Marija Barić
Velika pacifička mrlja smeća zabrinula je svijet, prvenstveno znanstvenike.Vrtlog plastičnog otpada koji se nakupio u Tihom oceanu površine je 1,6 milijuna kilometara četvornih, što je 29 puta veća površina od površine Hrvatske, pa je ozbiljnost tog jezivog otkrića ogromna. Ne učinimo li nešto i ne promijenimo li svijest o uporabi plastike, stručnjaci govore da bi do 2050. godine ukupna masa plastičnog otpada u morima i oceanima diljem svijeta mogla premašiti ukupnu masu svih riba. Njihova konačna procjena je da se "u Velikoj pacifičkoj mrlji smeća nalazi čak 1800 milijardi krupnih komada plastičnog smeća na koje otpada 92 posto mase unutar mrlje koju su inače oblikovale struje između Havaja i Kalifornije, a 46 posto mase otpada na ribarske mreže, otrgnute s brodova koji su ih vukli ili su ih, s brodova, naprosto odbacili, dok je osam posto sitna plastika, no, to ne znači da je i manje opasna, jer i plastični prstenovi za limenke npr. piva zapliću morske životinje. A kako tek na njih utječe mreža?
Prvi put Velika pacifička mrlja opisana je još 1988. godine u izvještaju NOAA, a bilo je riječi o otpadu koji se tamo nagomilavao iz Kine i Japana, u prvom redu, ali i SAD-a. Naziv poput toponima mrlja je dobila 1997. kada je Charles J. Moore, vraćajući se s Transpacifičke utrke jahta, naišao ogromnu količinu smeća kakvu nije očekivao u najgorim morama. Dvadesetak godina poslije Sveučilišta Kalifornija i Georgia izračunala su da je čovječanstvo od 1950. proizvelo 9,1 milijardi tona plastike, te da od te količine u potrebi više nije više od 7 milijardi tona. Također, NOAA zaključuje da je od proizvedene mase reciklirano samo 9 posto, a da je 12 posto plastike završilo na spaljivanju. Preostalih 5,5 milijardi tona plastike proizvedene u tih 67 godina završilo je u morima, na kopnu na odlagalištima smeća, u prirodi...
Zastrašujući su podaci istraživanja Univerziteta u Plymouthu u kojem je navedeno da su boce, plastične vrećice i sličan otpad pronašli na dnu još neistraženog Atlantskog oceana i to čak na dubini od 4500 metara.
Oceani inače slove kao mjesta koja je čovjek slabije istražio nego površinu Mjeseca, a s tim otkrićem ispada da je, unatoč svim modernim tehnologijama istraživanja, na takva neistražena mjesta oceanskog dna prije čovjeka stiglo čovjekovo smeće. Riječ je o velikom istraživanju koje je financirala EU i u koje je bilo uključena 41 organizacija iz 13 država. Mjesta koja su istražena nalaze se u Atlantskom i Arktičkom oceanu od obale Europe do srednjoatlantskog hrpta te Mediteran. Smeće je pronađeno na jednoj lokaciji, a najveći dio otpada bio je plastika (41 posto), zatim ostaci pokidanih parangala i mreža (34 posto), dok ostalo čine staklo, drvo, metal, papir, karton i drugo.
Sve više je nemilih vijesti o bolesti ili uginuću morskih životinja, a kao razlog navodi se plastični otpad. Ugibaju morske kornjače na Galapagosu, u utrobi uginule ženke kita pronađeno je 22 kilograma plastičnih vrećica, a i u našoj blizini, nekada netaknuta priroda i prekrasne lučice i plaže na talijanskoj, a sve više i našoj obali Jadrana svakog se jutra zastiru plastičnim otpadom. U dubrovačkoj luci plastični se otpad neprestano prikuplja. Dolazi sa svakom novom plimom i jugom. Kako spasiti mora i oceane, kako očuvati prirodu i život na Zemlji, ako ne promijenimo svijest i ponašanje počevši od kućnog odgoja pa do etike proizvođača?
Europska unija pokušala je donošenjem zakona utjecati na promjenu ponašanja proizvođača, no, navike možemo mijenjati mi sami. Je li ekonomska nerazvijenost i siromaštvo krivo za nemar prema okolišu ili je baš suprotno tome više kriva prevelika komocija i prerazvijenost zapadnih društava, koja proizvode i upotrebljavaju ogromne količine, a plastični otpad nemarno odlažu ili nemaju obvezu njegova zbrinjavanja?
Hrvatska također nije dobar primjer, jer još u cijelosti nije riješila problem odlagališta otpada, nema dovoljno reciklažnih dvorišta, a i navika odvajanja otpada u domaćinstvima tek je u povojima. O plastičnoj ambalaži donekle se skrbimo, ali to nije dovoljno, jer ako sav prikupljeni ambalažni otpad i ode u reciklažu, gdje završava ostatak? Uistinu, 21. stoljeće je stoljeće ogromnog napretka tehnologije, digitalizacija je rješenje za gospodarstva, ali čovjek i njegov život, kao ni sav živi svijet na planetu Zemlja ne mogu u cloud. Upravo zbog toga čovjek više no ikada u povijesti mora voditi računa i osvijestiti svoj utjecaj na vlastiti život i svijet koji ga okružuje.
Debelo smo zakoračili u 21. stoljeće i ono uistinu mora postati stoljećem osvještenog života naspram prirode - stoljećem ekologije. Čovječanstvo se osim zbrinjavanjem plastičnog i drugog otpada, koji utječe na zagađenje mora, tla ili onečišćuje pitku vodu mora pozabaviti i svjetlosnim zagađenjem, smanjenjem uporabe pesticida i otrova u poljoprivrednoj proizvodnji, kemikalijama i opasnim otpadom i zagađenjima tla i zraka... Mi u Hrvatskoj možemo se smatrati sretnima što juš uvijek imamo neometan pristup čistoj, pitkoj vodi koja je sigurna za upotrebu. U Africi i Aziji gotovo tri četvrtine stanovništva nema čistu pitku vodu. Približno 5 milijuna ljudi umre svake godine od bolesti koje se prenose prljavom vodom. Približno 80 posto bolesti nastaju zbog nečiste vode za piće. Moramo očuvati naše izvore pitke vode čistima - ne samo zbog zaštite okoliša, već zbog zaštite našeg zdravlja! I problem plastike i svi ostali tek spomeniti čimbenici opasno utječu na zdravlje okoliša, a posredno i čovjeka. Trebamo zato ponajprije poraditi na samosvješćivanju i svoje ponašanje mijenjati iz dana u dan, jer nikakva prijeteća katastrofa, asteroid iz svemira ili tsunami, ne može toliko pogubno utjecati na život na Zemlji kao čovjek sam.
