Zbirka Kerameikon obiluje radovima velikih svjetskih umjetnika keramike, pa tako i umjetnika iz Japana. Bilo je zgodno vidjeti hrvatske i japanske umjetnike koji su obradili istu temu za izložbu na 48. VBV.To je bio i povod za intervju s Blaženkom Šoić Štebih, idejnom začetnicom i predsjednicom hrvatskog keramičarskog udruženja Kerameikon, koje organizira i festival svjetske keramike Ceramica Multiplex, a sama predsjednica zaslužna je i za odgoj i edukacije mnogih generacija keramičara u Varaždinu i šire.
Što je bila ideja vodilja za izložbu nadahnutu Japanom?
Kad sam saznala da je Japan 2018. zemlja partner 48. Varaždinskih baroknih večeri. prisjetila sam se da u Zbirci suvremene svjetske keramike KERAMEIKON čuva i donirane radove izvrsnih japanskih umjetnika koji su mahom i nagrađivani na našoj tada međunarodnoj izložbi u sklopu nekoliko „izdanja“ Međunarodnog festivala postmoderne keramike. Budući da je bilo prezahtjevno da pozovemo i druge Japance da se pridruže svojim radovima, jer su davanja koja moramo podnijeti pri uvozu previsoka za naš skromni budžet, odlučila sam da na sudjelovanje pozovemo umjetnike iz Hrvatske i Slovenije je a izložbu sam nazvala JAPAN KAO NADAHNUĆE. Budući da dobro poznajem scenu umjetničke keramike u Hrvatskoj i okolini nije mi bilo teško i pozvati određene odlične stvaratelje da sudjeluju kao gosti. Sve u svemu, tridesetak keramičara vrlo je uspješno „pokrilo“ temu Japana a neki od njih bili su zaista nadahnuti. Zgodno je bilo kad je postavljeno pitanje prije nego su postavljene legende uz radove, kako će se uopće znati što je iz Japana a što je nastalo kao inspiracija. To govori kako je jezik umjetnosti univerzalan i kako smo zapravo jako sretni što nas umjetnost povezuje sa svim prostorima ove naše lijepe ali ne baš sretne planete. Sretna sam također da su nam se pridružile i umjetnice iz Austrije i Njemačke a predstavili smo i rad iz Zbirke inspiriran Japanom a koji je izradila poznata umjetnica iz Mađarske Maria Geszler Garzuly.
Izložbu smo organizirali u suradnji s Koncertnim uredom Varaždin. Uz i vrlo dobro posjećene radionice origamija koje je vodio Dragutin Gerić, dugogodišnji zaljubljenik u ovu jedinstvenu tehniku savijanja papira. Večer haiku poezije zaokružila je program.
- Kao idejna začetnica Kerameikona učinili ste mnogo i za kulturu Grada koji je sve prepoznatljiviji na svjetskoj karti te umjetnosti, pa recite nam nešto o radionicama, gostovanju poznatih umjetnika i izložbama. Festivalu?
Prošle smo godine obilježili skromno, u sklopu Srijede u Muzeju, mojom prezentacijom djelovanja KERAMEIKONA kroz petnaest godina. Sve je započelo zapravo daleko prije u mojem Studiju za keramiku u kojem su prva znanja o keramici stekli svi koji su danas na varaždinskoj „keramičkoj“ sceni ali ne samo na varaždinskoj. Hommage baroku, održan u Gradskom muzeju 1997. bio je prva međunarodna izložba keramike koja je održana u Varaždinu i koja je odmah privukla mnoge umjetnike iz inozemstva u Varaždin. Tu sam izložbu pripremila u suradnji s tadašnjim LUV-om i Draženom Pavlovićem.
