tako postaje reaktivno – prilagođava se političkim odlukama umjesto da ih suoblikuje kroz argumente, podatke i stručne prijedloge. Ono što dodatno otežava situaciju jest slaba institucionalna kultura dijaloga: Hrvatska nema stabilne forume u kojima bi politika, znanost i gospodarstvo trajno surađivali na strateškim pitanjima. Umjesto toga, stručnjaci se često angažiraju ad hoc, kad treba „popuniti sliku“, ali rijetko sudjeluju u stvarnom odlučivanju. U takvom kontekstu stručnost postoji, ali nema političku težinu. Znanje se cijeni deklarativno, a ne operativno. Pravi izazov je stvoriti sustav u kojem su kompetencija i rezultati važniji od političke pripadnosti – i to ne samo u javnom sektoru, nego i u načinu na koji se politika odnosi prema poduzetništvu i investicijama.
- Koliko su mlade generacije novinara i poduzetnika spremne preuzeti odgovornost u izgradnji hrvatskog društva?
- Mlade generacije u Hrvatskoj pokazuju više inicijative, otvorenosti i spremnosti na promjene nego prethodne, ali sustav im i dalje rijetko daje stvaran prostor za djelovanje. Kod mladih novinara vidi se veća profesionalna etika, kritičnost i želja da novinarstvo ponovno postane društvena korektivna snaga – no pritom se suočavaju s nesigurnim uvjetima rada, pritiscima uredničkih politika i nedostatkom institucionalne zaštite. Kod mladih poduzetnika situacija je nešto bolja: raste broj onih koji se ne boje riskirati, uvoditi inovacije i raditi globalno. No, i tu postoji prepreka – birokratski okvir koji često guši inicijativu, te društvena klima koja još uvijek sumnjičavo gleda na uspjeh. Drugim riječima, spremnost postoji, ali sustav ju ne zna prepoznati ni podržati. Mnogi mladi svoju energiju i ideje ne mogu realizirati unutar hrvatskih struktura, pa ih prenose vani – fizički, kroz odlazak, ili digitalno, kroz projekte koji ne ovise o lokalnim okvirima. Ako bi Hrvatska željela dugoročno napredovati, upravo bi ta generacija – novinara koji traže istinu i poduzetnika koji stvaraju novu vrijednost – trebala postati temelj nove društvene paradigme, a ne njezin marginalni glas.
- Što za Vas osobno znači hrvatski nacionalni identitet u 21. stoljeću?
- Prije svega neizreciv ponos prema samostalnoj domovini, njenom identitetu. Hrvatski nacionalni identitet u 21. stoljeću za mene znači spoj tradicije i suvremenosti — osjećaj pripadnosti narodu s bogatom poviješću, ali i svijest da se ta pripadnost mora razvijati i prilagođavati vremenu u kojem živimo. To nije samo zastava, himna ili povijesni junaci, nego i vrijednosti poput zajedništva, poštovanja različitosti, ljubavi prema prirodi, jeziku i kulturi. U globaliziranom svijetu, gdje se granice identiteta sve više brišu, hrvatski identitet vidim kao svjesno njegovanje posebnosti – jezika, običaja, kulturnog nasljeđa i načina života – ali i otvorenost prema svijetu. Biti Hrvat danas ne znači zatvarati se u prošlost, nego iz nje crpiti snagu i samopouzdanje za sudjelovanje u globalnim procesima bez gubitka vlastitog korijena. Drugim riječima, hrvatski nacionalni identitet za mene je osjećaj ponosa, odgovornosti i povezanosti s drugima – identitet koji u sebi nosi i more i planine, i tradiciju i inovaciju, i prošlost i budućnost.
Deglobalizacija kao nova paradigma 21. stoljeća
- Kako globalizacija i članstvo u EU oblikuju hrvatsku posebnost – više kao prijetnju ili kao priliku?
