- Svaku politiku pa i stranačku promatramo kroz tri načela ili tri imperativa. To su, logika, etika i patrija. Ako se ne poštuju ta tri načela, politika ne vrijedi ništa i raspada se. U Hrvatskoj politici su pogažena sva tri ta načela, nema ni logike, ni etike ni patrije, i mogao bih sada kazati bezbroj činjenica i primjera u kojima se to bjelodano pokazuje, ali bilo bi predugo, ali i jako tužno i tragično priznati da smo postali toliko izopačeno društvo koje se bavi progonom jednog hrvatskoga pozdrava kao neokajanim krimenom nacije, dok istodobno svakoga dana iz zemlje izbijaju kosti naših žrtava iz oba zadnja rata, od Petrovačke dole do Bleiburga, a da u ovoj travestiji apsolutno nikoga nije briga niti traži ičiju odgovornost. Teško je zamisliva sramnija moralna kontradikcija u koju može dospjeti i živjeti jedna država, dakle da lovi glave autora „ustaških“ grafita, ali ne i glave ubojica Hrvata. Uostalom, dovoljno je kazati da takva politika ni jednom gestom nije iskazala poštovanja idealistima i zaslužnicima kao što su Zvonko Bušić, Nikola Štedul, Tomislav Merčep, Slobodan Praljak, ali je „duboki naklon“ iskazala zločincu Budi Lončaru, nekim nastranim medijskim ličnostima – rekao nam je na početku razgovora Ivica Marijačić, glavi urednik Hrvatskog tjednika, koji već godinama kontinuirano izlazi, ali bez ikakvih dotacija, odnosno financijske i ine pomoći.
Kako to uspijeva? -pitamo ga.
- Već smo desetak godina, a službeno zadnjih četiri ili pet, najprodavaniji politički tjednik u Hrvatskoj. Dakle, na tržištu smo i od prodanih primjeraka ostvarujemo dovoljan prihod za sve naše potrebe, za troškove tiskanja, plaće i honorare i sve ostale troškove, pa mogu reći da danas Hrvatski tjednik nema nikakvih dugova ni prema komu, plaće i honorari su među najvišima u Hrvatskoj u novinskom sektoru. Naravno, ne razmećemo se, ne rasipamo, živimo skromno i radimo koliko god treba, ne gledajući je li svetac, nedjelja ili koji drugi neradni dan. Svojom uređivačkom politikom smo stekli povjerenje kod velikoga broja čitatelja, ljudi su se uvjerili da je Hrvatski tjednik vjerodostojno glasilo iza kojega ne stoje nikakvi zakulisni klanovi ni mutni interesi ni politički lobiji, pa nas čitaju i oni koji ne dijele naša politička uvjerenja. Imamo prepoznatljivu demokršćansku ili konzervativnu političku orijentaciju kako može i jedini tiskani medij u Hrvatskoj, ali ne mislim da je u tome poanta našega uspjeha i opstanka. Mi otvaramo teme koje su namjerno potiskivane i prešućivane u Hrvatskoj, obrađujemo one koje se drugi ne usuđuju, naravno i one o kojima i drugi pišu, ali ih obrađujemo na jedan vrlo drukčiji informativan i analitički način, iz nekoga kuta koji je dosad mnogima bio nespoznatljiv i koji otvara novi pogled na problem. U tom smislu, porušili smo mnoge laži i mitove, kako povijesne, tako i aktualne. Zato čitatelji reagiraju riječima da Hrvatski tjednik jedini danas piše istinu. Hrvatski tjednik od samoga početka čvrsto je na stajalištu da ne će robovati nikakvim dogmama, autoritetima i stereotipima nametnutima u bivšoj okupacijskoj i zločinačkoj Jugoslaviji. Zato je Hrvatski tjednik kroz više od 20 godina stekao reputaciju koja se danas teško može poljuljati difamacijama konkurencije. Nikada nismo dobili ni tražili pomoć od državnih institucija, izravno od države ne bih ni tražio ni prihvatio dotacije jer smatram da bi u tom slučaju prestala naša sloboda i neovisnost. Ako bismo spali na takvo što, bilo bi to zbogom novinarstvu, postali bismo PR neke od institucije ili režima. Štoviše, ponosan sam što Hrvatski tjednik svake godine u sklopu raznih doprinosa i obveza uplati državi iznos od nekoliko stotina tisuća eura, premda me, moram priznati, ispunjavaju gorčinom dvije stvari.
