S prof. emeritusom dr. sc. Andrijom Hebrangom dosad sam za medije razgovarao u nekoliko navrata. Često ističem da ga poznajem još iz vremena komunizma, kada sam bio relativno čest gost njegove majke Olge Hebrang (3. lipnja 1913. – 16. siječnja 1997.) u Zagrebu, u vrijeme kad je malo tko vjerovao da će Hrvatska postati – Hrvatska. Ovih je dana ponovno prošla obljetnica smrti te hrvatske mučenice, a nitko je nije ni zabilježio, čak ni one udruge koje se, nažalost često samo deklarativno, bore za prava žena.
Ime Andrije Hebranga neupitno je vezano uz stvaranje suvremene hrvatske države. Bio je bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana, kojega nije napuštao do posljednjih dana. Pamtimo ga i kao ratnog ministra zdravstva, ministra obrane, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske…
Njegov otac Andrija Hebrang, po kojem danas ime nose brojne ulice i trgovi diljem Hrvatske, ubijen je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a ni danas se ne zna gdje mu je posljednje počivalište. Tako je s onima koji se nisu slagali s režimom Josipa Broza Tita postupala Udba, čiji se pripadnici ni danas pravno ne procesuiraju, iako su iza sebe ostavili mnoštvo masovnih grobnica.
Ovoga puta razgovor smo započeli temom ukidanja Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske.
„Komisija je uništena u vrijeme Račanove vlasti“
Dr. Hebrang je rekao:
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava radila je od 1991. do 2002. godine, kada je ukinuta u vrijeme tzv. trećesiječanjske vlasti Ivice Račana, koja je razarala sve ono što se u Hrvatskoj dotad stvaralo. Mislim pritom na rasprodaju strateških gospodarskih objekata i banaka, kriminalizaciju branitelja, diktaturu u medijima, masovne smjene u svim strukturama društva…
Račan je proveo i tzv. „Bartolomejsku noć“ u zdravstvu, kada je u jednoj noći, na prijedlog ministrice zdravstva Ane Stavljenić-Rukavine, smijenjeno nekoliko stotina članova upravnih vijeća i oko 90 posto ravnatelja zdravstvenih ustanova. Smijenjeni su svi liječnici – članovi Udruge liječnika dragovoljaca 90./91., a imenovani ratni skrivalice.
Ukinuta je i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, osnovana Zakonom o utvrđivanju žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Komisija je popisivala žrtve na temelju literature i dokumentacije, ali i otkrivala skrivena grobišta komunističkih žrtava. Rad na terenu bio je otežan zbog srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku.
Od samog početka potomci počinitelja, infiltrirani u sve pore društva, opstruirali su rad Komisije, koja je ukinuta bez ikakvog izvješća Hrvatskom saboru. Jedan od primjera opstrukcije istine jest 1.163 ekshumirana tijela u maceljskoj šumi, dok prema svjedočanstvima i preliminarnim istraživanjima ondje postoji još oko 130 neistraženih jama s više od 13.000 žrtava.
Posmrtni ostatci bili su 15 godina pohranjeni u crnim vrećama na tavanu patologije na Šalati. Među njima su bile žene, djeca i 23 ubijena svećenika. Otkrili smo ih slučajno te ih, u organizaciji Udruge Macelj 1945., dostojanstveno pokopali u selu Fruki, gdje je sagrađena i zavjetna crkva Muke Isusove.
Nijedna vlast nije ozbiljno nastavila istraživanja. Posjete državnog vrha bile su isključivo političke, bez namjere da se istina rasvijetli.
Veliki razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Andrijom Hebrangom
S prof. emeritusom dr. sc. Andrijom Hebrangom dosad sam razgovarao za medije već u nekoliko navrata. Često ističem da ga poznajem još od vremena komunizma kad sam bio relativno česti gost njegove majke Olge Hebrang (3.6.1913.-16.1.1997.) u Zagrebu, i kad je malo tko vjerovao da će Hrvatska postati-Hrvatska. Evo, sad je prošla još jedna obljetnica smrti ove hrvatske mučenice, a to nitko nije ni zabilježio, čak ni one udruge koje se (nažalost lažno) bore za prava žena..