- Deglobalizacija, proces usporavanja i fragmentacije svjetskih gospodarskih veza, postaje nova paradigma 21. stoljeća. U svijetu obilježenom pandemijom, ratovima, energetskim krizama i sve većim nejednakostima, države pokušavaju skratiti lance opskrbe, vratiti proizvodnju kući i zaštititi ključne sektore. Za mala i otvorena gospodarstva poput Hrvatske, to postavlja ključna pitanja: kako se prilagoditi, može li se izgraditi otpornost i gdje su mogućnosti za ekonomski zaokret? Od devedesetih godina Hrvatska se postupno integrirala u svjetsku ekonomiju: liberalizacijom trgovine, privatizacijom, ulaskom u WTO, zatim EU. No ta je integracija bila asimetrična – Hrvatska uvozi tehnologiju, kapital i gotove proizvode, a izvozi sirovine, poluproizvode i, sve češće – ljude. Rezultat: visoka uvozna ovisnost, slaba industrijska baza, ovisnost o turizmu i doznakama iz inozemstva. U novom globalnom kontekstu, Hrvatska se suočava s nekoliko prijetnji: Pucanje globalnih lanaca opskrbe → manjak sirovina i repromaterijala (npr. prehrambena industrija, farmacija). Rast cijena energije i hrane → udar na standard građana. Geopolitička nestabilnost → smanjenje ulaganja i trgovine s nestabilnim regijama. Pritisak na reindustrijalizaciju → ali bez jasne strategije i radne snage.
Deglobalizacija tjera države da same proizvode ono što im je ključno. No Hrvatska je, paradoksalno, odustala od vlastite proizvodnje – od industrije do hrane – upravo u trenutku kad je samodostatnost postala globalna valuta. Unatoč izazovima, deglobalizacija otvara i prilike: Kraći opskrbni lanci: Europske tvrtke traže bliže lokacije za proizvodnju – Hrvatska bi mogla privući investicije u elektroniku, farmaciju, obradu hrane. Energetska tranzicija: obnova brodogradilišta za zelene tehnologije, solarna industrija. Zelena i digitalna reindustrijalizacija: kroz EU fondove moguće je izgraditi novu vrstu industrije – modernu, održivu, pametnu. Međutim, za to je potrebna državna strategija, obrazovni sustav usklađen s novim potrebama i volja za smanjenje uvozne ovisnosti. Hrvatska ekonomija izrazito ovisi o turizmu – gotovo 20 % BDP-a dolazi iz tog sektora. No upravo je turizam najosjetljiviji na krize: pandemije, ratove, energetske nestabilnosti, klimatske promjene. U deglobaliziranom svijetu turizam više nije jamac stabilnosti – već faktor ranjivosti. To dodatno naglašava potrebu za diversifikacijom 8 Hrvatska zasad nema jasnu poziciju prema deglobalizaciji – ni kao prijetnji ni kao prilici. Strategije se donose parcijalno, uglavnom u skladu s EU regulativama, a ne nacionalnim interesima. Bez strateškog promišljanja, postoji opasnost da će Hrvatska u deglobaliziranom svijetu postati još marginalnija – tržište bez industrije, skladište bez proizvodnje, zemlja izvoza radne snage.
- Može li Hrvatska uspjeti u globalnom natjecanju ako ne razvije jasno prepoznatljiv identitet?