Koje su to?
- Prva je da se i od našega novca, dakle, plaćaju i održavaju protuhrvatski medijski projekti i projekti u kulturi, odnosno politike koje u svojem poslu definiramo kao neprijateljske prema Hrvatskoj, a druga je da zbog toga što smo slobodni i nismo omiljeni političkoj hijerarhiji gospodarstvenici iz straha da ne dođu pod udar vlasti izbjegavaju oglašavanje u Hrvatskome tjedniku, pa sve oglase i promidžbene poruke daju medijima koji su daleko ispod popularnosti Hrvatskoga tjednika, a neka uopće nemaju čitateljsku publiku, ali su po volji politike. Zato smo, htjeli ne htjeli, orijentirani na tržište. Mislim da je to jedino ispravo. Svaki domoljubni projekt ima dugoročnu perspektivu samo ako je tržišno održiv. Vi možete neko kraće vrijeme ili nekoliko brojeva imati potporu nekoga sponzora, ali iskustvo pokazuje da ta potpora vrlo brzo prestaje, ne postoji takav sponzor pa ni vlasnik kapitala koji će beskrajno financirati vaše minuse u poslovanju. S obzirom na to da živimo od prodanih primjeraka, nama je svaki primjerak zlata vrijedan, svaki kupac vrijedan našega poštovanja.
U ukupnome prihodu prodani primjerci sudjeluju s gotovo 99 posto. To, na žalost, nije lagana ni poželjna situacija, idealna je, kažu, kada imate pola prihoda od marketinga, a pola od prodaje. U Hrvatskoj je situacija sljedeća: Jedino Hrvatski tjednik sav prihod ostvaruje od prodanih primjeraka, a svi ostali su ovako ili onako nalegli na javne proračune, nacionalne ili lokalne. Kada bi svi u Hrvatskoj poslovali kao Hrvatski tjednik, ova država bi bila bajka i plivala u novcu jer mi nismo državi na teret nego ju pomažemo. Nije mi poznat sličan primjer u hrvatskoj povijesti novinarstva, dakle da je postojao medij koji se više od 20 godina održao bez ikakve sponzorske potpore ili nečijeg početnog kapitala. Tvrdim da smo jedini medij u Hrvatskoj koji se sam održava vlastitim prihodima. U jedan orjunaški satirički list koji je krepao prije petnaestak godina, Soroš i inozemni centri, pa i hrvatska vlast, ubrizgali su milijune eura, kažu neki i do 80-ak milijuna eura, šefovi su pokupovali stanove i apartmane po Hrvatskoj i svijetu, prodajna naklada im je bila 600 primjeraka, a lagali su da imaju 30 tisuća. Da djeluje pravna država, završili bi u zatvoru, ali ti propaliteti su zbog antihrvatske političke inklinacije pretvoreni u medijske heroje. Eno ih danas u Pupovčevim Novostima, Plenkovićeva vlast ih hrani kao neku vrstu intelektualne nedonoščadi, nastavlja tamo gdje je Soroš stao na sreću i radost velikosrpske politike.
Zaobilazno financiraju tiskane medije
A, jeste li se za pomoć oko izdavanja koji puta ipak obratili recimo Ministarstvu kulture i medija?