Međutim, ime Andrije Hebranga neupitno se veže uz stvaranje suvremene moderne hrvatske države. Bio je bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika i utemeljitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana, kojeg nije napuštao do zadnjih dana. Pamtimo ga i kao ratnog ministra zdravstva, ministra obrane, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske…
Njegov otac Andrija po kojem danas nose imena i relativno brojne ulice i trgovi diljem Hrvatske, ubijen je odmah nakon završetka II. svjetskog rata, i još uvijek nitko ne zna gdje je njegovo posljednje počivalište. Tako je s onima koji se nisu slagali s režimom Josipa Broza Tita radila Udba, odnosno njezini članovi koje se još uvijek pravno ne goni, iako su iza sebe ostavili pregršt i masovnih grobnica.
Ovog puta, razgovor smo počeli o ukidanju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske. Zanimalo nas je zašto je ukinuta ta komisija, kako je radila…
Dr. Hebrang je rekao: Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava radila je od 1991. do 2002., kada je uništena u vrijeme trećesiječanjske diktature Ivice Račana, koji je razorio sve što smo u Hrvatskoj do tada stvarali. Pri tome mislim na rasprodaju strateških gospodarskih objekata i banaka, kriminalizaciju branitelja, diktaturu u medijima, smjene u svim strukturama...
Račan je proveo i poznatu „Bartolomejsku noć“ u zdravstu kada je u jednoj noći smijenio na prijedlog svoje ministrice zdravstva Stavljanić Rukavine nekioliko stotina članova upravnih vijeća i 90 posto svih ravnatelja. Naravno, smijenio je sve liječnike članove Udruge liječnika dragovoljaca 90./91. i imenovao ratne skrivalice. Ukinuo je i Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Komisija je osnovana Zakonom o utvrđivanju žrtava II. svjetsakog rata i poraća. Popisivala je žrtve na temelju literature i dokumentacje, ali i otkrivanjem skrivenih grobišta komunističkih žrtava nakon rata. Rad na terenu bio je otežan zbog srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Komisija je počela i iskopavanja posmrtnih ostataka, ali u ratnim uvjetima to nije bilo u cijelosti moguće. Od samog početka potomci ubojica, infiltrirani u sve pore društva, opstruirali su rad Komisije koja je ukinuta bez da je podnijela izvješće Hrvatskom Saboru. Budući su se u hrvatske institucije infiltrirali bivši udbaši i komunisti, nije im bilo teško onemogućiti glavni zadatak Komisije, a ro je bilo iskapanje skrivenih grobišta i objektivno utvrđivanje broja komunističkih žrtava.
Primjer opstrukcje istine su 1163 otkopana posmrtna ostatka u maceljskoj šumi, što je samo mali dio zločina nemjerljivih razmjera. Naime, u maceljskim šumama po izjavama svjedoka i našeg preliminarnog istraživanja, još je neistraženo 130 jama s ukupno preko 13 000 posmrtnih ostataka žrtava. Jedan od glavnih ciljeva svih uspostavljenih vlasti nakon 1990. godine, a u njima su uglavnom nasljednici ideologije koja je ove žrtve pobila, bio je zatajiti žrtve i spasiti svoje pretke od bilo kakve krivnje i suđenja. Koliko su u tome bili uspješni svjedoči i sudbina ova 1 163 posmrtna ostatka, koji su bili strpani u crne vreče i pohranjeni na tavanu patologije na Šalati. Među njima bilo je nekoliko stotina žena i djece te 23 ubijena svećenika. Ležali su u potkrovlju skriveni i netaknuti 15 godina! Otkrili smo ih slučajno i u organizaciji Udruge Macelj 1945. i dostojanstveno pokopali u selu Fruki na obroncima gore Macelj. Dobrovoljnim prilozima i dobrovoljnim radom građevinara i arhitekata sagrađena je i zavjetna crkva Muke Isusove te uređen okoliš.
Nikada nitko od vladajućih nije posjetio ovo sveto mjesto, s iznimkom Kolinde Grabar Kitarović koja je to učinila skriveno od javnosti, i kasnije Plenković i Jandroković ali bez kontaktiranja Udruge koja jedina ima sve podatke o zločinima. Nikada nisu posjetili obližnju Lepu Bukvu u kojoj je pobijen 21 svećenik i nikada nisu prihvatili nastavak iskapanja bezbrojnih jama u maceljskoj gori. Mjesta pokopa žrtava vide se u šumama već golim okom, jer je trava žuta a zemlja uleknuta. Najbolju sliku odnosa države prema komunističkim žrtvama pokazuje događaj iz 2004. godine. Išao sam u šumu Macelj s dr Stjepanom Bačićem, saborskim zastupnikom, i župnikom fra Dragom Brglezom koji nam je puno pomogao u obilježavanju ovih žrtava. U sred šume nakon dugog obilaženja terena susretnemo jednu baku koja je brala gljive.