Moj susret s Gustavom Weißom u Švicarskoj bio je na neki način „sudbonosan“. Njega smatraju papom njemačke i europske keramike a za vrijeme našeg susreta bio je i izdavač vrlo prestižnog časopisa za keramiku NEUE KERAMIK koji je sa svojih 10.000 pretplatnika pokrivao cijeli svijet a i danas izlazi na njemačkom i engleskom jeziku. Prisustvovala sam mnogim Gustavovim predavanjima i radionicama i on je na neki način postao moj mentor u keramici za cijeli život. Na samom početku suradnje posvetio je meni i mojim radovima čak tri stranice u svom časopisu i pozvao me na suradnju. Tokom godina napisala sam mnogo tekstova na njemačkom jeziku o našim umjetnicima njihovim akcijama i nastojanjima. Suradnja se nastavila s Berndom Pfannkucheom koji je naslijedio Gustava u upravljanju s Neue Keramik i koji je postao također vrlo blizak suradnik KERAMEIKONU. Ponosna sam što su sve velike priredbe-međunarodni festivali obavezno popraćeni u Neue Keramik dok ih neki domaći mediji nisu ni zabilježili. Ponosna sam i na to što su mnogi od umjetnika koji su se možda po prvi put pojavili baš kod nas na međunarodnoj sceni poslije napravili karijeru i svrstali se među najbolje u svijetu. U Varaždinu je na neki način nastala „kristalizacijska točka“ za keramiku kako je to formulirao Gustav Weiß koji je najprije meni darovao i svoju cjelokupnu biblioteku o keramici a ja sam je proslijedila Udruženju kako bi što više ljudi moglo nešto saznati i naučiti iz nje.Čitaonica bi trebala biti pristupačna bar u toplijem dijelu godine i to svima zainteresiranima.U pripremi je i keramički laboratorij ali o njegovom stavljanju u funkciju zasada možemo samo sanjati…
Kroz cijelo vrijeme djelovanja održali smo zaista mnogo radionica od onih za početnike do onih specijalističkih s gostima iz Hrvatske i inozemstva. Uvijek pri tome nastaju dobre stvari uz učenje i vježbanje postupanja s glinom razvijaju se i prijateljstva, dogovaraju novi susreti, otvaraju nove teme.Uvijek se postavljaju pitanja i traže odgovori. Dobrodošlo je svako iskustvo i učitelji uče i od učenika.
Kroz radionice smo uspostavili odlične veze sa slovenskim umjetnicima i onima koje će tek to postati. Posebno ugodno iskustvo imali smo sa beogradskim umjetnikom i umirovljenim profesorom na tamošnjoj Akademiji za primijenjenu umjetnost, Velimirom Vukićevićem. On je svjetski poznat i priznat umjetnik ali bez trunke taštine zdušno prenosi svoje znanje drugima. O njegovom sam radu pisala u Neue Keramik jer to zaista zaslužuje.
- Pišete dakle, za NEUE Keramik i surađujete s Gustavom Weißom, a od te suradnje koristi su imali i svi drugi zainteresirani umjetnici i umjetnice u RH I šire.
Suradnja s Gustavom Weißom neobično je važna za mene samu ali i za hrvatsku keramiku. Iako je navršio 96. godinu života taj je znanstvenik i umjetnik još je intelektualno vrlo aktivan iako fizički gotovo nepokretan. Njegove radionice i predavanja u Varaždinu potakle su mnoge da se okrenu keramici ako ne iz profitabilnih motiva a ono iz čiste želje da nauče više o ovoj specifičnoj vrsti umjetnosti koja je uz tu svoju specifičnost itekako vezana i uz slikarstvo i kiparstvo. U Hrvatskoj je veliki hendikep što ne postoji mogućnost formalnoj visokog obrazovanja na području primijenjene umjetnosti. Davnih pedesetih godina 20. stoljeća tek su dvije generacije imale sreću uživati mogućnost takvog školovanja. Jedna politička odluka ukinula je sve akademije takve vrste osim one u Beogradu. Tako su ljudi koji žele naučiti o keramici u svoj njenoj veličini upućeni na inozemstvo koje svoju pažnju itekako posvećuje i keramici kao normalnoj kategoriji unutar opće kulture. Većina se opredjeljuje za razne tečajeve, seminare, simpozije i tako uči a danas tu puno pomaže i Internet.