- Nikada se nisam obraćao. Formalno, koliko znam, Ministarstvo, Vlada i općenito režim, kao ni lokalne vlasti ne mogu izravno financirati tiskane medije, nego zaobilazno, osim kada je riječ o glasilima nacionalnih manjina ili o glasilima za kulturu. Ali kako su dnevni listovi u Hrvatskoj orijentacijom na portale preko noći praktički ostali bez prodajne naklade, taj gubitak ne mogu ni djelomično kompenzirati marketingom na portalima pa su dospjeli danas u situaciju da više ne mogu opstati bez pomoći države ili lokalne zajednice. Ta pomoć nije samo u objavljivanju oglasa, nego i opširnog i redovitog prikaza djelovanja tijela lokalnih vlasti, obično uz dan općine ili grada što se ugovara posebnim marketinškim ugovorima, velik iznos se izvali iz javnih kompanija za tematske konferencije koje novine organiziraju. To su politički paktovi na koje ekonomski ovisni medij mora pristati. Jasno je da bez toga nema opstanka, ali je isto tako jasno da tu više nema profesionalnoga i slobodnoga novinarstva, zbog čega su uostalom dnevni i tjedni listovi ostali bez čitatelja. Primjerice, dnevni listovi s nekada 80 do 100 tisuća prodanih primjeraka danas se prodaju po tri ili četiri tisuće primjeraka. Koliko vidim, svi mediji koriste taj model, osim nas, naravno. Spomenuto Ministarstvo se praktički pretvorilo u epicentar velikosrpstva, izdašno financira sve velikosrpske projekte, ne i hrvatske u kulturi. Kad bi teoretski i postojala mogućnost dobivanja sredstava od ministrice kao što je Nina Obuljen, to bih s indignacijom odbio, čak i pod cijenu prestanka izlaženja, s obzirom na to da je njezin politički protuhrvatski habitus nespojiv Hrvatskim tjednikom.
Međutim, također ste jedine novine koje „ne prate“ političke stranke, kao što to rade ostali mediji, a poglavito neki u svojim tv emisijama…
- Hrvatski tjednik nikada nije bio niti će biti stranačko glasilo jer to bi bilo sektaško, a ne profesionalno novinarstvo kakvome težimo. Nemam ništa protiv stranačkih glasila, ona postoje svuda u svijetu, ali neka se to onda javno i kaže, a ne da glumataju neovisnost dok služe određenoj stranci ili pojedinim političarima. Mi „ne pratimo“ u tom smislu političke stranke, mi pratimo političke ideje koje su s našega vrijednosnog i uređivačkoga stajališta prihvatljive. U hrvatskoj politici pojavljuju se političke stranke i opcije koje se ponekad i povremeno identificiraju s gledištima Hrvatskoga tjednika, ali kako „prljava politika“ od njih često zahtijeva kompromise pa i radikalnu promjenu stavova, prijevaru i izdaju birača, dolazi do jasnoga rascijepa između njih i nas nakon čega nas optužuju da ne razumijemo politiku. Iz nekog čudnog razloga one očekuju da ih slijedimo i podupiremo u njihovim mijenama. No ne zamaramo se time. Jasno sam se u nekoliko navrata deklarirao da je naša uređivačka i politička orijentacija konzervativna i državotvorna pa i prosvijećeno nacionalna ili čak nacionalistička, ali nikada diskriminatorna ili šovinistička. Takva naša orijentacija počiva ne samo na našem uvjerenju da sto godina ponižavani i vrijeđani hrvatski narod zaslužuje poštovanja, istinu i pravdu, nego i još više na spoznaji da jedino tako može funkcionirati i funkcionira svijet. Da, svaka ozbiljna i zrela demokratska država vodi suverenističku i prosvijećenu nacionalističku politiku, jučer, danas, sutra. Sve ovo što ljevičarske opcije nude svijet bez nacija, država i granica su bolesne opsesije koje vode u kaos, pakao, krv i smrt. Nisu našem predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću ovih dana priredili svečani prijam u Parizu i Berlinu zato što ga smatraju genijalcem ili vizionarom koji će spasiti svijet, nego jedino i samo zato što će Hrvatska od tih država kupiti velike količine oružja i platiti im milijarde eura. Dakle, ne pratimo podanički političke stranke, ne zanima nas kako se zovu, jesu li lijeve, desne, centrističke. Svaku politiku pa i stranačku promatramo kroz tri načela ili tri imperativa. To su, logika, etika i patrija. Ako se ne poštuju ta tri načela, politika ne vrijedi ništa i raspada se. U Hrvatskoj politici su pogažena sva tri ta načela, nema ni logike, ni etike ni patrije, i mogao bih sada izgovoriti bezbroj činjenica i primjera u kojima se to bjelodano pokazuje, ali bilo bi predugo, ali i jako tužno i tragično priznati da smo postali toliko izopačeno društvo koje se bavi progonom jednog hrvatskoga pozdrava kao neokajanim krimenom nacije, dok istodobno svakoga dana iz zemlje izbijaju kosti naših žrtava iz oba zadnja rata, od Petrovačke dole do Bleiburga, a da u ovoj travestiji apsolutno nikoga nije briga niti traži ičiju odgovornost. Teško je zamisliva sramnija moralna kontradikcija u koju može dospjeti i živjeti jedna država, dakle da lovi glave autora „ustaških“ grafita, ali ne i glave ubojica Hrvata. Uostalom, dovoljno je kazati da takva politika ni jednom gestom nije iskazala poštovanja idealistima i zaslužnicima kao što su Zvonko Bušić, Nikola Štedul, Tomislav Merčep, Slobodan Praljak, ali je „duboki naklon“ iskazala zločincu Budi Lončaru, te nekim drugim nastranim medijskim ličnostima…
Ostao sam dosljedan
Nego, gospodine Marijačić. Jedno vrijeme su Vas zvali u pojedine tv emisije, osobito na Z1 televiziju, a sada Vas već relativno dugo nismo vidjeli, kao gosta ili komentatora, ni na toj televiziji…
- Odgovor na ovo pitanje krije se u odgovoru na ono što sam malo prije govorio. Emisije ili televizija u kojoj sam bio rado viđen i čest gost je u vlasništvu sasvim konkretne političke opcije koja je posljednjih nekoliko godina prolazila kroz kaos podjela, promjene smjera, izdaje obećanja i povjerenja birača, potpore HDZ-u i naknadnoga odricanja od te potpore saborskoj većini. S obzirom na to da sam ostao dosljedna u svome političkome razmišljanju, njima koji su sve to pogazili odjednom sam postao novinar koji ne razumije politiku i kao takav neprihvatljiv. Nemam ništa protiv, svatko je gospodar svoga izbora. Zato me nema, a nije mi ni žao. Svijet u kojemu ja živim i razmišljam je ipak nešto drugo u odnosu na taj svijet.
Činjenica je da vaš tjednik istinski smeta Srbima, ali zašto smeta i ne malom broju Hrvata, poglavito onima koji su na funkcijama?
- Hrvatski tjednik ne smeta ni Srbima ni Hrvatima, smeta samo agresorskim Srbima i petokolonaškim i orjunaškim Hrvatima koji su 90-ih izgubili domovinu, a s novom se nisu identificirali. Slom ideala koji su oni doživjeli ili raspad svijeta u kojemu su živjeli nije lagan, nama je to jasno, ali to ne znači da moramo biti taoci njihovih neprebolnih emocija i nostalgija što oni ustrajno nameću svima nama ocjenjujući iz svoje politički raspadnute platforme i Hrvatski tjednik. Hrvatski tjednik smeta onima koji ne žele da se stvari nazivaju pravim imenom, smeta onima koji misle da i s nama, kao i s ostalima, mogu manipulirati. I to je sve u redu, smisao našega postojanja i djelovanja i jest da im smetamo.
Pretpostavljamo da imate i relativno dosta tužbi, prije svega zbog svog oštrog stava, odnosno tema koje se drugi ne usude ni spomenuti, a kamoli objavljivati?