Upitasmo ju za skrivene grobove, a ona odmah u sred šume, daleko od naselja, počinje šaptati! Što se bojite, bako, pitali smo ju. Pa oni su tu u našoj županiji na vlasti, čuvajte se, odgovorila je. Šaptanje šezdeset godina nakon zločina i 15 godina nakon stvaranja hrvatske države govori sve. Potpuno je jasno da spomenute dvije posjete izabranog vrha državne vlasti nisu imale za cilj pokretanje daljnjih istraživanja nego jeftino stjecanje političkih predizbornih poena. Uskoro će to pokazati i Plenković koji nije htio obnoviti rad našeg Ureda za otkrivanje skrivenih grobišta a koji je ukinuo Milanović. Čak i samo izvještavanje s pokopa maceljskih žrtava 22. listopada 2005. godine jedva je medijski popraćeno uz naglasak i laž da su to bile žrtve JNA!
„Ne daju da se istraže zločini njihovih predaka“
Međutim, neki članovi ove komisije su nastavili i dalje raditi na ovim problemima...
Bilo je pokušaja, ali nisu imali nikavu šansu jer u svim hrvatskim vladama su dominirali stari komunistički kadrovi, uglavnom na pozicijama premijera i ključnih ministarstava. Nema ni jednog premijera koji nije bio član zločinačke komunističke partije ili da nije odgojen u obitelji s istim predznakom! Izlazak u javnost članova Komisije bio je nemoguća misija. Vladajući postkomunisti su dobro pazili da se ne istraže zločini njihovih predaka. Najozbiljniji pokušaj pokrenuo sam osobno kao podpredsjednik Vlade u mandatu premijera Sanadera. Napravio sam prijedlog zakona po kojemu se osniva institucija (Ured) koja će nastaviti otkopavanje skrivenih grobišta žrtava komunizma nakon 2. svjetskog rata. Donošenje zakona je dugo kočio podpredsjednik Vlade Uzelac tražeći da se izbaci naziv „komunističke žrtve“ i ostavi samo „žrtve“. Nisam prihvatio, jer ne želim sudjelovati u falsificiranju povijesti. Napokon je zakon donesen, za njega su ruke digli i zastupnici SDP-a. Znao sam i zašto, jer su se bližili izbori a oni su u anketama bili predvidivi pobjednici. Zato sam žurio da s novim Uredom što brže napravimo što veći broj ekshumacija. Uz brojne političke zapreke uspjeli smo prikupiti dokumentaciju za 940 skrivenih grobišta prema policijskim zapiosima. Stigli smo otkopati grobove u Gračanima, u kojima smo pronašli kosture malodobne djece iz jedne škole te bolesnika iz obližnje tadašnje bolnice Brestovac. Svi su imali vezane ruke i prostrijeljene glave.
Po Zakonu o Uredu morali smo rezultate prikazati javnosti. Pozvali smo desetke novinara i TV kuća i prikazali posmrtne ostatke. Svi su bili skamenjeni od strašng prizora. Idući dan ni jedan medij nije objavio niti riječi zbog totalne cenzure za pitanja tih žrtava. Ta cenzura koja traje već desetljećima, pa i u „demokratskoj“ novoj državi. Jedino je u Večernjem listu dirljivi tekst objavio Tihomir Dujmović i istoga dana dobio otkaz! Za opomenu drugima! Udbini pipci rade bezprijekorno.
Uskoro su došli izbori i premijer postaje Milanović. Odmah ukida Ured i za poslove daljnjih istraživanja određuje Ivana Grujića iz Ministarstva branitelja, bivšeg pukovnika Udbe! Iste organizacije koja je žrtve i pobila. Jasno da od daljnjeg iskapanja nije bilo ništa.
