Na Varaždinskom groblju održan je u subotu, 22. siječnja, posljednji ispraćaj dugogodišnjeg varaždinskog gimnazijskog profesora Franje Bračka. Napustio je ovaj svijet u srijedu, 19. siječnja, u 92. godini, ostavivši u tuzi voljene kćeri, zetove, unuke i praunuke te brojne prijatelje. A njegov život bio je sve samo ne jednoličan. Rođen u Lepoglavi, do svoje jedanaeste godine živi u Vojvodini, u Subotici i Bačkoj Topoli. Vraća se u Varaždin gdje završava osnovnu školu i gimnaziju.
Započinje studij medicine u Zagrebu, koji zbog političkih previranja mora napustiti nakon dvije godine. Zapošljava se kao učitelj na Cresu gdje upoznaje mladu učiteljicu Dragicu s kojom zasnuje obitelj i u velikoj ljubavi prožive 65 godina. Završava studij u Splitu na Pedagoškoj akademiji - diplomira geografiju, tjelesni i nauku o čovjeku, a zatim radi kao nastavnik geografije. U varaždinskoj gimnaziji radi od 1960. godine kao profesor obrane i zaštite i diplomira na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu.
Čovjek pun dobrote i energije
Od 1984. do umirovljenja 1992. radi kao savjetnik za odgojno obrazovni sistem u Zavodu za prosvjetno pedagošku službu u Varaždinu. Ljubav prema radu s mladima vidi se po širokom spektru aktivnosti koje vodi: izviđače, ferijalni savez, organizacije logorovanja i njegovih čuvenih maturalnih putovanja sa spavanjem u šatorima te vođenja foto grupe u počecima rada u gimnaziji. Organizira i priprema natjecanja prve pomoći na regionalnoj i republičkoj razini, a priprema i gimnazijske ekipe za ta natjecanja. Prvu pomoć predaje u auto školi 25 godina. Aktivan je u Crvenom križu oko organizacije dobrovoljnog davanja krvi, a i sam je bio darivatelj.
No, od svih aktivnosti u njegovom bogatom profesionalnom životu najviše su ga obilježile dvije: vođenje omladinskog kluba V3 u Gimnaziji i vođenje turističkih grupa. Gimnazijska mladež je 1966. godine dobila vlastiti omladinski klub koji je desetak godina kontinuirano djelovao zahvaljujući osobnom zalaganju prof. Bračka. Klub je postao središte kulturnog, političkog i zabavnog karaktera, a organizirane su tribine, susreti, predstave, plesovi i kino projekcije. U njegovima prostorima gostovali su brojni umjetnici, političari, sportaši, kulturni i javni djelatnici, a te su aktivnosti uključivale mladež cijelog grada pa je djelovanje Kluba bilo poznato ne samo na području Varaždina, već i šire.
Za svoj rad primio je brojna priznanja
Potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća prof. Bračko je uspio pronaći vremena za još jednu strast – počinje raditi kao turistički vodič tako da odlazak u mirovinu nije bilo mirovanje već vrijeme za novu karijeru koja je trajala sve do njegovih osamdesetih godina života. Kao geograf, s jako dobrim poznavanjem povijesti i mađarskog jezika vodi turističke ture najviše po Mađarskoj, ali puno i po Hrvatskoj i ostalim destinacijama.
Volio je svoju obitelj, svoje ptice, svoj breg, jako je puno je čitao, naročito putopise i knjige o povijesti i politici, a mnogi su ga Varaždinci zapamtili po crvenom „Tomos“ mopedu koji je bio njegov zaštitni znak. Bio je to čovjek s nevjerojatnom energijom i entuzijazmom, mladenačkog duha i različitih interesa. Otišao je u vječnost, ali nikad neće iz sjećanja onih koji su ga poznavali.
Karmen Gumbas
.