- Uvijek je oko 10-ak aktualnih sudskih predmeta i tako to traje zadnjih 15 do 20 godina, jedni se zatvaraju, drugi otvaraju. Veliku većinu uspijevamo dobiti, ali neke gubimo i to nas znatno financijski stoji. Kroz taj dio iskustva spoznajete kvalitetu hrvatskoga pravosuđa i ideološku indoktrinaciju dijela sudačkoga kadra. Često sam razmišljao o tome i trudio se otkloniti subjektivizam u ocjeni, ali unatoč tome izbijalo bi mi u mnogim predmetima u prvi plan pitanje ne samo kako su pojedinci s niskom razinom logičkoga rezoniranja i visokim stupnjem neznanja postali sudci, nego i kako su završili Pravni fakultet. Tijekom ovih godina mogli smo čuti razne ocjene pravosuđa, od toga da je retardirano pa do toga da je to jedan od epicentara velikosrpstva u Hrvatskoj. Možda su to preoštre generalizacije, ali na žalost u postupanjima nekih sudaca itekako ima argumentacije i za takve ocjene. Najvažnije je, čini se, reći da pravosuđe ima neki ugrađeni refleks nezamjeranja aktualnoj politici. Ako je na djelu tzv. politika inkluzije, po meni čudovišna i perverzna, onda će se to vidjeti i u odlukama pravosuđa. Pravosuđe koje brzinom munje procesuira hrvatske mladiće zbog pjesama i pozdrava i prosvjednike protiv četničke izložbe, a mirno sluša kako npr. povjesničar Klasić optužuje da su Hrvati počinili genocid nad Srbima, dakle nešto zastrašujuće za što nema nikakvih dokaza niti je itko ikada osudio ili presudio za takav krimen, i nije pravosuđe nego neki bastard, čudni izvršni organ aktualne politike kojoj su hrvatski idealisti i problem, a Jugoslaveni i četnici nisu nikakav.
Nego, nazivaju li Vas pojedini političari? Je li Vam netko i prijetio?
- Ne nazivaju više i ne prijete jer bi ih to kompromitiralo, mislim da je prošlo to doba. Njihov odnos prema meni i Hrvatskome tjedniku dosta je hladan, na distanci, kao i naš prema njima i to je sasvim u redu, s tim što mi znamo da nas pozorno prate i neki bi jedva dočekali kada bi postojao ijedan razlog za našu kompromitaciju i eksterminaciju.
Znaju da je sve to laž
Međutim, vaš tjednik se može pohvaliti da je među ostalim raskrinkao laži i oko logora Jasenovac…
- Raskrinkali smo manje-više sve velikosrpske laži i mitove iz doba Jugoslavije, ne samo Jasenovac, nego i Srb, Jadovno…, njihove „slavne“ bitke, općenito, čitavu njihovu fabriciranu povijest, lobije, glasila, financije. Ti mitovi, na žalost, i danas postoje, ali zahvaljujući snazi institucija vlasti, a ne snazi činjenica i argumenata ili neprijepornih dokaza. Naša satisfakcija je u tome što više nitko živ u ovoj zemlji, ali i u svijetu ne vjeruje u jasenovačke i ostale četničke mitove, ne vjeruju u njih ni oni koji ih pokušavaju spasiti i održati na životu, oni jako dobro znaju da je sve to grandiozna laž, ali s obzirom na to da od te laži dobro žive i da njome pothranjuju vlastite antihrvatske političke emocije, ne će se nikada odreći služenja đavlu. No važno je reći da su najzaslužniji za rušenje tih mirova istraživači i povjesničari koji su višegodišnjim arhivskim ili terenskim radom došli do nepobitnih spoznaja koje bacaju sasvim drugo, mogli bismo reći i dijametralno suprotno svjetlo na povijest Drugoga svjetskog rata, a uloga Hrvatskoga tjednika je u tome što je njihove rezultate učinio dostupnima i uzdrmao jugoslavensku žabokrečinu. Sve je krenulo prije dvadesetak godina kada je dr. Stjepan Razum otkrio u Hrvatskome tjedniku da je na jasenovačkome popisu žrtava 14 tisuća „kloniranih“ žrtava, dakle imena koja se pojavljuju dva, tri, pet, 10 ili 20 puta na tom popisu. Od tada je počeo cirkus s popisom koji danas traje. Mit su uzdrmali povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić, a osobito istraživač Igor Vukić, a onda i Roman Leljak. Vukić je istražio arhive i zna dan po dan što se u Jasenovcu događalo, a to nema apsolutno nikakve veze sa nametnutom „istinom“.