Iduća prilika bila je dolazak Andrej Plenkovića na vlast. Testirao sam ga jeli on „naš“, dakle je li za povijesnu istinu. Najprije nije htio obnoviti rad Ureda. Odbio je prijevoz u Hrvatsku posmrtnih ostataka otkopanih stradalnika u Sloveniji. U namjeri da nastavimo iskapanja na najvećem stratištu unutar granica naše države predložio sam i izradio prijedlog Zakona o spomen - području Macelj. Izradio sam ga po odluci Udruge Macelj 1945. Predložili smo ga Plenkoviću u ime tog predlagatelja. On je proslijedio tekst Zakona ministru Tomi Medvedu, a ovaj ga je odbio s lukavim obrazloženjem da ide u redovitu zakonsku proceduru. Za nju nije više bilo vremena jer su se bližili izbori i prijedlog je propao. Molio sam ga da primijeni ubrzanu proceduru po kojoj se i onakao donosi petina od svih zakona ali Medved je bio nemilosrdan u čuvanju tajne komunističkih zločinaca. Visoku poziciju u Vladi očito treba zaslužiti. U novom sljedećem mandatu Plenković ovaj Zakon nije stavio u proceduru. Izvršio je svoj zadatak a to je zatajenje komunističkih zločina! U svim njegovim mandatima nije otkopano ni 1 posto grobova s komunističkim žrtavama. Na Supštini Udruge Macelj 1945. predložio sam da sa Zakonom idemo u Bruxeless jer smo tamo imali pismenu potporu temeljem njihovih rezolucija o žrtvama komunizma. Infitrirani stari kadrovi u Udruzi su organizirali odbijanje prijedloga i on je danas mrtav. Nitko iz Plenkovićeve Vlade nije ga pokrenuo. Dakle, glavni cilj ljevice da se uvuče u sve stranke i spriječi osudu svojih predaka je uspio. Jednaki otpor iskapanju svo virijeme davale su sve velike stranke, to im je bio zajednički naziovnik. Budući da i danas stranke koje zataškavaju povijesne istine imaju podršku većine birača, od bitke za iskapanje i dostojanstveni pokop žertava komunizma digao sam ruke.
Tko danas ne želi da se ponovno pokrene rad ove komisije?
Povijesnu istinu danas ne želi ni jedna stranka koju većina birača izabire u vlast. Znači, ne želi ni većina brača, iako nas ima preko milijun u Hrvatskoj kojima su komunisti pobili pretke. Odustao sam od daljnje borbe, jer protiv svog naroda ne mogu. Kažu neki da je narod prevaren i zato bira slijednike komunizma. Narod kojega možeš prevariti nije dostojan povijesnih istina.
TAJI SE OBJEKTIVNA ISTINA O NDH
Srbi, prije svih, neprestano ističu velik broj žrtava u logoru Jasenovac. Zašto se tamo ne obavljaju iskapanja?
Kao i istinu o žrtvama komunizma, sve hrvatske vlade taje i objektivnu istinu o NDH. Tu se ubraja i odbijanje istraživanja istine o Jasenovcu. Danas, kada se javljaju istraživači koji objektiviziraju ustaške zločine, nitko ne želi iskopavanja Jasenovca i utvrđivanje istine. Kakva god bila. Cilj odbijanja istine je održavati duboki raskol u hrvatskom narodu i vladati nad hrvatskim domoljubima i suverenistima skrivanjem te istine. Desetljećima srpska ali i hrvatska komunistička politika kriminaliziraju Hrvate zbog zločina NHD, ali ne daju njihovo objektiviziranje. Kažu da je to revizija povijesti. Ako je povijest lažirana, njezina revizija je nužnost. Zamislite, broj žrtava u Jasenovcu smanjen je sa 700.000 na oko 85.000 i to nikoga ne zabrinjava. Tko jamči da je ta brojka konačna? Tim više, što istraživači objavljuju knjige s podacima koji su neusporedivo manji od današnjih službenih procjena. Zato postoji strah da se ne dozvoljava iskapanje i neovisno istražiovanje kako bi se Hrvatsi i dalje držali pod čizmom optužbi za masovne zločine. Povremeno se neka manja stranka, koja obećava poštivati hrvatske povijesne vrednote, probije do Sabora. Za Judine škude u kratkom roku mijenja svoje stavove. Posljednji takav primjer je DP koji je razočarao svoje birače. Mogao je biti korektor vlasti, ali podlegao je mrvicama iz proračuna i sada diže ruku za povećanje financiranja srpske manjine koja sa svojim novinama i tzv. kulturnim programima vrijeđa i ponižava Hrvatsku. Mislim da imam pravo tražiti istine na obje strane, jer pola obitelji pobili su mi partizani a pola ustaše. Mrtvi vape za istinama koje vlastodršci ne dozvoljavaju.