- To može biti nova prilika za redefiniranje razvoja. Deglobalizacija ne mora biti loša vijest. Za Hrvatsku to može biti šansa da konačno okrene razvoj prema unutra – da se fokusira na samodostatnost, kvalitetnu proizvodnju, otpornost i pametnu industriju. No za to je potreban novi ekonomski narativ, izvan logike turizma i uvoza. Pitanje je: hoće li Hrvatska čekati da joj se budućnost dogodi – ili će je početi planirati? S više od 20 % BDP-a koji dolazi iz turizma, Hrvatska se u globalnoj podjeli rada smjestila kao sezonski servis europskog tržišta. U deglobaliziranom svijetu – u kojem su poremećaji česti, putovanja ograničena, a klimatski ekstremi sve prisutniji – takva ovisnost postaje izvor nestabilnosti, a ne sigurnosti. Turizam, koliko god bio važan, ne može biti temelj dugoročne otpornosti. Hrvatska treba diversifikaciju, a deglobalizacija otvara prostor upravo za to – povratak industriji, jačanje prehrambene samodostatnosti, razvoj zelene i digitalne ekonomije. Novi kontekst, stare slabosti. Deglobalizacija podrazumijeva repatrijaciju proizvodnje, jačanje regionalnih opskrbnih lanaca, energetsku tranziciju i stvaranje strateških zaliha. Europska unija kroz zelene i digitalne planove financiranja potiče upravo takve procese. Hrvatska, međutim, ulazi u tu fazu s ozbiljnim ograničenjima. U ovom trenutku Hrvatska ne koristi potencijal skraćenih lanaca opskrbe koji bi je, zbog geografske blizine velikim tržištima i članstva u EU-u, mogli pretvoriti u čvorište srednjoeuropske proizvodnje. Prilika za reindustrijalizaciju? Upravo u okolnostima deglobalizacije Hrvatska ima priliku za ponovni razvoj industrije – ali ne po starom modelu. Riječ je o novoj, "pametnoj" industriji: energetski učinkovitoj, tehnološki naprednoj, zelenoj i orijentiranoj na dodanu vrijednost. Sektori poput: farmaceutike i biotehnologije, obrada hrane i drva, elektronike, mehatronike, brodogradnje za zelene tehnologije mogu postati temelji otpornog gospodarstva, ako postoji politička volja i strateško usmjeravanje. Treba shvatiti da deglobalizacija nije privremeni šok – to je strukturna promjena globalnog okvira. Zemlje koje se ne prilagode bit će izložene nestabilnosti, uvoznoj inflaciji i tehnološkom zaostajanju. Hrvatska, s neiskorištenim potencijalom, nalazi se pred izborom: ostati pasivna periferija europske ekonomije ili iskoristiti trenutak za novi razvojni smjer. Kao i mnogo puta dosad, ključno pitanje ostaje – postoji li politička hrabrost za promjenu.
- I dalje pišete i u poznim godinama – odakle crpite energiju i motivaciju?
Na samom početku ovog razgovora naglasio sam da novinarstvo ne promatram kroz prizmu zanimanja već životnog poziva. Možda će zvučati isprazno ili čak smiješno, ali ja se i danas veselim svakom objavljenom članku ili kolumni. U mom dnevnom rasporedu je nekoliko sati u radnoj sobi. To me održava i, što je osobno jako važno, još uvijek veseli. Posljednjih godina sam, nažalost, radnu sobu sve češće mijenjao za bolesnički krevet gdje sam nastojao održavati uvriježene radne navike i aktivnosti. I spomenutu knjigu sam najvećim dijelom napisao u krevetu. Uostalom, tako sam pripremao i odgovore za ovaj razgovor.
- Kako biste voljeli da Vas pamte kolege, čitatelji i javnost?
- Iluzorno je očekivati da će te kolege, čitatelji ili javnost pamtiti. Samo posljednjih pet-šest godina umrlo je nekoliko novinara, vjerojatno najistaknutijih pojedinaca našeg doba. Koliko ih se prisjećamo, koliko pamtimo? Kad je u posljednjih 20 godina neki novinar/ka dobio javno priznanje izvan same struke? Pamtite li da da je netko iz naših redova dobio državno odlikovanje? Ne možete, jer toga jednostavno nije bilo? Nedavno je bila prigoda kad su takva priznanja dodjeljivana zaslužnima u kulturi i znanosti. Ali, tko se prisjeća novinara. Oni služe za druge svrhe. Ipak, kad bih mogao birati po čemu bi me se moglo pamtiti, odabrao bih osobni doprinos razvoju gospodarskog i turističkog novinarstva. Bilo bi mi drago da me se prisjete kao čovjeka koji se uvijek zalagao za razvoj i ugled profesije. I koji je u odlučnim trenucima vodio našu strukovnu organizaciju na ispravan način.
- Da danas ponovno započinjete novinarsku karijeru – biste li išli istim putem?
- Da. Unatoč brojnim nedaćama i otežanim okolnostima koje sam imao na tom putu, ne bih gotovo ništa mijenjao.