Nedavno ste, gospodine Marijačić, objavili knjigu „Ili će se viti, il nas ne će biti“. Međutim, bez obzira što je knjiga u iznimnom kratkom roku rasprodana, a promocije doslovce pretrpane, nije naišla na znatniji medijski odjek, bez obzira što je predgovor napisao Ivan Aralica. Kako to?
- Nisam to ni očekivao s obzirom na to da u očima mainstream medija na koja aludirate ja i Hrvatski tjednik smo ekstremisti. U očima onih koji su na usluzi režimu ili su emocionalno definirani jugonostalgijom, koji su uza sve to žrtve boljševičkoga drila da je kategorija nacije zlo, a osobito hrvatska nacija, u očima onih koji su doživjeli 90-ih i kasnije tri poraza (politički 1991. raspadom Jugoslavije, vojni u Oluji 1995. i pravni 2012. na Haaškom sudu kada su oslobođeni generali), mi nemamo što očekivati nego političku difamaciju jugokomunističkoga tipa, ali rekao bih da na to više nitko odavno ne trza. Knjiga „Ili će se viti il nas ne će biti“ naišla je zato na sjajan prijam kod publike, u mjesec dana rasprodano je prvo izdanje, dvije tisuće primjeraka, što se već dugo nije vidjelo u Hrvatskoj i u tijeku je plasman drugoga izdanja, također dvije tisuće primjeraka.
NEKI I NE POKUŠAVAJU S PLASMANOM
A, je li Vam poznato, koliko se Hrvatski tjednik čita u inozemstvu?
- Koliko uspijevam pratiti, jedino Hrvatski tjednik od svih glasila se i čita u inozemstvu, ostali su tu s zanemarivom nakladom, a neki i ne pokušavaju s plasmanom. No na inozemnome tržištu je situacija za hrvatske nakladnike još i teža nego u Domovini. Dostava nije redovita, a inozemni distributerski lanci često sadržavaju po nekoliko partnera od kojih svaki uzima svoj postotak pa nakladniku ostaje tek simboličan iznos s kojim jedva uspijeva pokriti osnovne troškove, a često ni njih. Drugi je model pretplate, ali s obzirom na visoke poštarine i zastoje u dostavi, tu su velike muke. Morate ljudima naplatiti velik iznos za godišnju pretplatu, a ne možete mu jamčiti isporuku u razumnome roku… Baš zbog tih problema, čitanost hrvatskih tiskanih medija pa i Hrvatskoga tjednika u inozemstvu je daleko ispod one koja bi mogla objektivno biti s obzirom na interes koji naši ljudi pokazuju.
Zanimljivo je da Vi u svojem listu imate i rubriku „Pisma čitatelja“, što su gotovo svi hrvatski mediji već davno odbacili…
- To je jedna od najčitanijih rubrika u Hrvatskome tjedniku. Često objavljujemo reakcije ne samo onih ljudi koji ne dijela naša politička stajališta, nego i onih koji nas vrijeđaju. Toleriramo sve osim notornih laži. Imamo četiri novinske stranice za pisma čitatelja, tako će i ostati.
Želite li još nešto reći, poručiti?
- Mnogo toga, ali već sam dovoljno rekao. Podvukao bih da je medijska politika aktualne hrvatske vlasti i svih vlasti nakon 2000. godine jednostavno poražavajuća. Zbog takve medijske politike Hrvatska de facto i nema svoje medije, ti mediji su danas u funkciji destrukcije Hrvatske i svih vrijednosti na kojima je nastala RH, neki od njih u rukama kompanija iz agresorske države. Onaj tko je dopustio da mediji kao jedan od najvažnijih stupova društva dospiju u ruke hrvatskih neprijatelja počinio je čin izdaje, ali javnost toga nije svjesna, površne i plitkoumne političare to nije ni briga jer računaju da će ionako neka tuđa, a ne njihova djeca, ginuti za ideale koji su jednom već bili ostvareni pa sramotno pogaženi.
Razgovarao: Mladen Pavković