Nego, gdje je po Vama danas hrvatsko zdravstvo?
Hrvatsko zdravstvo, nakon ministara ratnih dezertera i podobnih nestručnih ljevičara, našlo se na nizbrdici. Afera prošlog ministra zdravstva gurnula je zdravstvo u deveti krug pakla. Siromašni građani, pa i oni srednjeg standarda, ne mogu doći mjesecima na red za pojedine medicinske pretrage, a dug zdravstva se svake godine penje na nekoliko milijardi eura. Istodobno raste privatni daleko skuplji sektor. Skuplji je od državnog jer su objektivne cijene i troškovi pretraga i pregleda dva do tri puta veće od onih cijena koja se plaćaju bolnicama. Istodobno, javni zdravstveni novac usmjerava se onim propalim političarima koji su zadužili vladajuće. Upravo se događa jedan takav slučaj u kojem se usluga propalog političara plaća velikim novcem iz državnog osiguranja. Odnos državnog i privatnog zdravstva nije reguliran sa zakonima, a to je nešo što se dade lako urediti. Primjera u svijetu ima puno, samo treba istražiti i prilagoditi našim potrebama. To se ne radi jer bi u sređenom sustavu otpala jedna poluga trošenja državnog novca za interese politike. Kako smo mogli financirati ratno zdravstvo bez dugova, a prihodi zdravstvu bili su prepolovljeni, mogli bi i danas.
„Nisu mi dali da otvorim vukovarsku bolnicu“
Da nije bilo Vas i Vašeg angažmana teško da bi se još uvijek obnovila legendarne vukovarska bolnica...
Vukovarska bolnica bila je jedna od osovina hrvatskog otpora srpsko-crnogorskim agresorima na teritoriju Republike Hrvatske. Cijeli rat sam ju kao ratni ministar zdravstva podupirao, financijski, opremom i kadrovima. Svjedočio sam nadljudskim naporima osoblja bolnice u spašavanju života naših ranjenika i bolesnika. Nakon mirne reintegracije počinje njezino zapostavljanje. U dvorištu se postavlja spomenik bez i jednog obilježja žrtve, čak i bez naših poznatih crveno-bijelih kockica, a kamo li naš grb ili križ. Postavljeno je nekakvo raspuknuto srce koje ne svjedoči povijesnu istinu. Spomenik treba prikazivati istinite događaje i dati jasnu poruku, a ne izjednačavati agresora i žrtvu. Svim silama borio sam se za drugi prijedlog spomenuika ali politika je opet bila jača. Na zapostavljanje bolnice odgovorio sam zahtjevom Bruxelessu za financiranjem obnove i izgradnje iz predpristupnih fondova. Rekao sam im: „Niste ni prstom maknuli dok su ju agresori rušili i ubijali njezine ranjenike i osoblje, odužite se sada s novcem za obnovu!“. I uspjelo je! Obnovljena je i nadograđena. Vodio sam obnovu strogo kontrolirajući cijene i količine radova. Bilo je pokušaja prijevara, ali smo ih spriječili već u početku. Obnova je završena na vrijeme i na zadovoljstvo djelatnika, pacijenata i financijera. Ipak, nisam ju mogao otvoriti ja kao podpredsjednik Vlade, jer sam bio branitelj, a to više nije bilo popularno. Obnovljenu bolnicu otvorila je premijerka Jadranka Kosor koja ju cijeli rat nije ni vidjela! No bila je nastavak tanke crvene komunističke linije na čelu Vlade, ali ulog im se nije isplatio jer je ipak izgubila izbore. Isplatilo se je i meni jer sam shvatio da onaj tko radi u korist svoje države i svoga naroda nema što tražiti u politici ako ne podržava ostatke komunizma. Pokušao sam to ispraviti još jednom kao kandidat HDZ-a za predjsednika države. Bio sam jedni kandidat koji je od prvog dana branitelj i koji nikada nije bio član zločinačke komunističke partije. Zahvaljujući podmetanjima iz vlastite stranke, čiji sam bio podpredsjednik, ovaj put im se isplatilo. Birači su izabrali Ivu Josipovića, bivšeg komunistu i osobu koja se je vješto skrivala i izbjegavala braniti Hrvatsku u doba srpske agaresije. Opet je pobijedilo veliko U - Udba! Nikada sreće s tim slovom.