Meni je puno pomogao i studijski boravak u Americi gdje sam kao pozvani član grupe „artist in residence“ u Watershedu (Main), mnogo naučila o gradnji peći, pa sam jednu po uzoru na meksičke Indijance uz pomoć kolega u okviru simpozija izgradila u svom vrtu koji itekako ima potencijal za keramičarske aktivnosti…
Trudila sam se da u našim radionica uvijek odaberemo teme koje će zainteresirati širi krug onih koji žele svladati tek osnove ali za one koji već imaju temelje, posebne specijalizirane radionice - često i po sugestiji Gustava Weißa. On je međutim, osim edukativnog potencijala kojeg je prepoznao kod nas prepoznao i neke organizacijske sposobnost,i pa mi je savjetovao da se okrenemo i organizaciji međunarodnih izložbi. To je i činjeno svih ovih godina pa je Varaždin kao nijedan grad do tada imao niz zaista velikih i uspješnih međunarodnih projekata koji nisu obuhvaćali samo izložbe već i prigodne radionice, simpozije, studijska putovanja po Hrvatskoj…Zanimljivo je da smo s Austrijancima razmijenili nekoliko izložbi : oni su sudjelovali kod nas svojim projektima a mi smo u Kapfenbergu i Wiener Neustadtu predstavili naša dostignuća.
- Recite nam nešto i o zbirci, galeriji K10 i planovima za budućnost?
Zbirka suvremene svjetske keramike koju je KERAMEIKON od samih početaka namijenio gradu Varaždinu, dakle, Varaždincima i njihovim posjetiteljima (jednako kulturnih ili turističkih događanja) nastala je gotovo spontano. U pravilima za sudjelovanje na našim izložbama stajala je odredba da nagrađeni rad ostaje u fundusu Udruženja odnosno sponzora koji se pobrinuo za nagradu. Osim takvih radova mnogi su umjetnici željeli i sami pokloniti svoj rad jer im se svidio Varaždin i prostori u kojima su se odvijale izložbe (najčešće Gradski muzej). Tada smo još mogli naći sponzore a i državna administracija bila je naklonjenija kulturi. Broj je kvalitetnih ( i prethodno, naravno žiriranih) radova koji su donirani Zbirci s godinama rastao i zato što je nekim umjetnicima bilo preskupo da vrate rad. Gradu smo Zbirku odavno poklonili ali je fizički ostala kod nas. Sve je to preraslo naše kapacitete Kako u gradu postoje mnogi napušteni i zapušteni prostori odlukom grada dodijeljen nam je prostor u Kukuljevićevoj 10, nakon što je tri godine zjapio prazan i devastiran. Vlastitim radom i naporima osposobili smo ga kako tako i nazvali KERAMEIKONOVA GALERIJA K 10. Problem vlasništva pričinio nam je dosad prilične muke i kako će se to riješiti zaista možemo samo nagađati.
Što očekujete od Grada, Ministarstva kulture ... kako bi se na najbolji mogući način prezentiralo zbirku i od nje nešto i naučilo.
Zbirku prije svega treba smjestiti u adekvatni prostor i radove u odgovarajuću ambalažu. S vremenom kutije u kojima su stigli pojeo je zub vremena i neke od njih naprosto su se raspale. Dugi niz godina upozoravam na taj problem ali nisam naišla do sada na reakciju koja bi ukazivala da je nekome stalo do Zbirke. Prostor u kojem smo se potrudili pokazati ono što čuvamo gradu, predan je prije puno godina državi u njeno vlasništvo, sada su zapuhali neki novi vjetrovi i postoji nada da će se gradu neki prostori vratiti… Nemamo grijanje i nemoguće je nešto organizirati u zimskom periodu. Sreća je što je prostor vidljiv s ulice pa se izložbe mogu „razgledati“ i iz te perspektive.