Iz biografije
Ante Gavranović hrvatski je novinar i publicist (1933.). Rodio se u Lovreću, u Imotskoj krajini. Novinarstvom se počeo baviti 1954. u listu Privredni vjesnik, u kojem je bio suradnik, urednik, pomoćnik glavnog urednika, glavni urednik (1967.-1971.), direktor i glavni urednik (1972.-1981.) i direktor NIRO Privredni vjesnik (1981.-1991.). Od rujna 1991. do kraja 1994. radio je kao član Upravnog odbora u koncernu Končar, a do 1996. kao savjetnik predsjednika Uprave. Od 1997. glavni urednik lista Končarevac do lipnja 2012.
Vraća se novinarstvu 1997., ponovo u Privredni vjesnik, gdje vodi međunarodne gospodarske odnose i posebne projekte razvijajući Grupu Privredni vjesnik (Studio za poslovne usluge i BINOZA-Press).
Člancima, komentarima i studijama sudjelovao u periodicima i zbornicima INA (1972.-1992.), Naše teme (1978.-1982.), Banka (1989.-1992.), Hrvatsko gospodarstvo (1991.-1993.), Poslovna komunikologija (Zagreb, 1991.), Novinarstvo i svjetovi komunikacije (Osijek, 1994.), Istraživačko novinarstvo (Zagreb, 1995.). Bio je kolumnist VUS-a (1972.-1977.) i Slobodne Dalmacije (1984.-1992.).
Pokretač je i izdavač niza gospodarskih i drugih edicija, monografija i knjiga (ABC privrede Jugoslavije, Priručnik Hrvatska, Mala turistička biblioteka, Održivi razvoj) kao i niza specijaliziranih poslovnih izdanja. Autor je sljedećih publikacija: Jugoslavija u borbi za ekonomsku stabilizaciju (suautor A. Jukić), Zagreb, 1985.; Jugoslavija u suvremenom svijetu (1988.), Medijska obratnica (2006.), Mediji, mitovi i stvarnost (2009.), Poslovno novinarstvo (2011.), Mediji, turizam i javnost (2015.).
Bio je član Saveznog odbora Saveza novinara Jugoslavije (1969.-1971.), potpredsjednik Društva novinara Hrvatske (1971.-1972.), član Izvršnog odbora DNH i predsjednik Fonda solidarnosti (1977.-1990.), predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (1991.-1995.), potpredsjednik HND (1995.-1997.), prvi predsjednik Udruge novinskih izdavača u HUP-u (2002.-2006.), predsjedavajući Udruge novinara srednje Europe u okviru Europske udruge novinara (2001.-2002.), dugogodišnji član Središnjeg odbora i potpredsjednik Skupštine Hrvatskog pokreta za Europu.
Jedan od osnivača i član Predsjedništva Zavičajnog kluba Imoćana u Zagrebu (1984.-1992.), od 1992. Njegov predsjednik. Jedan od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora (1993.) Predsjednik Skupštine Međunarodnog centra za obrazovanje novinara - ICEJ (2005.-2008.)
Dobitnik je brojnih odlikovanja i priznanja: Križ za zasluge I. reda SR Njemačke (1988.), Orden rada sa zlatnim vijencem (1990.), Veliki križ za zasluge Vlade Pokrajine Štajerske (2003.), Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića (2004.), Križ za zasluge Republike Austrije (2005.). Dobitnik najvišeg hrvatskog priznanja za novinarski rad – nagrade „Otokar Keršovani“ (1984.) te CROMA – nagrade za životno djelo (2003.). Dobitnik nagrade „Zlati hleb“ (2007.) Londonske škole za odnose s javnošću i Slovenske akademije za odnose s javnošću za osobite zasluge za razvoj industrije komuniciranja i odnose s javnošću, zatim nagrade „Josip Kulušić“ HHO-a za životno djelo (2008.), nagrade za doprinos razvoju poslovnog novinarstva (LIDER, 2015.) nagrade Međunarodnog kluba laureata „Stvaratelji za stoljeća“ za doprinos promociji poduzetništva (2017.) nagrade Marko Polo za životno djelo koje dodjeljuje FIJET...