Međutim, hrvatski brantelji sve više umiru, ali se i sve više ubijaju. Može li se to zaustaviti?
Ne može, jer ne postoji volja vladajućih. Svake godinje analiziram izvješća Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o sistematskim pregledima branitelja i konstatiram da su izvedeni u nedopustivo malom broju i protuzakonito. S tako malim brojem traljavo izvedenih pregleda ne mogu se na vrijeme otkriti srčanožilne i zločudne bolesti od kojih branitelji umiru desetak godina prije očekivane životne dobi. Umjestio jednom u dvije godine, dakle oko dvijesto tisuća pregleda godišnje, Ministarstvo branitelja organizira godišnje desetak tisuća pregleda. Moje primjedbe, argumentirane i potkrijepljene sličnim podacima o pregledima u drugim državama koje imaju ratne veterne, uporno odbijaju Plenković i Tomo Medved. Ne odgovara ni predsjednik Sabora, ni Hrvatska liječnička komora. Stručni list Komore odbio je objaviti moje analize, iako sam ih htio staviti na javnu stručnu raspravu. Na moje analize ne odgovaraju ni nekadašnji liječnici dragovoljci ako su se dokopali visokih političkih pozicija, kao primjerice podpredsjednik Sabora Željko Reiner. Ne inzistiraju ni podmirene i uspavane udruge branitelja! Osim daleko premalog broja pregleda, u izvješćima se vidi i manjkava evidencija i protuzakonito vođenje sistematskih pregleda. Naime, po čl. 30. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te preglede moraju voditi liječnici obiteljske medicine, koji su uključeni u kompjutorski lanac praćenja osigurnika, a ovo Ministartsvo preglede protuzakonito obavlja u bolnicama. One nemaju ni kadrova osposebljenih za vođenje sistematskih pregleda, niti su uključene u kompjutorsku mrežu praćenja zdravlja osiguranika. Bolnice su specijalističke ustanove koje nemaju stručnjkake za preventivne preglede već u njih liječnici obiteljske medicine šalju osiguranike na preglede, ali evidenciju vode oni sami. Odgovor nadležnih je bio da nemamo dosta liječnika obiteljske medicine, a nedavno su im odredili da vode sistemaske preglde ukupne populacije, dakle neizmjerno veće populacije. Sada građani nebranitelji dobivaju prava koje sam tražio za branitelje Kako sada imamo dovoljno lijelčnika obiteljske medicine za višestruko veći broj osiguranika? To je primjer medicine u rukama bitke za izborne rezulate, i to je bitka koju s branitelji izgubili.
Što je s Udrugom liječnika dragovoljaca iz Domovinskog rata 90/91. ? Nema je nigdje...
Udruga liječnika dragovoljaca 90/91. je bila prva braniteljska udruga osnovana odmah po završetku rata. Bio sam njezin prvi predsjednik u dva mandata. Vodili smo ju vrlo aktivno i bili prisutni u javnom prostoru u zaštiti prava svih branitelja o kojima smo brinuli cijeli rat. Nakon što sam ju vodio dva mandata, koliko je predviđao naš Statut, izabrali smo za predsjednka dr Juru Njavra. Odlično ju je vodio. Na žalost prerano je preminuo zbog ratnih stresova. Izabrali smo za novu predsjednicu dr Vesnu Bosanac. Iz određenih razloga ona ju je ugasila. Kako? Nije jedne godine održala godišnju Skupštinu Udruge, a po Zakonu u udrugama to je razlog za ukidanja udruge. Njezino obrazloženje je bilo da nije mogla sazvati Skupštinu jer je bila pandemije korone! No skupština se je mogla održati na daljinu preko interneta, da je bilo volje. Ugašena je jedna braniteljska udruga koju se nije moglo kupiti. Ipak, drago mi je da je Vesna u 70. godini života imenovana na još jedan mandat za ravnateljicu vukovarske bolnice. Zalužila je to sa svoji ratnim djelovanjem. Korektno od vladajućih, prvenstveno od Plenkovića i Medveda.