Teško je zaista teško planirati nešto ako nemaš definirane neke osnovne stvari. Kuda sa Zbirkom ako nemamo prostor? Kako organizirati velike i značajne izložbe ako ih nemaš kuda postaviti. Varaždinu kronično nedostaje prostora za izlaganje ali i druge aktivnosti u kulturi. Član sam Vijeća za kulturu na nivou grada i znam da je nebrojeno puta upozoravano na taj veliki problem…
Zbirka predstavlja veliko kulturno blago namijenjeno gradu. To je itekako velika vrijednost i zahtijeva i adekvatni tretman. Ona je dodatna vrijednost i u turističkom smislu, jer nemaju baš svi naši gradovi za pokazati tako nešto u toj specifičnoj umjetničkoj niši.
Vidim kako učenici srednjih škola sjajno reagiraju na izloške zanima ih kako sve to nastaje, zašto se keramika mora peći, od kuda dolaze te sjajne boje, mnogo toga im je apsolutno nepoznato jer u sklopu redovite nastave nemaju baš prilike čuti nešto o tome. Žao mi je također što unatoč izvanrednoj mogućnosti koju imaju sad već mnoge škole pa i vrtići imaju peć za keramiku njihovi nastavnici vrlo malo znaju o keramici. Tu je prilika našeg Udruženja da se više angažira oko njihove edukacije da bi se postigli bolji rezultati. Djeca mogu izraditi vrlo loše stvari ali i vrlo dobre ako ih se znade uputiti na pravi način.
Što se tiče prezentacije Zbirke ona pruža zaista velike mogućnosti. Naravno da je nemoguće odjednom izložiti sve što se čuna. Radili smo već mnoge tematske izložbe – izabravši radove koji su na neki način povezani ili temom sa zemljom iz koje dolaze.
Izborom iz Zbirke gostovali smo 2013. u Galeriji grada Krapine, Pučkog otvorenog učilišta Krapina a 2016. u sklopu manifestacije TRI GRGURA predstavljali smo Varaždin u Muzeju grada Splita u galeriji smještenoj unutar Dioklecijanove palače.
Zbirku je već popratio izdašan katalog obuhvativši radove donirane do 2013. Od tada zbirka je itekako narasla pa evo i ova posljednja izložba pod naslovom JAPAN KAO NADAHNUĆE ostavila je nekoliko vrlo vrijednih novih donacija.
Sve ovo zahtijeva ozbiljnu evaluaciju i registraciju na nivou Grada ali i Ministarstva kulture koje do sada baš i nije iskazalo interes da nam pomogne. Dobivamo vrlo male potpore, pa smo tako za izložbu Hrvatske keramike u Irskoj, u sklopu 42. Generalne skupštine IAC-a, Međunarodne akademije za keramiku sa sjedištem u Ženevi, čak i uskraćeni za dio skromnog novca, bez obrazloženja.
Izložbu sam organizirala na poziv IAC-a, čiji sam član od 2007. godine. Izložba je bila postavljena u Dublinu u prestižnom Bedford Hallu u središtu grada uz keramiku iz Japana i Norveške. Vidjela ju je cijela svjetska keramičarska elita koja je prisustvovala Generalnoj skupštini.
Moram također napomenuti da smo 2015. izabrani i kao grupni član te jedinstvene i krovne svjetske organizacije za keramiku. U to je elitno društvo pristup vrlo ograničen i trebaju vas preporučiti najmanje tri mentora iz redova članstva. Mi smo svoju međunarodnu aktivnost na polju keramike lako dokazali kroz realizirane mnogobrojne projekte koje su obavezno pratili i obimni tiskani materijali.
