Ante Gavranović
Najnoviji podaci o stanju hrvatskoga izvoza govore da postulat o značenju izvoza za gospodarstvo nismo prihvatili, o čemu svjedoči podatak da 85 posto hrvatskih tvrtki posluje isključivo na domaćem tržištu. Isto tako, 28 posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvaruje 100 najvećih izvoznika. Dodajmo tome i činjenicu da su 52 tvrtke među 100 najvećih izvoznika u vlasništvu stranih kompanija. Podatak da nam je za svaki euro izvoza potreban 1,2 eura uvoznih sirovina i opreme sam po sebi govori da je stupanj dodane vrijednosti izrazito nizak.
Uostalom, to potvrđuje pokazatelj da je u robnom izvozu iz Hrvatske udio visoke tehmološke obrade 1989. iznosio 68 posto, a da je sada sveden na ispod 30 posto. Nažalost, struktura i kvaliteta izvoza počivaju na proizvodima niske tehnološke razine. Ona ne samo da je snižena, već se i dalje urušava. Na tim osnovama nema potrebne dodane vrijednosti. Naš cilj bi trebao biti ne samo u povećanju izvoza (što je neophodno!!!) već prije svega u kvaliteti strukture izvoza. To znači da trebamo podizati trajno tehnološku osnovu domaće proizvodnje. Postavlja se pitanje s kojom to industrijom namjeravamo učiniti?
Raskorak kao konstanta
Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni gospodarski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežito uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika.
Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava.
Uvijek iznova se ozbiljni analitičari gospodarskih kretanja pitaju: zašto Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri izvozno orijentirana zemlja, iako ima realne pretpostavke za takav odnos? Razloge valja tražiti u neprimjerenosti ukupnog gospodarskog položaja hrvatskih izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima.
Sve se češće u raspravama čuje kako Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih proizvoda za izvoz. Sve analize, naime, ukazuju da upravo prerađivačka industrija čini gro hrvatskog izvoza. Međutim, u isto smo vrijeme sučeljeni sa činjenicom da je razina industrijske proizvodnje u Hrvatskoj - ako je promatramo u nizu - sada tek na razini 75-80 posto prozvodnje iz 1990, što samo po sebi nešto govori. Pritom zaboravljamo da je upravo jačanje izvoza temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskog gospodarstva. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drugačijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas.
Glavna i temeljna prepreka čvršćem uključivanju u šire ekonomske procese EU leži u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen s više od 13.000 eura. Naime, inozemni dug premašuje u ovom trenutku 53 milijarde eura.
U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost je taksativno navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na sadašnjem modelu privređivanja. Istodobno je razobličena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti.
Dvojbe koje to nisu
Posljednjih mjeseci mogu se u nas čuti - sporadična ali ipak vrlo opasna - razmišljanja o svrsishodnosti našeg članstva i bivstvovanja u Europskoj uniji. Razlozi dilemama su višestruki: postavljaju se pitanja što je, zapravo, Hrvatska dobila ulaskom u EU; duboka financijska kriza vezana uz položaj eura koja potresa (još uvijek) Uniju stvara određenu nesigurnost; neočekivani izlazak Velike Britanije iz EU oslabio je proklamirano jedinstvo zajedničkoga tržišta; najava još nekih zemalja da će odgovore na pitanje ostanka potražiti na referendumu unosi dozu uznemirenosti za budućnost EU. Tu je još i naglašena nesposobnost da se zajednički razriješi migrantska kriza, zatim naglašeno nejedinstvo u vanjskoj i sigurnosnoj politici, pokušaji stvaranja „dviju brzina“ u daljnjim integrativnim kretanjima, pa vrlo zategnuti odnosi s Rusijom, velika doza neizvjesnosti u odnosima EU - SAD. Kina kao nova opasnost.
Glasovi razuma upozoravaju, međutim, da se pitanju našeg odnosa prema Europskoj uniji, jednom od dva najvažnija postignuta cilja hrvatske vanjskopolitičke i gospodarske strategije, ne može pristupati tako jednostrano. Uvijek se, iznova, treba zapitati ima li Hrvatska neku drugu, realniju alternativu.
Sedam godina HR u EU
Gdje nastupaju najčešće nedoumice u javnosti?. Opravdano se postavlja pitanje: ZAŠTO? GDJE SMO I JESMO LI POGRIJEŠILI? Postavljaju se pitanja što za hrvatske izvoznike znači ulazak Hrvatske u eurozonu, odnosno uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj umjesto dosadašnje kune, ? Hoće li efekt uvođenja eura na izvoz biti pozitivan i kakvog intenziteta? -
Iako su i prije ulaska u EU njezine članice bile hrvatski najvažniji izvozni partneri, njihov udio u ukupnom hrvatskom izvozu je s 59 posto povećan na 68,5 posto. Kod uvoza je to čak 79,2 posto. Osim slobode kretanja roba, usluga, kapitala i rada, korist od članstva vidljiva je i kroz mogućnost korištenja fondova EU kako bi se ojačala konkurentnost gospodarstva te potaknuo ravnomjeran razvoj hrvatskih regija. O tome svjedoči Nacionalni program oporavka i otpornosti. No, da bi se sve to i ostvarilo potrebno je ubrzati razvoj institucija bez kojih neće biti moguće ostvariti pune koristi od ulaska u EU.
Poruka za budućnost
Ipak, za visok i dugoročno održiv gospodarski rast te za podizanje produktivnosti i konkurentnosti potrebno je ustrajno raditi na reformama i hvatati korak s novim znanjima, tehnologijama i trendovima u svijetu. Ostalo je mnogo prostora za daljnji napredak, koji se mora temeljiti na investicijama, sustavnim strukturnim reformama, pametnoj fiskalnoj konsolidaciji i politikama koje promiču poduzetničke projekte. Pritom je jasno da je potrebno provesti reformu javne uprave i pravosuđa, modernizirati sustav obrazovanja, znanosti, istraživanja i razvoja, prilagoditi se potrebama poslodavaca i poticati razvoj poljoprivrede i tehnološki naprednih industrija. Nadalje, potrebno je uređenje i reorganizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, socijalnih naknada i izgradnja fleksibilnog tržišta rada.
Zajednički nazivnik svih tih nastojanja mogli bismo svesti na formulu da se samo kroz povećanu produktivnost, oslonac na domaću proizvodnju, domaću pamet, znanje i vještine, kvalitetu i primjerene cijene može stvarati dodana vrijednost i podizati opća konkurentnost. Bez nje nema izlaza iz duboke krize koja je zahvatila sve pore društvenog i privrednog života.