Neki pričaju i dalje da je Udba stvorila hrvatsku državu? Jeste li i Vi imali problema s tim ljudima kad ste bili na vlasti, a i poslije?
Nastavak Udbinih kadrova u novoj hrvatskoj državi bio mi je veći problem od svih problema na bojišnici. Lakše je boriti se protiv vidljivog neprijatelja. Problemi sa starim kadrovima su počeli od imenovanja prvih premijera koji su bili stari Udbini kadrovi. Bili su to Mesić, a potom Manolić. Problemi su se nastavili preko opstrukcija u preuzumanju vojne JNA bolnice u Dubravi koja je cijelu 1991. godinu liječila četnike dovožene helikopterima. Samo su dva liječnika iz JNA redova u tih godinu dana prešla na našu stranu! Kasnije su rekli da su imali dvstruku liniju zapovijedanja preko starih udbinih kardova. O tome ja, kao ovlašteni pregovarač hrvatske Vlade, nisam imao pojma. Opstrukcije su na stavljene u Glavnom stožeru saniteta RH, kojega sam osnovao i vodio, pa na kraju do sudske tužbe Manolića prtiv mene u njegovoj stotoj godini života. Iako su imali paraleni sutav u vođenju politike, pitanje je zašto sam ostao u organima državne vlasti zajedno s njima? U prvoj hrvatskoj Vladi 1990. godine bio sam jedini njezin član koji nikada nije bio član zloglasne komunističke partije. Iako sam imao dobru stručnu i znanstvenu karijeru, objavljivao znanstvene radove u Europi i USA i imao jedan njihov patent za katetere što je obećavalo i dobru zaradu, prihvati sam Tuđmanov poziv u Vladu jer mi je rakao da treba i jednog antikomunista. Prvi premijer je bio Mesić, ali je bio totalno nesposoban. Znao sam da će biti tako, jer je prije toga radio kao pravnik u istoj bolnici kao i ja kao liječnik. Zvali su ga neradnikom i svi su bili iznenađeni njegovom novom premijerskom funkcijom. Tuđman ga je morao ubrzo smijeniti i tada je imenovao za premijera Manolića, koji je također bio stari udbaški kadar. Istoga dana dao sam Tuđmanu pismenu ostavku na mjesto ministra. Pozvao me je oko dva sata u noći, poderao moju ostavku i rekao: „Zapamti, bez tih starih kadrova neće biti ni tebe, ni mene, ni Hrvatske!“. Kapitulirao sam kao i toliko puta pred Tuđmanom jer cijena je bila država. No tada mi je obećao da ćemo ih lustrirati ako preživimo dolazeći rat. Osam godina kasnije, nakon dobivenog rata i provedene mirne reintegracije Podunavlja, pregazio je obećanje i ja sam mu dao javnu neopoziviu ostavku s porukom: „Predsjedniče, dao Vam Bog snage razlikovati dobro od zla!“ . Naravno, to zlo je bila udbaška struktura infiltrirana u sve pore života. Moju poruku predsjedniku iz ostavke objavili su svi mediji. Stvorio je državu ali ju nije mogao osloboditi od starih kadrova i zato smo danas tu gdje jesmo, pri dnu EU ljestvice po kupovnoj moći a pri vrhu po korupciji, iseljavanju i inflaciji. Ipak ostala je demokracija, pa će dalje biti onako kako većina odluči. Za mene prekasno, ali za Hrvatsku nadam se da nije!
Tuđmana poodržvaju onoliko koliko im treba
Kad smo, ako se sjećate, na moju inicijativu, prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu posthumno dodijelili priznanje „Junak Domoviskog rata“, u prepunoj dvorani zagrebačkog HNK, obitelj Tuđman je tražila da joj Vi predate ovo priznanje. Međutim, i obitelj Tuđman je danas na margini...
Da, bili su to zahvaljujući Vama posljednja priznanja dr Tuđmanu za ono što je napravio, osmislio državu i vodio nas u borbi za njezinu slobodu. Učinio je to briljantno, povijesno, neponovljivo. Iako je kasnije pogriješio s lustracijom, nije zaslužio negativiziranje današnjih vlastodržaca koji su se u doba bitke za Hrvatsku sakrili od svake opasnosti. Podržavaju ga onoliko koliko im treba za ostanak na vlasti, ali mu nikada nisu oprostili što je srušio njihovu Jugoslaviju i ukinuo njihov komunistički poredak. Pogledajte falsifikate naše junačke nedavne povijesti u udžbenicima iz povijesti naše djece i unučadi, pogledajte koji i kakav trg su mu dali u Zagrebu! Nisu dozvolili snimanje ni jednog filma o Tuđmanu i njegovim hrabrim braniteljima koje je vodio. Nisu nam čak htjeli financirati ni igrani film o hrvatskom ratnom sanitetu! Cilj je izbaciti ga iz memorije ljudi. Pametni ljudi to su mu to i pedvidjeli. Prevađao sam pismo koje mu je poslao za mene najveći svjetski političar Henry Kissinger: „Poštovani gospodine Predsjedniče, učinili ste puno za svoj narod. Priznanje za to dobiti ćete, kao i mnogi veliki ljudi, tek nakon puno godina kada se steknu uvjeti za objekivno prosuđivanje“. Biti će kasno za dr. Tuđmana, ali ne i za Hrvatsku.
Inače, nema Vas baš puno na Hrvatskoj radioteleviziji, pa i općenito u medijima...
Iz HRT-ovih programa su me izbacili prije 10 godina, od kada je Plenković premijer. Prije toga sam bio izbačen s HRT-a za vrijeme Račanova mandata. Očito ne odgovaram komunistima i njihovim slijednicima, ali to je dobro. Ne bih htio biti dijelom ovakvih programa na HRT-u. Taj je program suprotan interesima Hrvatske kao suverene države zato ga već godinama ne gledam. Kadrovska politika dovela je do toga da su svi dmoljubni novinari otjerani, ostaju nam neki Stankovići, Rakićke i neki Puhovski...Previše o njima znamo! U posljednje vrijeme bio sam povremeni gost Z1 kod Tihomira Dujmovića, sad smo i od tamo izbačeni. Povremeno me kontaktiraju pojedini portali, zatim Nova TV i RTL ali i to će ih proći. Moraju se prilagoditi izbornim rezultatima hrvatske većine ako žele opstati. Uglavnom sudjelujem u nekim podcastima koji još nisu kontrolirani od vlasti. Demokracija je i moj narod je izabrao tu vlast. Prihvaćam želje svog naroda, savjest mi je mirna, ali ja idem svojim putem. Nikada nisam skrenuo s puta hrvatskog suverenizma iako su se nudile obilne nagrade. Nikada nisam prihvatio živjeti od politike, jer onda si ovisnik o raznim interesima. Od svoje struke živio sam uzdignute glave. Nisam prihvatio ni saborsku ni vladinu mirovinu, nego svoju koju sam stekao radom. Moje pravilo za političara bilo je i ostalo samo jedno. Kad odlaziš iz politike, pitaj se jesi li za svoj narod učinio više nego za sebe. Ako je odgovor potvrdan, možeš čiste savjesti odšetati u prošlost.
I sad, kad ste nam sve to rekli, što ste rekli, ponovno Vas pitamo - Je li to Hrvatska za koju ste se borili?
Ne, nije ovo država za koju sam se borio, bio fizički ranjavan a duhovno ugnjetavan. Moja država trajala je samo jedan dan. Kad smo pobijedili na prvim slobodnim izborima 1990. godine komuniste, vladali smo taj jedan dan. Već idući dan prešlo je iz redova poraženih komunista, njih 98. 000, u pobjednički HDZ! Isto se dogodilo i s 200.000 udbinih doušnika. Neki od njih su doživjeli istinsku reinkarnaciju, ali većina nije. Tim prelaskom su poraženi postali pobjednici, a pobjednici poraženi. Rezultati prvih demokratskih izbora su poništeni kao da ih nije ni bilo. To se nikada i nigdje u svijetu nije dogodilo. U drugim postkomunističkim državama pobjednici su proveli lustracije. Nas izborne pobjednike lustrirali su gubitnici. Ostalo je povijest koja je dovela do toga, da su svi, ali baš svi hrvatski predsjednici bili iz redova komunista ili njihove djece, kao što su i svi premijeri bili komunisti ili njihova djeca. Na branitelje nikada nije došao red. Glavno da su branitelji stvorili i oslobodili Hrvatsku. Za narod, kao i za pojedince, vrijedi ista poslovica: „Svatko je kovač svoje sreće!“.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
